Zapis

FRKA 2001. – ŽIVAHNO I U ZNAKU ŽANRA

Akademija dramske umjetnosti, 20.–22. 4. 2001.

Studentska produkcija uvijek je najzanimljivija. Studenti, barem većina njih, još uvijek nisu opterećeni onim čime bi mogli postati opterećeni: financijama i politikom, što je isto. Njihove filmove zanimljivo je gledati i zbog činjenice da nikada ne znate treba li o njima pisati kao o vježbama ili kao o filmovima koji su ravnopravni svim onima koji se vrte na televiziji, videu, kinu, DVD-u… Naravno da je njihova ravnopravnost jedina poštena stvar, jer rečenice kao »Ma, on je tek prva godina…«,  vrlo lako se pretvaraju u »Ma, on je četvrta godina, zatim »To mu je tek prvi dokumentarac« i napokon »Pa, to mu je tek prvi igrani film…«,  i tako sve do točke kada netko ne ustanovi da je riječ o netalentiranom čovjeku. Uz to, naši studenti rade u siromaštini, što znači da svi imaju jednake uvjete, a što, opet znači da sve ovisi o njihovoj inteligenciji, spretnosti, upornosti, talentu…

Sva sreća, po ovogodišnjoj studentskoj filmskoj reviji – F.R.K.A, teško da netko može reći da je riječ o netalentima. To je i razlog zbog kojeg je o njihovim filmovima moguće pisati ravnopravno s onim profesionalaca, i to bilo kojim. Jer, svaki viđeni film po nečemu je, barem po jednom segmentu, odličan. Odlična stvar je što je odličan po dominantnom segmentu, dakle onom koji film drži kao cjelinu.

Jedan od primjera je Autobiografija Ive Semenčić. Moram priznati da je autobiografija uvijek bila jedna od najživljih i najmaštovitijih studentskih vježbi. Jer, tu se možete iživljavati i nad sobom i nad drugima: duhovitost, samoironija i, vrlo često, redateljsko samotestiranje ispred kamere. Iva Semenčić je u svemu uspješna, osobito u verbalnom iskazu što čini temeljni, ujedinjujući element njezine autobiografije. Odlično je korištenje vlastitog tijela kao podloge za zapis intimno bitnih događaja u njezinom životu: sitni ožiljci na rukama, nogama i licu, istodobno su i činjenica i asocijacija.

Druga živahna studentska stvar je potjera. Čini se da je u tome nekako najživahnija Ana Šimičić s filmom Dva posljednja čovjeka na svijetu u kojem se Jerko Marčić i Borko Perić bespoštedno natjeravaju do škole;  jer, onaj tko je prvi, taj je taj dan i učitelj. Kod ovih filmova uvijek je uz proces i redateljsko-montažnu spretnost savladavanja prostora zanimljiva i krajnja poanta, odnosno cilj i završetak potjere. Kod Ane Šimičić vic je odličan, a odličan vic je odlična stvar.

Dokumentarci su uvijek najosjetljivije područje, a ponekad mladi ljudi nisu ni skloni dokumentarnom. No, dva filma su izuzetno dobra, krajnje profesionalna, s velikom dozom samodiscipline i dokumentarističkog senzibiliteta. Riječ je o  Demonskim plodovima Mladena Dizdara i Vuku Nikole Ivande. Slični su po fiksiranju priče na glavnog junaka: u Dizdarovom filmu na pripadnika »Mingosa«, u Ivandinom na mladog čovjeka po nadimku Vuk koji izdržava kaznu u zatvoru i koji je, prema vlastitim riječima »porušio sve mostove da ne može ni pogledati natrag, a kamoli prijeći nazad«. U oba slučaja junaci filmova su autoreferencijalni: jedan autobiografski, drugi samoironijski, pričanjem viceva o ljudima koji se bave njegovim poslom kao što je npr. iskaz da su nakon eksplozije mine pronađena »dva lakše poginula i tri teže mrtva«. U oba filma iskazi junaka montažno su ispresijecani relacijskim sadržajima: ljudima vezanim uz Vuka i događajima vezanima uz Mungosa. I napokon, u oba slučaja riječ je o krajnjim egzistencijalnim situacijama: s jedne strane zatvor, s druge posao u kojem svaki dan može biti posljednji, što se na kraju i događa, jer je simpatični  dečko iz filma, toliko duhovit i relaksirajući za svoju postrojbu, već mrtav. Stoga oba ova filma, svoju inicijalnu zanimljivost pronalaze u centralnom liku, ako se tako može nazvati nositelj zbivanja u dokumentarnom filmu. No, stvar se vrlo brzo može urušiti ako sve ostane na tome. Oba filma zadržavaju početnu napetost tijekom cijelog filma:  jer, verbalni segmenti su kratki, jezgroviti, puno više narativni no eksplikativni, a kod Dizdara, zahvaljujući njegovu junaku, i duhoviti.

Naravno da je igrani film, bilo televizijski, bilo kino, bilo televizijska drama, najintrigantnije područje. Jer, između ostalih, to su i oni najpopularniji članovi filmskih ekipa: glumice i glumci. Moram s veseljem reći da nisam vidio niti jednu lošu i niti jednog lošeg. Neki jednostavno oduševljavaju, osobito u onim ostvarenjima koja se tradicionalno znatno više oslanjaju na glumce kao što je npr. u slučaju televizijske drame. Trojica iz Pos'o je dobar, a para laka Mladena Dizdara, dakle, Jerko Marčić, Dušan Bućan i Luka Dragić, jednostavno su fenomenalni: tri jasno profilirana karaktera koji ubitačno dosadnu životnu situaciju čine scenski zanimljivom i živahnom. Dvoje iz Slijepčevićeva filma Vinko na krovu, dakle, Leona Paramlinski i Bojan Navojec, iste su kvalitete kao i oni iz prethodnog filma. Odličan su par: Leona Paramlinski tjelesno i verbalno živahna, shizofrenična, iracionalna; Bojan Navojec tjelesno hendikepiran (obamrlost motoričkog živca u desnoj ruci), korpulentan, dobroćudno staložen i trpeljiv: ritam filma u velikoj mjeri svoju visoku razinu duguje njima,  točnije njezinim praskavim replikama i njegovim uravnoteženim, staloženim i nevjerojatno strpljivim.

Ništa od sataraša Nikole Ivande, ponovo televizijska drama, ostvarenje je koje se striktno veže za jedan prostor i gotovo u potpunosti negira mizanscenska rješenja što uspijeva u velikoj mjeri i zbog dvojice odličnih glumaca – ponovo Bojana Navojca, ali i Nikše Marinovića. Kao i u prethodnom slučaju, njih dvojica čine odličan par. Fizički bitno različiti, no facijalno i verbalno jednako ekspresivni, odlično utjelovljuju grubo poigravanje sudbine s dvojicom marginalaca i usamljenika: jednog sklonom jelu, a drugog alkoholu. Glumačka statičnost, ali i statičnost kamere, vjerojatno je uvjetovana pozadinskim chromakeyem. No, mizanscensku dinamiku je zamijenila relativno snažno naglašena dubinska perspektiva u kojoj, budući da se sve zbiva u birtiji:  šank u prvom planu, kada je riječ o masterkadru, naglašava dubinu prostora iza njega sa stolom za kojem sučelice sjede protagonisti.

No, ovo je pravo mjesto za istaći jednu stvar: svi filmovi, barem što se tiče dijaloga, pisani su odlično. Dominantan je razgovorni idiom, vrlo štur i, možda zbog toga, vrlo precizan i uvjerljiv. To sigurno olakšava posao glumcima, no nije uopće presudno za njihov posao, jer dobar tekst može biti izgovoren isto tako loše kao što i onaj loš može biti  izgovoren dobro.

Ovo stvar upućuje na scenarij. Gotovo kompletna igrana produkcija ovogodišnje Studentske filmske revije oslanja se na žanrovske obrasce. Od toga samo jedan film ne barata elementima nasilja i straha: Krize Vedrana Šuvaka. To je jedini film koji se bavi tipičnim studentskim problemom: ljetom i učenjem, curama, neodlučnošću, mladenačkom depresijom. Osim toga, to je jedini film u kojem nema ubojstva, samoubojstva ili naznake ubojstva ili situacije koja može dovesti do ubojstva. Svi ostali filmovi,  kao što su Zauvijek moja Ljube Lasića, Bez kostiju Mirana Krčadinca i Daniela Kušana, Nevjesta telefonskog imenika i Milostiva smrt Tvrtka Rašpolića, Pomor tuljana Ivana Gorana Viteza, Vinko na krovu Nebojše Slijepčevića te donekle Višnje u rakiji Gorana Rukavine i Loca de amor Srđana Šarenca – korespondiraju s kombinacijom horrora i kriminalističkog filma.

Ovo izrazito usmjerenje ka žanrovskom filmu može upućivati na nekoliko stvari: prvo, na sklonost redatelja režiji, odnosno, svom poslu. Ovo može izgledati vrlo besmislenom konstatacijom, no unutar našeg konteksta, i predratnog i poratnog, ne mora biti tako, jer je čitav niz izvanfilmskih kategorija, osobito onih koje film označavaju angažiranim (društveno-političkim pa i šire), vrlo često je bilo bitnim faktorom za nastanak filma, za njegovo financiranje i, napokon, za njegovu reprezentacijsku funkciju na međunarodnim festivalima.

Drugo, to što su studenti usmjereni žanrovskom filmu, osobito horroru i kriminalističkom filmu, još uvijek ne znači da ne korespondiraju s trenutačnim zbivanjima u njihovoj okolini. Jer, u krajnjoj liniji, kakav je to svijet u kojem nastaju takvi filmovi, ili još bolje kakav je to svijet u kojem su takvi filmovi razumljivi bez ikakvog napora. U tom je smislu vrlo indikativan Pomor tuljana Ivana Gorana Viteza.

Treće, sklonost ka žanru odražava i sklonost filma ka samodovoljnosti, točnije rečeno, ka strogo zatvorenoj i isto tako strogo kontroliranoj cjelini razumljivoj iz sebe same,  iz svojih unutarnjih zakonitosti bez potrebe poštapalica kao što su »mjesto, vrijeme, trenutak«. Svi ostali izvantekstovni odnosi, ma koje vrste bili, dobrodošla su stvar, ali tek »naknadno«, nakon činjenice da je film i bez njih i razumljiv i kvalitetan.

Četvrto, sklonost žanru može biti, a što je jako dobro, posljedica želje za što boljim, da ne kažem perfekcionističkim ovladavanjem zanatom, jer tek to pruža mogućnost i za njegovo autorsko korištenje.

Peto, takvo ovladavanje zanatom koje se može proglasiti autorskim, istodobno stvara publiku i prisiljava kritiku na ozbiljniju angažiranost i zanemarivanje izvanfilmskih biografskih momenata iz života pojedinog autora što kritičaru mirno omogućuje da zaobiđe djelo, ali popljuje redatelja kojega ne voli iz bilo kojeg razloga.

Šesto, tek na ovakav način, moguća je i solidna nacionalna filmska produkcija.

Ukratko, ovogodišnja F.R.K.A. je bila odlična i, barem za sada, mogu biti optimist.

Dario Marković

*** ***