Zapis

UNICA 2001 – FESTIVAL ZA PAMĆENJE

Tallinn, 3.–11. 8. 2001. Tanja Golić

                                                                                Tanja Golić

                                                             UNICA 2001 ­­– FESTIVAL ZA PAMĆENJE

                                                                           Tallinn, 3.–11. 8. 2001.

Svaki odlazak na neki filmski festival predstavlja zanimljivo iskustvo. Ako ste filmaš bilo kakve “sorte”, svaki će vas posjet festivalu na neki način pretvoriti u kritičara. I najvjerovatnije ćete se osjetiti “pozvani” da kažete koju riječ pohvale ili pokude za one filmove koji su vas se najviše dojmili, pogotovu nakon što “oni iz žirija” obave svoj zadatak.

Ja sam bila pozvana da obavim svoj zadatak. I nakon povratka mogu sa sigurnošću reći da je to bilo moje najdragocjenije festivalsko iskustvo, što podrazumijeva: MORATI pogledati sve filmove (a ima ih mnogo, mnogo), MORATI ocijeniti sve filmove (a tako su različiti), MORATI nagraditi neke filmove (a toliko ih je dobrih). To je iskustvo nemoguće opisati u ovih nekoliko redaka, a svako filmsko ostvarenje zaslužuje neku riječ, pa makar i samo pitanje: “…ali zašto se tako nevjerojatno loš film našao na festivalu?” Poznato?

Prilično je nezgodno što se na ovakvom neprofesijskom festivalu nađu neprofesijska ostvarenja svih vrsta i žanrova, a takva raznovrsnost nameće veliki upitnik u ocjenjivačkim kriterijima izrazito raznolikog žirija. Vjerojatno nema osobe  zadovoljne nagrađenima (nemoguće je da i bude), ali, zanimljivo je, da iako je moglo biti dodijeljeno više i zlatnih medalja, dobio ju je samo JEDAN film – “DOGGY CINEMA”, Shaheda Ahmadloua, Iran.

Iranski igrani film o snimanju jedne sekvence niskobudžetnog filma fascinantne je filmsko-jezične vještine. Četrnaestminutna zabavna i “pitka” komedija koja korektnim scenarističkim odnosima izaziva u nama stalni smijeh, iako zadržavajući formu komedije, gradira očekivane postupke do nivoa apsurda koji, odjednom, vrlo realno, iako metaforički, oslikava stvarno stanje društva (zanimljivo je da je film iranski) i mi se zatičemo, iako i dalje sa smiješkom na licu, vrlo, vrlo ozbiljni i zamišljeni. (Dogodilo mi se da mi je jedan član žirija, nakon pauze, rekao kako su on i naš kolega otkrili još dvije razine shvatljivosti tog filma i da ih sigurno ima još, a sve su to shvatili u toaletu).

Fabula je, naravno, vrlo jednostavna: afganistanski izbjeglica u Iranu dovodi psa da lajajuć' odglumi par kadrova na snimanju nekog filma. Pas je tvrdoglav u svojem ignoriranju svih koji se nevjerovatno i sve napasnije trude da ga natjeraju na lajanje. Nagovori su i blagi i napadni, pristupi domišljati i vrlo vjerno psihološki oslikavaju svaki lik u filmu (siromašnog vlasnika, uplašenog režisera, škrtog producenta, ravnodušnog snimatelja, tvrdoglavog scenarista, podlog statista…). Kakvi god bili, svi ispadaju smiješni pred psom koji, iako je najpasivniji, pokreće radnju i pretvara ih u budale koji laju (bukvalno) i promatra logičan slijed događaja okrunjen apsurdnim zadnjim kadrom isprebijanog i krvavog Afganistanca (igrali su na pseće osjećaje), kojem se pojavljuje smiješak olakšanja kad se u off-u napokon začuje pseći lavež.

Definitivno zaslužena zlatna medalja.

Nagrada za najbolji nacionalni program nametnula je vrlo brzo pitanje značenja “najbolji”. Svi su se složili da je najbolji program imala Argentina, ponudivši četiri odlična igrana filma (vjerujem da ćemo ih imati prilike vidjeti kod nas). No, Argentina je ponudila četiri samo igrana filma, a najbolji podrazumijeva najraznolikiji i najzanimljiviji te se izbor sveo na Poljsku i Češku. Nagradu je dobila Češka, no pošto je meni bila zanimljivija Poljska, zadržavam to pravo da kao članica žirija pišem o poljskim filmovima.

Gotovo desetominutni film Continuity of Parks, Marte Siwek i Maciej Dominiaka (JEUNESSE) snimljen je u jednom jedinom kadru dijagonalne kompozicije. Kamera kruži iz jedne sobe (u kojoj stariji muškarac čita knjigu za stolom) u drugu sobu (u kojoj se očigledno događa preljub) i radnja dramaturški završava smrću starijeg čovjeka od ruke ljubavnika. Zanimljivost filma je u vještom manipuliranju kamerom i mizanscenom, dosjetljivom prikazu preljuba.

Dvanaestminutni Galileo, Michaela Jaszowskog (JEUNESSE) igrani je film u kojem dva glavna lika, redatelj istog filma i glumac kojim redatelj manipulira, parodiraju scene iz poznatih američkih filmova igrajući se Matrixa, Aliena, Terminatora… i te scene vješto nižu u strukturu filma koji grade.

The Course of Events, Mariusza Skrzynskog, šestominutni je eksperimentalni film. Izuzetno dobra struktura filma bipolarnog pristupa o onom što je bilo nekada i onom što je sad, o prirodnom i umjetnom, o čovjeku i industriji, formalno razdvaja oprečno (C&B i color, sporo i brzo), sadržajno te oprečnosti isprepliće sve do kraja filma gdje se u razrezanim jabukama seljaka nađu framovi filma koji upravo gledamo. 

Kompjuterska animacija All Alone, Barteka Kulasa (JEUNESSE), glazbeni je spot likovne kompozicije i ugodne atmosfere. Možda prereducirane.

I napokon, izvrsni Nowhere, Mariusza Chandoha i Marcina Szota, igrani film u kojem sam izuzetno uživala. Informacije su u filmu servirane pažljivo i reducirano, film nas čini aktivnim gledateljima koji slažu priču vizualno memorirajući i povezujući vješto isprepletenu enigmatičnu priču. Priča je jednostavna (muškarac i žena, odvojeno, odlaze u snježnu pustoš pokopati one koje su ubili – muž ženu, žena muža), no neobično servirana. Briljantno režirano sa prekrasnom C&B fotografijom, kompozicijom kadrova i montažom. Neosvojena, no po mom mišljenju, zaslužena zlatna medalja.

Prednost poljskim filmovima dala sam i zbog prisutnosti mladih autora (do 25 godina), što je, ne samo vrijedan poticaj za autore, već i za cijeli festival kojem su posjetitelji uglavnom “ljudi u poodmakloj dobi”.

JEUNESSE su i autori filmova filmskih škola, no, njihovo se nagrađivanje odvija zasebno. Jednoglasno okrunjen zlatom belgijski je igrani film My First Shakespeare  Douglasa Boswella. Glavni je lik zaljubljeni dječak čiji se roditelji razvode; majka dovodi u dom očuha kojeg dječak ne prihvaća. Ne prihvaćajući stvarnost, on sve proživljava kroz svoje prvo čitanje Shakespeareova Hamleta. Traumatična situacija prikazana je kroz dječakovo tumačenje u kojem on, ne samo tumači, već, prepoznajući hamletovski razvoj događaja, sam utječe na usmjeravanje događaja, što je redatelj vrlo fino ukomponirao u film. Film je zabavan i ugodan.

Nagrada "Fellini" za promicanje ljudskih prava  mogla je biti dodijeljena nekolicini filmova, no najžešći u poruci, a zato i nagrađen britanski je Designer Babies Iana Gaffneya. Neobične atmosfere, nedefiniranog prostora i vremena, jezivo predočava ono što se može dogoditi, a možda se događa već i sada. U karavađovskoj atmosferi krevet, na krevetu cijevima prikačena o razne aparate trudna žena i babica koja, pritiskom na ženinu dojku očito nudi bebe koje se, iz ženine utrobe pojavljuju kao fotografije. Napokon zadovoljna majka odabere fotografiju koja se laboratorijski, razvija, fiksira i pretvara u posebnoj kadi u fetus. Stvarnost?

Nagrađeni ili ne, mnogi će mi filmovi ostati u sjećanju zato jer su zanimljivi. A po takvim se filmovima festivali pamte i vole. A ja ću ovaj voljeti i zbog osobnog iskustva i sjetit ću ga se sljedeći put kad mi se film pojavi na nekom festivalu. 

*** ***