Zapis

SPLIĆANI OSVAJAJU ZAGREB

Videoradovi studenata UMAS-a u MM-centru, 3. 5. 2001.

Splićani osvajaju Zagreb! Premda zvuči katastrofički – pogotovo iz vizure vječito grintavog purgerskog jamranja o onima koji dolaze s juga i opsjedaju naše fakultete, pa onda i naše puce i dečke, a leni su skoro kak' i Crnogorci – ne trebate se plašiti zagrebečki dušebrižnici, klubovi zagrepčanaca i raznoraznijeh stožera za očuvanje digniteta agramerske kulture kistihanda i vlaškovuličanske pseudomistificirajuće nostalgije i romantičarenja! Mlade cure i dečki iz Splita došli su nam pokazati kak' stoje stvari s umjetnošću na prijelomu milenija. Došli su nam, između ostalog, otkriti kaj je to dizajn vizualnih komunikacija i kaj se sa svim tim može napraviti tak' da izgleda kak' da je došlo s art-odsjeka Massachusetts Institute of Technology, barem. A nije, nego baš iz grada iz kojega su i »intelektualci« našijenci, lukšići i škarići, vikali da smo svi mi Norci.   

E pa nismo baš takvi norci. A nisu ni Splićani, barem ne oni koji su ovih dana pohodili Zagreb.

Umjetnička akademija iz Splita ukazala se u punome sjaju svojim kolegama s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao i prijateljima s Akademije dramskih umjetnosti, posebice onima vezanim uz film, video i novomedijsku umjetnost. Baš »ukazala«, jer djela mladih Splićana, napose ona prikazana na »video seansi« u Multimedijalnom centru SC-a, doista se mogu okarakterizirati »čudom ukazanja« na ovdašnjem medijskom prostoru. Pravoga, autentičnog i nepatvorenog audiovizualnog ukazanja. Čuda što osupnjuje i zapanjuje sve one kojima je video na srcu i duši, a bogme i na oku i uhu. Jer zavidna razina prezentirane audiovizualne pismenosti upravo je tome svjedočila.  

Od 1997. godine u sklopu Umjetničke akademije u Splitu djeluje i odsjek za Dizajn vizualnih komunikacija, kojemu pripada i odjel za Video oblikovanje. On se, po prvi puta izlazeći izvan zidova i prostora UMAS-a, na jednoj ovakovoj skupnoj prezentaciji, u MM-u predstavio s dvanaest radova svih godišta studenata. Izbor radova, kako ovih prikazanih u video-programu tako i onih izloženih u Galeriji SC-a, sačinili su Kažimir Hraste, Tomislav Lerotić, Vlado Zrnić i Gorki Žuvela.

Odsjek za Dizajn vizualnih komunikacija koncipiran je tako da se studenti nakon dvije godine pripremnog programa (od 2001. godine ta će pripremna faza trajati tek jednu godinu) opredjeljuju za Dizajn vizualnih komunikacija ili za Medijsku umjetnost.

U pripremnoj fazi upoznaju se s osnovama video oblikovanja, dizajnom, mogućnostima kompjutora i raznim vidovima manipulacije računalnom tehnologijom. Tu su i uvod u filmsku estetiku i povijest umjetnosti. U kasnijem dvo-, odnosno trogodišnjem opredjeljenju za Medijsku umjetnost, student se temeljno bavi praktičnim radom na filmu, videu i digitalnoj estetici, odnosno tehnologiji, te polaže diplomski rad izveden u profesionalnoj produkciji. 

Vlado Zrnić, uz Slobodana Jokića možda najznačajniji video-autor koji je ujedno i predavač na ovome odsjeku UMAS-a, predstavio je video program mladih video-dizajnera s napomenom da su prva generacija studenata već apsolventi/diplomanti, u čemu su Splićani uspjeli preteći

srodni studij na Likovnoj akademiji u Zagrebu.

A sada ponešto o samim radovima studenata. Za njih se, gledajući u cjelini, može reći da već uvelike premašuju »juniorski rang«, kojemu po uzrastu još pripadaju, te staju uz bok svojim kolegama seniorima i mogu se uključiti u svaku pravu selekciju na ovim prostorima doista up-to-date video i eksperimentalne produkcije. Jer imena poput Gotovca, Galete, Bukovca, Mustaća, te već spomenutih Zrnića i Jokića – da dalje ne nabrajamo i doajene eksperimenta kao i pionire video-arta u nas – dostatno su svjedočanstvo ovoj tvrdnji.

Dakle, bez obzira na deklarirana žanrovska određenja, svi radovi pripadaju video produkciji, već i stoga što se klasična filmska vrpca, pa i u onim uradcima što se izjašnjavaju kao eksperimentalni film, gotovo više uopće ne koristi.

Mladi videoti iz Splita, zealoti digitalne tastature, doista su pravi majstori-navigatori na zrnatoj strukturi zaslona i raspršenoj teksturi videa.

Ta magija vizualne dinamike izuzetno je inkorporirana u dojmljive tonske obrade radova, tako da smo bili prisutni potpunome audio-vizualnom doživljaju.

U skupinu žestokih udara na sva čula u tome smislu treba izdvojiti

narativnu dosjetku Deset do deset Matije Debeljuha i Vanje Ćinića, te eksperimentalnu manipulaciju, Obavezan smjer Jelene Nazor, kao i digitalni preobražaj, Untitled Milivoja Modica.

Deset do deset vizualno je pitka i narativno jasno postavljena video-struktura, no možda ipak bez odgovarajuće poantiranosti, čemu sama priča, čini se, svojom cjelokupnim fabuliranjem, treba voditi. Radi se o zamjeni kofera, temeljnoj zabuni koja je autoreferentna na samu Akademiju i njezine studente, kao i na feedback što ga umjetnički rad ima u trivijalnom kontekstu neispunjenih očekivanja kradljivca kofera. No, kao što rekoh, jasna priča nije na primjereni način i poantirana.

Obavezan smjer pravi je mali video-horror, ovo posebice zbog zvučnog udara u jednome trenutku uradka, sa suptilnim asocijacijama na neke već klasične eksperimente Toma Gotovca. Sniman u vlaku i iz vlaka, ovaj se svojevrsni pokretni interijer pokazuje vrlo podatnim za mnogovrsne eksperimente prema tretiranom eksterijeru.

Untitled je autoportret mladoga autora što ne teži složenosti strukture, već jednostavnoj analizi mogućnosti digitalne tehnologije. Ispituju se preobrazbe lica kroz vizualnu manipulaciju. I ovome se minimalističkom ostvarenju mogu pripisati žanrovske odrednice horrora!

Mnogo je manje uspjela Prevara Maris Ćilić, koja nije uspjela prevariti svojom kompjutorskom manipulacijom – kako se ubrzo otkriva! – mehanizma flipera. Možda bi uradak bolje izgledao, da se prikazivao na laptopu, odnosno kompjutoru za koji je i napravljen.  

Sljedeća se skupina radova može nazvati poetskom. Minijature Be my Friend Dunje Sablić i Where do Gods Live? Lize Žufić, tek su naznake u kojem bi se smjeru ove dvije mlade autorice mogle razvijati. No, kažem, tek naznake, jer su konačni uradci još uvijek ponešto nedorađene cjeline intimističke, ali i naglašeno hermetički situirane.

Već se sljedeći uradak Lize Žufić – kao i u slučaju Jelene Nazor, o čemu koju riječ nešto kasnije, – svojevrsni hommage Philipu Glassu, The Photographer, odlikuje većom komunikativnošću, kao i čistijom fakturom eksperimenta. Autorica sugestivno rabi svijetle i tamne plohe kako bi i sinestezijski iskazala fenomen fotografije kroz medij videa, koji u ovome slučaju doisa postaje multimedijalnim. 

Izrazito intimistički radovi Marije Prusine, Posljednji rez i Rainwalk posjeduju suptilnost kojom se ulazi »pod kožu« i plijene svojom poetskom strukturom. Ovi su uradci, u tradicionalnom estetičkom poimanju, gotovo opipljivo, lijepi. Ljepota bilježenja običnih detalja, kod autorice tek neznatno manipulirana samozadanim medijem, jest ta pred kojom često padaju razni nonsensi formalnog egzibicionizma. 

Tri, prema mojemu sudu, najbolja rada ove selekcije zaslužuju posebnu pozornost.

Najprije, već spomenuta Jelena Nazor i njezin rad Dodir. Definiran kao eksperimentalni film, ovaj je uradak djelo zavidne medijske osviještenosti. Nakon što je pokazala da može napraviti solidan i de-patetizirani video-horror, kao i referentnu eksperimentalističku vježbu, poput Obaveznog smjera, autorica se vraća toliko nedostajućoj i dragocjenoj poetskoj naraciji. Kada je ta naracija čisto strukturirana, tada i patetika može biti suvisla. U petnaestominutnom radu, mlada autorica asocijativnim nizovima slaže sličice iz svoje intime, diskretno nižući detalje koji govore o visokoj razini vlastite medijske pismenosti.

Medij poetske proze sretno se uklapa u audio-vizualnu sinesteziju,  dopunjujući cjelinu te obogaćujući medij videa i suvislim literarnim esejem.

Poljička cesta 25, dokumentarni video-uradak Gorana Čače, stoji, pak, na drugome polu umjetničkog prosedea. Bilježeći svakodnevicu sitnih lopova i dealera na u naslovu istaknutoj lokaciji, ovaj se rad ističe zavidnom zrelošću, kako u dokumentarističkoj perceptivnosti tako i u svijesti da se snimljeni materijal treba poslagati u cjelinu koja nadilazi imperative građe. Svijet dopea i boksa na taj način zadobiva i posebičnu lirsku dimenziju. Rad je to iz kojega se naslućuje poseban autorski nerv.

Konačno, Scenes from Family Life Ivane Runjić urnebesno je zabavna dosjetka koja govori i o suptilnoj (postmodernoj?) medijskoj osviještenosti autorice. Naime, na predložak holivudskog obiteljskog filma, namontiran je posve drugi dijalog komične fakture. (Rad je izazvao salve smijeha među prisutnima na projekciji!)

Intervenirajući na sirovi materijal, kao u metodi i tehnici palimpsesta, autorica je stvorila novu cjelinu, dodajući već postojećem predložku novo značenje. Ovaj oplemenjeni ready-made pokazuje se beskrajno zabavnim, par excellence postmodernim uradkom.

Sumirajući viđeno, mogu samo poželjeti što češće posjete splitskih video-ridikula hrvatskoj prijestolnici. Jer, kako sada stvari stoje, retrospektiva UMAS-a osvaja prvenstvo s nekoliko bodova prednosti pred godišnjom produkcijom sa zagrebačke FRKE. Svaka sličnost s trenutačnim stanjem na ljestvici prve hrvatske nogometne lige sasvim je namjerna! 

 Marijan Krivak

*** ***