Zapis

IVICA HRIPKO ILITI »ČOVJEK IZ SJENE«

Iz nove Branimirove u Heinzelovu trubeći ulijeće svatovska povorka, s obiljem cvijeća i šarenih balona privezanih uz retrovizore. Subota je popodne i početak ljeta, pa je sve oko mene sanjivo i usporeno. U obližnjem bistrou slave se, valjda, krstitke, pa razluđena dječica (sa šarenim  kravatama oko vrata, u žutim i plavim polo majicama i raznolikim tenisicama) tulumare naokolo, dok se njihovi roditelji guše u mirisu roštiljskoga mesa, a konobarica, s onom bijelom vrpcom u kosi, stoji na vratima birtije i pjeva raspomamljeno, da cijela ulica odjekuje, o nekoj Danijeli, koja je otišla…i tako dalje.

Osam katova iznad svog tog obilja, mirni je stan Ivice Hripka i njegove Vanje. Dočekali me sa šibenskim pispajima, odličnom kavom (domaću rakiju sam ljubazno odbio, jer je bilo prevruće), multivitaminskim napitkom i nasmijanih lica. I sve se nekako činilo lako i jednostavno, samo po sebi razumljivo i jasno. Domaćina poznajem više od petnaest godina, iz onih dana kada je bio predsjednikom Kinokluba »Zagreb« u kojega sam poslan, odlukom tadašnjeg SIZ-a tehničke kulture Općine Medveščak, da »uvedem red u klub u kojem su očito narušeni međuljudski odnosi a zbog velike povijesne važnosti i uloženih društvenih sredstava…« i tome slično. Poslije se pokazalo da je sve bila politika (a zna se tko je i što je dotična »dama«). Srećom, Ivica Hripko je preveliki gospodin a da bi me podsjetio na ondašnje naše sukobe i nerazumijevanja. Sretali smo se u proteklih petnaest godina na raznim projekcijama, smotrama i festivalima, na ulici, najčešće (njemu je radno mjesto u staklenoj zgradi INA-Naftaplina u koju se pješice ulazi iz Šubićeve a autom izlazi u Barčićevu, gdje stanujem) i uvijek pričali o filmu, o amaterizmu, o vječno istim mukama i problemima stvaranja, od nedostatka novaca pa nadalje.

Hripko je, inače, slovačko prezime, piše se s onim preglasom iznad slova r i čita, otprilike, »žipko«, što bi trebalo značiti mali konjić, ždrijebe. Preci su, valjda, za davnih austro-ugarskih dana stigli iz Slovačke u Slavoniju a da je nomen zaista omen dokazao je Ivičin djeda Hripko, ponosni vlasnik tuceta dičnih ždrijebaca koji su jurili slavonskom ravnicom u okolici Našica. Na imanju je bilo i drugih domaćih životinja pa se svojih djetinjih dana Ivica sjeća s puno sjete i nostalgije, jer je kao i svako dijete uživao u igri i slobodi koju je nudilo seosko gazdinstvo u bogatoj Slavoniji. No, nakon II. svjetskog rata djeda Hripko proglašen je kulakom pa je ubrzo ostao i bez konja i bez imanja. Ivica se i danas sjeća mirisa i okusa, boje i sočnosti djedovih krušaka koje su, zamotane u slamu, znale dočekati i Božić, pa su tada bile i najslađe i najpoželjnije.

Drugi djed, s majčine strane, podrijetlom iz Vinodola pa zatim živeći u Delnicama, gdje je rođena buduća mama našeg Ivice, gradio je prugu kroz Gorski kotar pa je tom istom prugom mali Ivica, nakon rođenja u Ogulinu, putovao do Osijeka i natrag. Jer, njegov je otac bio neko vrijeme, između ostalih svojih zanimanja i preokupacija, vlasnik pokretnoga kina u Ogulinu a zatim i stalnoga kina na osječkom Pampasu. Uz pokretne slike, tata se bavio i onim nešto mirnijim, jer je radio kao pismoslikar. Sve je ovo važno jer otkriva izvore budućih opredjeljenja (a možda i talenata) Ivice Hripka. Od tatinih kina i pismoslikarije do njegovih autorskih filmova i studija likovne umjetnosti na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji. Tko zna što bi još sve Ivica naučio od oca, da se nije dogodio Drugi svjetski rat i da otac Hripko nije nestao u nekoj od kolona koje su išle prema Bleiburgu a nestale već negdje oko Đurđevca.

Tako su se Ivica i njegova mama vratili iz Osijeka u Ogulin, iz ravne Slavonije u šume i na brda Gorskoga kotara. U Ogulinu je Ivica prvi puta uzeo u ruke filmsku kameru, šesnaesticu i snimio svoj prvi film s ogulinskim vizurama, na petnaest metara vrpce koju je dobio na poklon. Od te, 1956. godine, kameru više i nije ispuštao iz ruke. Čak ih je i konstruirao, prvu još u Ogulinu, doduše nešto čudnih oblika i sastavnih dijelova ali posve učinkovitu pa se toga dijela svoje karijere sjeća s opravdanim zadovoljstvom. U Ogulinu su tada bile stacionirane tenkovske jedinice tadašnje JNA pa je neki vojni snimatelj, koji je došao snimati tenkovske manevre, vidjevši čime se bavi mladi Ivica i kako mu dobro ide, poslao iz Beograda dvije metalne kasete s filmskom vrpcom, što je bio najljepši mogući poklon i prvo filmsko priznanje za tek budućeg autora. Od 1956. do 1958., još u Ogulinu, snima kada i koliko može, kad ima vrpce i drugih uvjeta, bilježeći važne događaje, poput vlastite mature. Filmove razvija u Zagrebu kamo će se uskoro i preseliti, da bi nastavio školovanje. Odmah dolazi u Kinoklub »Zagreb«, gdje upoznaje Hoholača i Oreščanina, koji mu postaju učitelji i uzori a nakon filmskoga tečaja ispit polaže (prvi puta pada, zbog nepreciznog odgovora na pitanje o ručici filmske kamere) kod Pansinija. U KKZ snima i prvi duži film, na dobijenih 60 metara filmske vrpce.

Izraženi trend vodećih članova KKZ prema avangardnom filmu Hripka ostavlja prilično hladnim. Uzor nalazi u filmovima i razmišljanjima Tomislava Kobije a sve se više druži i s Vladom Hoholačem. I danas nije pobornik avangardnog ili alternativnog filma. Likovnjak u njemu (studirao je kod Veže) više cijeni ljepotu kadra i suvislu priču pa se rano okreće dokumentarnim i obiteljskim, iako je snimao i kratke igrane te crtane filmove. A od malih nogu otkrivena ljubav prema zaokruženim cjelinama i njegova izrazita individualnost vode ga ka autorskom filmu u punom smislu riječi: Hripko je najčešće kompletni autor, snimatelj, montažer, scenarist, redatelj a po potrebi i razvija vrpce. Možda je razlog svemu tomu i u njegovoj težnji da perfekcionistički i posve ostvari ideje koje mu se vrte po glavi. Film je, kaže, viteški posao!, pa zahtijeva i takav pristup i uvažavanje. Bavio se i fotografijom i priredio više samostalnih izložbi, radio dijapozitive u boji, crtao karikature i kratke stripove, vodio filmske tečaje i sudjelovao u nizu projekata svojih kolega, kada je trebalo organizirati, snimati, tehnički osmisliti ili jednostavno, vrtjeti projekcije. Kameru je od samoga početka shvatio kao produžetak oka i ruke, kao pero kojim se piše svjetlosnim zapisima umjesto tintom. Uvijek je nastojao snimati i montirati po principu asocijacija, tjerajući gledatelje da razmišljaju, da aktivno sudjeluju u konačnoj percepciji fotografije ili filma. Jedino nikada nije u potpunosti prihvatio koncepciju filmskih festivala, kojima je svrha usporedba i rangiranje ostvarenja različitih autora. Jer, kako zaista usporediti dva svjetonazora, dva osobna pristupa, dvije vizije, pita se i danas Ivica Hripko? Puno više je volio smotre, mogućnost pokazivanja ostvarenja ali bez rangiranja i nagrađivanja. Možda zbog tog stava i nije javno pokazao neke svoje filmove, fotografije i druge radove, ostavljajući ih intimi najužega kruga obitelji, prijatelja i slično mislećih kolega. Tako je, na neki način, postao i ostao »čovjek iz sjene«.

Zahvaljujući ogulinskoj kući koju su prodali nakon odlaska u Zagreb, Ivica kupuje i svoju prvu Siemens filmsku kameru, s petnaest metarskim kasetama, s kojom snima »za svoju dušu«. Pokazalo se, međutim, da ima i drugih koji su zainteresirani za njegove snimke. Tako je 1960. snimao dječje utrke ispred zgrade HNK a kada se ispostavilo da su slične snimke profesionalaca sa zagrebačke televizije propale, zovu ga da objavi svoju reportažu u emisiji »Brzina ali oprez«. Tako dolazi na televiziju, na kojoj će, kao snimatelj, ostati idućih dvadeset godina. Napravio je bezbroj reportaža, radio uglavnom u dokumentarnom programu a nastavio i dalje, u rijetkom slobodnom vremenu, snimati ono što ga je kao autora najviše zanimalo.

Od 1980. do danas radi u INA-Naftaplinu, gdje filmskom i televizijskom kamerom bilježi sve što je važno za firmu a bavi se i općenito medijima i sličnim temama. Prvih desetak godina bilo je dosta zanimljivo, sada je uglavnom rutinski pa ga i to, kaže, tjera u mirovinu u koju se sprema koncem godine.

Jednoga je dana Ivica rekao svojoj Vanji da za dobar ručak nije bitna prostorija nego kvalitetan odrezak, pa ju je izjurio ih dotadašnje kuhinje i pretvorio ta četiri kvadratna metra u svoj studio. Među projektorima i kamerama, do stropa nakrcanim policama s metalnim i kartonskim kutijama punim filmske i video vrpce, svim onim sitnim alatima koji su neophodni u procesu stvaranja budućeg filma, našlo se mjesta i za dvije krpene vještice, koje bešumno lebde na svojim metlama i prave Ivici društvo, dok smišlja ili ostvaruje svoje zamisli. Na počasnom je mjestu u zadnjih nekoliko mjeseci novi iMac, na kojem sada radi, zadivljen sve boljim tehnološkim mogućnostima ali i dalje uvjeren kako bît mora biti važnija od forme i kako najprije valja znati dobro klasično slikati, da bi se tek nakon toga otišlo u apstrakciju. Tako mora biti i s filmom ili videom, kaže gospodin Hripko; sve suvremenija i moćnija tehnologija ostaje besplodna i hladna ako nije udružena s ljudskim zamislima, s idejom kojoj će tehnologija biti pomoć a ne jedini smisao.

U toj skučenoj a sadržajima izuzetno bogatoj prostoriji listamo hamere na kojima su Hripkove karikature i stripovi, pregledavamo fotografije (najbolja mu je, kaže, ona na kojoj se s lijeve strane jedva vuče starčić, odlazeći iz života a s desne juri mladić, neoštar zbog brzine kojom je uletio u kadar, tek očekujući najbolji dio svojeg postojanja, fotografija nad kojom se može i vrijedi zamisliti), gledamo kratke crtiće (profesor likovnoga odgoja pokazuje svoj crtački talent a kolažni elementi filma još više ističu njegovu likovnost) ili onaj film u kojem Siniša Bulajić, nekada, u vrijeme snimanja toga filma,  član KKZ a danas redatelj u sportskoj redakciji HRT-a, iskazuje počast ljepoticama iz Playboya.

I onda, htio ili ne, postajem dio filmske povijesti: prvi sam gledatelj dan ranije dovršenog filma Selo »Na sunce«. Premijera je, praćena (pro)ljetnom olujom, udarima gromova a prije toga naletom komaraca, doduše, bila početkom svibnja, u selu Selce, pokraj Velike Gorice, gdje je film i snimljen ali sada gledamo konačnu verziju, s romantičnom glazbom Čajkovskoga i komentarom koji čita Dubravko Sidor. Njih su dvojica i jedini koje je Hripko pripustio u svoje najnovije autorsko ostvarenje. Sve je drugo, od ideje do realizacije, učinio sam. U pola sata ispričao je cijelu povijest sve izraženije primjene solarne energije u Selcu, istaknuo ekonomičnost i ekološku svijest tamošnjih stalnih ili povremenih stanovnika i, vidljivo je to iz svakoga kadra, uživao snimajući, razgovarajući s ljudima, montirajući i cizelirajući svoj uradak, sve dok nije bio posve zadovoljan. Dijelim njegovo oduševljenje.

Svoje zanimanje za ekologiju Ivica Hripko pokazuje sve više, snimajući filmove, pišući o tome, među ostalim, u listu svoje kompanije, »INA časopisu«, otkrivajući dakle i novinarski talent riječima, uz onaj odavno dokazan slikom, zauzimajući se za što veću primjenu u svakodnevnom životu onih rješenja koja neće uništavati prirodne resurse nego ih čuvati za buduće generacije.

Ovaj tihi čovjek sve je u životu radio u svojem autoironičnom stilu, s puno duha i malo cinizma, kao rođeni promatrač, koji nenametljivo bilježi, pažljivo ukazuje ali na kraju ostavlja svakome na volju da izabere djelovanje koje će biti u skladu s njegovim razmišljanjem i osjećajem odgovornosti.

Tako se i rastajemo. Imao sam mogućnost ući na dva sata u Hripkov svijet, vidjeti i čuti ono što sam htio, pitati sve što me zanimalo i dobiti odgovor na svako pitanje. Što ću od svega toga napraviti Ivica Hripko mi ostavlja na volju i na dušu, unaprijed prihvaćajući moje viđenje. Spuštajući se s njegova i Vanjina osmoga kata u sparnu subotu, kojom tutnje automobili i lepršaju crne i zelene mušice (ona konobarica se više ne čuje a Danijela je, valjda, zauvijek otišla i u pjesmi i u životu), nadam se da ih neću razočarati. I da ću se čista obraza smjeti vratiti još ponekad, na pispaje, na kavu i koji sat ugodna razgovora.

Duško Popović

*** ***