Zapis
DEBITANT U ŠKOLI MEDIJSKE KULTURE
Nikica Gilić
Nikica Gilić
DEBITANT U ŠKOLI MEDIJSKE KULTURE
Kako sam ove godine prvi put sudjelovao u Školi medijske kulture, osobito mi je zadovoljstvo iznijeti neka iskustva i razmišljanja, jer (kratko i jasno) ovako koristan projekt svakako treba podržati. Za početak mogu samo dodati kako mi je žao što prijašnjih godina nisam imao priliku svratiti u ovaj obrazovni mehanizam kao polaznik, jer bi mi to svakako olakšalo predavački debi. Dakako, posebno mi je drago bilo pridružiti se znanstvenicima, predavačima i umjetnicima čiji rad sa zanimanjem pratim od samih početaka svojih filmskih angažmana, a svakako se nadam da će ubrzo još više ljudi moje generacije početi pomagati u realizaciji programa škole. Dobna raznolikost među polaznicima, uzgred budi rečeno, učvršćuje me u gledištu kako se samo u suradnji raznih generacija može ostvariti kvalitetna razmjena i obogaćivanje znanja u jednoj stručnoj i strukovnoj sredini.
Nepoznati nam prvi vlasnici trakošćanskog dvorca vjerojatno bi teško mogli shvatiti temeljnu zamisao kombija kojim su u podnožje njihova (radikalno prerađenog i nadgrađenog zdanja) stigli jedan premijerni predavač na Školi medijske kulture, te jedan predstavnik sponzora, do zuba naoružan računalima pomoću kojih će medijske radionice sklapati prave filmove... Što se tog predavača tiče (inače mlađeg od većine polaznika), njegova su očekivanja od škole bila prilično visoka. No, razina ozbiljnosti sudionika ipak ga je uspjela ugodno iznenaditi. Okupljeni prosvjetni radnici, voditelji klubova, učenici i studenti te filmski i video-stvaraoci doista su vrlo ozbiljno odlučili doći ne samo kako bi pogledali i poslušali što se u Trakošćanu zbiva, već kako bi sudjelovali, naučili, te na licu mjesta provjerili i s drugima podijelili ono što su naučili... Na ovakvoj se razini rada predavač mora ozbiljno pripremiti i biti jako budan ako ne želi da ga polaznici pojedu, pa je jasno da i sam može dosta naučiti.
U sklopu rada na Filozofskom fakultetu čovjek se susretne sa raznim metodama i tradicijama širenja i produbljivanja znanja (vlastitog i tuđeg), a takvi su susreti osobito ugodni kada je riječ o izrazito plodnoj tradiciji. Dakako, unatoč bogatom iskustvu s Ljetnom filmskom školom, hrvatski školski program "pomalo" kaska za svijetom za kojeg se učenici pripremaju, pa su tako tradicionalne umjetnosti, nastale puno prije kraja devetnaestog stoljeća (književnost, kazalište, glazba i likovne umjetnosti), u školama još uvijek nerazumno premoćne u odnosu na film, televiziju i video (medije umjetnosti dvadesetog stoljeća) te razne digitalne, interaktivne i virtualne medije - tehnologije - umjetnosti (nastale u dvadesetom stoljeću). Teško je predvidjeti dokle će ova zadnja skupina medija - umjetnosti dospjeti u našem, dvadeset i prvom stoljeću, no za početak bi bilo zgodno kada bi prosvjetno-znanstveni sustav usvojio barem ove sadržaje iz dvadesetog stoljeća. Umjetnost budućnosti će se vjerojatno nastaviti nadogađivati na svoju bližu prošlost, pa vizualna pismenost kakvu razvijamo filmskom edukacijom vjerojatno nije samo upućivanje u bogatu i razrađenu umjetnost, nego i postavljanje temelja za bolje razumijevanje (medijske) sadašnjosti i budućnosti.
Dakako, pojavom filma kazalište i književnost nisu umrli, pa nitko ne traži odustajanje od podučavanja književnosti, baš kao što ni film nije umro kada su počeli bujati interaktivni umjetnički projekti (www i interaktivnost samo su dva ključna termina). No svakako je krajnje pohvalno to što je Ministarstvo prosvjete i športa svjesno da su nekakva braća u Parizu krajem pretprošlog stoljeća priređivali vrlo čudne javne predstave, te time označila početak rasta nove umjetnosti... Ukoliko škola želi zadržati nešto od ideala humanističke naobrazbe (što je, doduše, samo jedan od mogućih modela izobrazbe), ali i ukoliko želi novim generacijama biti koliko toliko zanimljiva, čini se da jednostavno mora shvatiti kako Sofoklo i Marulić (o Tzari i Ujeviću da ne govorimo) danas nemaju onu težinu kakvu su za obrazovanje morali imati u dvadesetom stoljeću. Škola može mijenjati svijet samo ako se otvori tom istom svijetu i prepusti se njegovu utjecaju - u suprotnom bi nastava iz područja jezika i umjetnosti uskoro mogla novim generacijama učenika biti jednako pristupačna kao i nastava takozvanih mrtvih jezika... Gradivo za izabrane, sa svim negativnim i pozitivnim konotacijama takve odrednice.
Inače, Trakošćan je danas vrlo slabo naseljeno mjesto na samom rubu hrvatskog društvenog i kulturnog života, a ipak se u njemu našao stanovnik koji je predsjednika Savjeta škole doktora Peterlića prepoznao kao osobu koja je (prije par desetljeća) njega i ostale klince pripuštala filmskim projekcijama...Polaznici Kreljine dokumentarne radionice ove su godine za svoju temu izabrali mjesnog (oblasnog) poštara, a sljedećih bi godina i ostali žitelji bliže okolice mogli dobiti svoj dokumentarac. Recimo, kafić u podnožju dvorca od tiskovina za čitanje gostima (uz dnevne novine) nudi "Feral Tribune", "Cosmopolitan", "Zarez" i novoobnovljeni "Polet", pa bi iduće godine dokumentaristi mogli istražiti tko je za to odgovoran, te kakvih je životnih nazora i interesa. Zanimljivu bi priču svakako mogli kriti i životi prognanika nastanjenih u kolibama blizu hotela Trakošćan, mjesta održavanja svakojakih seminara i konferencija, no ovakvo bi mi lamentiranje neki mogli zamjeriti; što se ja uopće petljam u njihov filmski posao... Nije,međutim, isključena mogućnost da ću se idućih godina uključiti u rad neke od polaznih i specijaliziranih medijskih radionica (dakako, kao polaznik), pa ću sačuvati svoje ingeniozno - briljantne ideje za takve prigode.
*** ***
|
