Zapis

I MAĐARI SU SE SMIJALI…

Tjedan hrvatskog filma u Budimpešti, 1.– 07. 04. 2001

Hrvatski film u svijetu predstavlja se uglavnom putem  filmskih retrospektiva koje sežu daleko u 1966. godinu. Tako preko Berkovićeva Ronda i pokojeg primjerka filma iz devedesetih (uglavnom je riječ o filmu Tri muškarca Melite Žganjer ili Mondo Bobo), strani gledatelji upoznaju hrvatski film. Retrospektive tog tipa neophodne su za promicanje hrvatske filmske kulture u svijetu, no takav prikaz hrvatski film neće odvući dalje od dvorana kinoteka ili nekih zavičajnih klubova u kojima se slični programi prikazuju. Ono što hrvatski film može progurati u svijet  jest recentna produkcija svježih, mladih filmskih autora na koje se može računati u budućnosti i koji su puno zanimljiviji mogućim vanjskim distributerima i televizijskim producentima. Osim toga, priznali si mi to ili ne, svatko će – birajući između dva nepoznata filmska autora iz, recimo, Estonije – prije odbarati film onog autora koji stvara u devedesetima nego onog koji je stvarao prije trideset, četrdeset godina. No, treba malo mućnuti glavom te zbrojiti dva i dva, jer mislim da je, osim filmskih festivala, to jedini način da se hrvatski film izvuče iz tunela u kojem je zapeo unutar Lijepe naše, a upravo guranjem recentnije produkcije u svijet možda nas dočeka i neko svjetlo na kraju tog tunela.

U posljednjoj rečenici naveo sam riječ »guranje« koja podrazumijeva trud naših ljudi, koji se moraju angažirati oko plasiranja tih filmova vani (takvih je ljudi nažalost jako malo, a ako ih i ima najčešće se ne bave tim poslom). No, na svu sreću izvan naših granica postoje ljudi koji su itekako zainteresirani za recentni hrvatski film i za to »guranje«. U ovome slučaju riječ je o ljudima iz Mađarskog filmskog instituta (i eto kako bi otprilike izgledala domaća reakcija ljudi koji bi se time (kao) trebali baviti u Hrvatskoj: »Da, stvarno su nam otvorili oči!? Pa oni žele novije filmove?!  Eto obećajemo da čemo od danas raditi i takve programe!«). Tako su ti ljudi iz instituta, »surfajući« hrvatskim filmskim internet stranicama, posjetili stranicu kinokluba »Zagreb« (www.kkz.hr), gdje su imali što pronaći. Naime,  kinoklub je prošle godine organizirao program projekcija i tribina pod nazivom »Mladi hrvatski film«. Svakog četvrtka klub je predstavio po jednog mladog hrvatskog filmaša, kako njegovim igranim i dokumentarnim filmovima, tako i kroz razgovor ugodni sa svakim od njih nakon projekcija. Izvrtilo se sve ono zanimljivije što se posljednjih desetak godina  dogodilo u hrvatskoj kinematografiji, a akcent je bio na mladim autorima čije vrijeme tek dolazi. Popis autora bio je slijedeći: Goran Dukić, Hrvoje Hribar, Lukas Nola, Ivan Salaj, Jelena Rajković, Vinko Brešan, Goran Rušinović, Ognjen Sviličić, Dražen Žarković, Branko Ištvančić, Neven Hitrec i Suzana Čurić. Mađarskom filmskom institutu taj se program iznimno svidio, prvenstveno zato jer je riječ o mlađim naraštajima hrvatskih redatelja i recentnijim filmskim proizvodima koji će po njihovom mišljenju napuniti dvoranu kinoteke u Budimpešti (naravno da i o tom segmentu razmišljaju, jer ipak se za taj ciklus naplaćivala ulaznica). I tako su, preko gospodina Aurela Kissa, vojvođanskog studenta filmske akademije, kontaktirali buduće organizatore projekta u Zagrebu, Branka Ištvančića i moju malenkost, nakon čega smo nas dvojica kontaktirali  gospođu Veru Robić i Hrvatski filmski savez, bez čijeg uključivanja u projekt ne bi ništa profunkcioniralo.  Tako je sve krenulo u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza i kinokluba »Zagreb«.

Program koji je sastavljen za Mađarsku kinoteku u mnogočemu se razlikovao od onog koji je bio prikazan u kinoklubu, jer su se u tih godinu dana pojavili neki novi filmovi istih autora, a mnogi autori su bili tek uvršteni u program za Budimpeštu (kao što su Snježana Tribuson, Dalibor Matanić, Zrinka Matijević, Biljana Čakić, Andrej Korovljev, Tomislav Rukavina, Stanislav Tomić, Zvonimir Jurić, Damir Čučić, Vlado Zrnić i Daniel Šuljić). I sam naziv »Mladi hrvatski film« preimenovan je u »Novi hrvatski film« iz niza razloga. Prije svega,  sintagmu »Mladi hrvatski film« smatrali smo nefunkcionalnom zato  što taj naziv danas može funkcionirati samo kao dobna odrednica filmskih autora. S druge strane,  u vrijeme kada se pojavila, ta se sintagma točno odnosila na jedan određeni segment hrvatske kinematografije koji se javio početkom devedesetih godina, a što je najbolje opisao Ivo Škrabalo u svojoj knjizi 101 godina filma u Hrvatskoj: »Riječ je o elementu optimizma koji se javio u teško vrijeme konfuzije, izazvane ratom, kada se činilo da je u novim okolnostima hrvatski film osuđen na odumiranje.« 

Osim toga pojavili su se još neki noviji autori, s novim pogledima u novim društvenim okolnostima. »Novi hrvatski film« nekako najsuvislije funkcionira iz razloga što aludira na tri bitna segmenta:  na filmove recentnije produkcije,  na mlađu starosnu dob autora tih filmova,  te na aktualniju tematiku kojom se ti fimovi bave. Osim toga, sam pridjev ºnovi« u sebi nosi  dostatnu naznaku svježine samog programa. Na koncu, ta sintagma može funkcionirati kao konstanta i za buduće naraštaje filmaša.

Program je bio sastavljen po principu najboljeg što je izniklo u zadnjih desetak godina. U tih sedam dana mađarska je publika, u svojoj kinoteci (originalnog naziva Örökmozgó Filmmúzeum,  što doslovno znači »perpetum mobile«), koja se smjestila u samome centru grada, mogla  vidjeti doista šarolik program koji je obuhvatio gotovo sve filmske forme – od igranog, dokumentarnog i animiranog pa sve do programa eksperimentalnog filma i videa. Svakoga dana održane su se po dvije projekcije (od 18.30 i 20.30 sati)  na kojima su bili predstavljeni po jedan kratki dokumentarni, animirani ili kratki film, te po jedan cjelovečernji igrani film. Posljednji, sedmi dan bio je rezerviran za eksperimentalni film.

Na svečanom otvaranju ciklusa u Budimpešti, u nedjelju 1. travnja, našla se diplomatska krema iz raznoraznih europskih i nekih drugih  konzulata, a cijeli program predstavio je gospodin Ivo Škrabalo,  i to na hrvatskom, engleskom i mađarskom jeziku,  na što se publika  totalno otkvačila. Nakon uvodnog govora gosti su mogli pogledati film Snježane Tribuson Tri muškarca Melite Žganjer (tada su bili  pošteđeni surove hrvatske stvarnosti o kojoj su se mogli osvjedočiti u Salajevom filmu Vidimo se, koji je isprva bio predviđen za  otvaranje, no Hrvatski konzul u Mađarskoj  zamolio je organizatore da umjesto tog filma stave neki »lakši«, kako bi ljudi otišli doma sretni! Naravno, i kako bi poslije mogli lakše probaviti hranu na domjenku).

Najgledaniji filmovi bili su svakako cjelovečernji igrani. Već film Snježane Tribuson o sapunicama i kolačima bio je sjajno prihvaćen o čemu svjedoče  salve smijeha tijekom projekcije, no zasigurno najposjećenija projekcija bila je ona filma Blagajnica hoće ići na more Dalibora Matanića za koji se tražila karta više (neki su gledatelji sjedili i na podu), a tomu može biti razlog i simpatičan i privlačan naslov filma u kojemu se osim toga  spominje more koje Mađari često pohode ili bi to htjeli. Veliko iznenađenje bilo je i prihvaćanje komike u filmu Ognjena Sviličića Da mi je biti morski pas koji se ipak bavi nekim lokalnim temama i lokalnim humorom pa je, na prvi pogled, teško shvatljiv strancima. No,  reakcije publike pokazuju da to ne mora biti pravilo.

Tako su se po gledanosti nizali redom Blagajnica..., Tri muškarca Melite Žganjer,  Maršal,  Da mi je biti morski pas, Rusko meso, Mondo Bobo, Puška za uspavljivanje i Bogorodica.

Dokumentarni dio programa, po ostvarenjima koje smo odabrali za program, nije mogao biti nezanimljiv. Bili su to Salajev Hotel Sunja, Radio Krapina Jelene Rajković, Mirila Vlade Zrnića, Plašitelj kormorana Branka Ištvančića, Šalter Dražena Žarkovića, Bića sa slika Damira Čučića, Tvrđa Zvonimira Jurića, Bag trojca Matanić-Rukavina-Tomić, Godine hrđe Andreja Korovljeva, Dvoboj Zrinke Matijević i Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić.  Prikazanu su  i izvrstan crtić  Kolač Daniela Šuljića, koji se iznimno dopao publici,  tri srednjOmetražna igrana filma – Vidimo se Ivana Salaja, Noć za slušanje Jelene Rajković i Pet minuta nježnosti Suzane Ćurić te dva kratka – Mirta uČi statistiku Gorana Dukića i Nigredo Zdravka Mustaća. Eksperimentalnu struju predstavljali su Glenn Miller 2000. Tomislava Gotovca i Endart Ivana Ladislava Galete, te program hrvatskog videa druge i treće generacije (koji je sastavila Diana Nenadić).

Cijela  manifestacija urodila je  plodom i po tome što je, primjerice,  mađarska javna televizija »Duna« zainteresirana za otkup nekih dokumentarnih filmova koji su bili prikazani u kinoteci, dok je s druge strane gospodin Ivan Forgacs, urednik filmskog časopisa Moveastu  koji obrađuje teme i probleme istočnoeuropskog filma,  uz Mađarski filmski institut, zainteresiran da se dva hrvatska dugometražna igrana filma, također prikazana tijekom tih sedam dana, plasiraju na mađarsko videotržište. O kojim je filmovima riječ nažalost još se ne zna, no na njima je da odluče. Osim toga Institut želi sve prikazane filmove arhivirati na VHS-u za internu upotrebu Mađarskog filmskog arhiva.

Sve u svemu i oni su, a i mi, zadovoljni svime što se dogodilo tijekom tih  sedam dana jer,  recimo i to – ovaj je program bio jedan od gledanijih programa u njihovoj kinoteci. Samo da ne ostane na tome, jer mislim da bi program »novog hrvatskog filma« isto tako sjajno funkcionirao i u Pragu i u Varšavi, Bratislavi, Sofiji... sa tko zna kakvim rezultatima po hrvatsku kinematografiju. Samo treba »gurati«, a ovaj je program itekako pokazao da se to isplati. Za to ipak treba pomoć države koja takve stvari ne smije zanemarivati. Pa, neće nas valjda susjedi upozoravati što je važno!?

Nadam se da se uskoro vidimo u Pragu... 

 Goran Kovač

*** ***