Zapis

ESTONSKI DNEVNIK "STUDENTOVE ŽENE"

Renata Möhr

                                                                          Renata Möhr

                                                 ESTONSKI DNEVNIK "STUDENTOVE ŽENE"

Kada bih vam rekla “talin” da li biste znali o čemu govorim? Na što vas asocira ta riječ, kakve slike vam dolaze pred oči? Je li to stvar, hrana, miris, marka,...., mjesto? Blizu ste! Tallinn je glavni grad jedne države. Gdje biste mogli smjestiti to ime?

No, dobro krenimo od mene koja sam i sama imala tu čast prevrtati  ovakva pitanja po glavi.

– Ideš u Tallinn! – uslijedio je muški glas s druge strane telefonske slušalice, jednog nesnošljivog vrućeg popodneva u Zagrebu.

Moram priznati da sam tog popodneva tiho maštala o bijegu nekamo gdje je hladno, a da to nije more. Iz godine u godinu sve su nesnošljivije vrućine u ovome gradu. O javnom prijevozu da i ne govorim: ili ćete “naletjeti” na stariju osobu za koju se pitate kako može još disati, a kamoli hodati, ili će vam ruke biti ljepljive od držala i brže bolje ćete pronaći mjesto da ih operete.

- Tallinn? - upitala sam.

- Da, to ti je u Estoniji. Ideš zato što si glavna glumica u našem filmu.- odgovorio je redatelj filma Studentova žena Goran Kovač, čiji je film jedan od predstavnika Hrvatske na UNICA-i 2001.

Srijeda, 1. kolovoza

Našli smo se na autobusnom kolodvoru u 22,30 h.

Bili su tu  Željko Balog, Mile Beslić i Zvonimir Karakatić – svi iz Požege,  Mira Kermek iz Čakovca, Tanja Golić iz Rijeke, te Vera Robić-Škarica iz Zagreba,  Goran Kovač i ja.

U 23,00 h imali smo autobus za Beč. Do Beča smo se, unatoč uzbuđenju, uspjeli i međusobno upoznati.

Četvrtak, 2. kolovoza

Kako smo stigli dosta prije polijetanja aviona za Helsinki, imali smo vremena popiti jutarnju kavu i malo prošetati Bečom. Jutarnja sparina bila je nešto blaža od one zagrebačke, a i mlađih ljudi se češće susretne. Smjestili smo se u avion Finair kompanije i evo nas u Helsinkiju.

Put je trajao 2 sata.

Imali smo još nekoliko minuta pauze do uzlijetanja drugog aviona koji  nas je trebao odvesti do Tallinna.

Kako smo većina bili pušači,  potražili smo brže-bolje mjesto za pušenje, no svugdje bismo nailazili na znak zabrane.

Dućani su se nizali jedan do drugog, bez ikakvih zidnih pregrada i vrata, ali samo jedan je imao stakleni izlog. Izlog je bio sav u dimu, pomislili smo da je to neki poseban dućan s neobičnim izlogom. Naravno, bilo je to mjesto za pušenje u kojem ni klima nije mogla posaugati dim svih tih strastvenih pušača stisnutih u prostoriji 2 x 2m.

Potom smo sjeli u avion i stigli u Tallinn za 25 minuta.Na aerodromu smo se razdvojili. Željko Balog, Mile Beslić, Zvonimir Karakatić i Tanja Golić su bili smješteni u hotelu  rezerviranom za žiri festivala. Hotel nije imao niti ime, a recepcioneri su poznavali  samo estonski i ruski jezik.

Doduše, hotel je bio u fazi preuređivanja. Vera Robić, Mira Kermek, Goran Kovač i ja bili smo pak smješteni u jedan od lanaca estonskih hotela. Naš hotel bio je udaljen od samoga centra nekih 20-tak minuta. Sam glavni grad Estonije i nije tako veliki grad ako imamo na umu da ima samo 403 900 stanovnika.

Kako UNICA 2001 počinje tek sutra imali smo vremena za upoznavanje Tallinna.

Ulice koje su vodile do centra na prvi pogled bile su mi nekako tmurne što zbog prohladnog vremena, što zbog građevina, iako su gotovo sve zgrade restaurirane. Tako su prvi dojmovi o Tallinnu u meni  izazivali neku jesensku depresiju.

Potražili smo restoran gdje se poslužuju estonski specijaliteti i, kako to biva, naručili cijeli menu od predjela do deserta. Ne mogu ne spomenuti da su im obroci jako obilni. Naravno, nismo uspjeli pojesti do kraja.

“Mrtvi”  smo se vratili u hotel da budemo odmorni za sutrašnji dan.

Petak, 3. kolovoza

Danas smo se uputili u Nacionalnu biblioteku, gdje će se održati UNICA.

Prvo smo se morali  registrirati, te smo kao poklon dobili torbe u kojima se nalazio popratni materijal s programom UNICA-e.

Nacionalna biblioteka  je nalik dvorcu i s vanjske i s unutrašnje strane. Prema programu i rasporedu UNICA-e dalo se primjetiti da će predstojeći dani biti dosta naporni.

Tanja Golić koja je bila članica žirija iz Hrvatske upoznala nas je s finskom predstavnicom žirija Maiju Leppänen. Vrijedi iskoristiti još ovaj dan za razgledavanje i privikavanje na Tallinn.

Na večer smo se ponovno okupili u Nacionalnoj biblioteci gdje je bilo otvorenje. Festival je otvorio domaćin tj. predsjednik organizacijskog odbora UNICA-e 2001, Jaak Järvine. No, nekoliko riječi dodao je i predsjednik UNICA-e , Max Hänsli.

Nakon otvorenja uputili smo se autobusom (organiziranim prijevozom) negdje prema kraju grada  na “opening banquet”. A ondje smo imali što i vidjeti. Oko nas su bili  sve sami starci, mladi kao da i ne postoje. Kao  da ste na nekoj večeri umirovljenika koji slave obljetnicu svoga druženja.

Subota, 4. kolovoza

Projekcije su počele već u 9 h.

Prema programu prvi su bili domaćini Estonci kojima je pripala čast da svojim filmovima otvore festival.

Zbog velikog broja filmova koji su prikazani na UNICA-i, na ovako ograničenom prostoru ne mogu baš sve navesti. Stoga na samom početku navodim loše koji me se nisu nimalo dojmili, a tek onda one  koji su naprosto izvrsni i za svaku pohvalu.

Dakle, filmovi Estonije:

IN THE YEAR OF ECLIPSE, u režiji grupe autora (kategorija JEUNESSE). Teško je govoriti o filmu u kojem kao da ni sami autori nisu shvatili što žele  reći kroz dvije paralelne radnje. U jednoj radnji  slikaru koji predstavlja “otkačenu” osobu,  postavljaju se jasna pitanja, a on na njih odgovara nevezano. U drugoj radnji  pratimo eklipsu iz priloga CNN-a. Film ostaje na kraju otvoren, neshvaćen i postavlja pitanje jesu li to dvije radnje iz kojih  možemo povući paralelu ili je taj slikar toliko neshvatljiv kao i sama eklipsa. Uglavnom, film je uspio izazvati polemiku među članovima žirija.

Jedni su tvrdili da sličnost između slikara i eklipse postoji, a drugi su pak sve to pobijali.

Drugi estonski film IT´S JUST THE WAY LIFE IS (MONOLOG) nagovještavao je kako filmovi slične tematike tek dolaze.

Riječ je o jednoj ženi, točnije udovici koja se vraća slikama iz prošlosti u kojima je i njezin pokojni suprug. Odjednom, njih dvoje su u ateljeu jednog slikara koji za supruga slika akt njegove žene. Na kraju filma  ista žena,  nakon što je obišla grob svoga supruga, sjedi u sobi za stolom. Ispred nje su fotografija supruga, svijeća i ruže, a ona izgovara svoj monolog, sva  uplakana, u kojem opisuje svoju sjetu i tugu otkada njega nema, i kako mjesta kroz koja su prolazili podsjećaju na njega. Filmu je tu kraj.

Dovoljno je reći – patetično.

Sljedeća zemlja bila je Argentina koja je, što se tehničke strane tiče, imala najkvalitetniji program. Izdvojit ću film koji mi je bilo zadovoljstvo gledati. “44”, u produkciji filmske škole, horor. Broj “44” predstavlja broj stana u kojem nitko ne živi. Nekada davno tu se dogodilo ubojstvo.

Svakoga jutra u 3 h čuli bi se urlici, zapomaganje, gugutanje goluba i  razbijanje stakla. Stanar koji je živio kat više jedini je u zgradi  čuo te zvukove i glasove zapomaganja. Ujutro, odlazeći tražiti posao, u liftu bi susreo vlasnicu zgrade koja ga je kritizirala zašto ne nađe posao i zašto svaki dan izgleda neispavano. Ispričao je vlasnici kako svake noći u isto vrijeme čuje glasove i zapomaganje. Vlasnica ga je naravno proglasila ludim i pokušala mu objasniti kako u tom stanu nitko već godinama ne živi. Dala mu je ključeve da se sam uvjeri.

Sljedećeg jutra u isto doba stvar se ponovila, stanar je otrčao do stana “44”, ušao je u stan, ugledao u sobi ogledalo, prišao mu, a iz ormara  iza njega izletjeli su golubi i napali ga;  on je ponovio krikove koje je danima i sam slušao i na koncu umro kao i prethodni stanar.

Vrata se zatvaraju, jedan od brojeva 44 se okrene naopačke.

Film sam izdvojila zbog dojmljive atmosfere, režije i fotografije. 

Današnji program trajao je do 21,00 h.

Nedjelja, 5. kolovaza

Pored  Austrije, Švedske, Belgije i Francuske na programu je bila i Hrvatska s filmovima STUDENTOVA ŽENA i DODIR Jelene Nazor.

Kod projekcije Studentove žene imali smo mali peh. Vlasnici mobitela, kako to obično biva, zaboravili su ugasiti svoje spravice, pa je zvonjava  ugrozila  zvuk filma. Takvih smetnji nisu bili pošteđeni niti drugi filmovi. No, s obzirom da sam bila glavna glumica u tom filmu,  zvonjave su još više iritirale.

Ukratko, ocjene žirija bile su podijeljene: jedni su shvatili film, pa im se i dopao, a drugi ili ga nisu shvatili ili im je bio dosadan. Film je dobio diplomu.

Jelenin je Dodir duboko intimistički film, koji je prije svega slikovni i zvukovni eksperiment. Neočekivano dobro je prihvaćen od strane žirija koji i nije (kako mi je pričala Vera) pretjerano sklon takvoj vrsti filmova. Na kraju je osvojio brončanu nagradu.

Ponedjeljak, 6. kolovoza

  Za današnji dan imali smo organiziran izlet u mjesto Pőltsamaa  u samom središtu Estonije. Ondje smo imali priliku probati vino od jabuka, pokazali su nam protestansku crkvu, narodne nošnje, muzej, ruševine starih kuća.

Zanimljivo je čime i na koji način se ti Estonci promoviraju. Sve to nekako ispadne interesantno, pa čak i ruševine kuća.

Utorak, 7. kolovoza

Današnji dan obilježili su filmovi iz Poljske i Češke koji su konkurirali za “najbolji nacionalni program”. Nagrada (za najbolji nacionalni program) na kraju je pripala Česima. I jedna i druga zemlja isticale su  se na svoj način. Česi, naravno, po svojoj dosjetljivosti i smislu za humor. Poljaci po svojoj hladnoći (poput one iz filma  Nož u vodi Romana Polanskog).

Što zbog fotografije, što zbog same radnje,  mislim na film NOWHERE. Film govori o prevarama dvaju bračnih parova, a cijela priča odvija se zimi na nekoj pustoj poljani. Upečatljiva  crno-bijela fotografija i tmurna atmosfera aduti su ovoga filma.

Srijeda, 8. kolovoza

Zanimljivost ovoga dana bio je svakako World  Minute Movie Cup, koji  nas je zadnjih dana malo poštedio monotonije. Voditelj  festivala jednominutnog filma bio je Zvonimir Balog koji je poput profesionalnog voditelja uspio održati koncentraciju gledatelja iako je već bilo 20,00 h, a svi  smo u to vrijeme već bili zasićeni i iscrpljeni gledanjem filmova.

Svaki od gledatelja dobio je listu s imenima jednominutnih fimova koji su se našli u užem krugu. Ti filmovi su prikazani i nakon toga smo dizanjem ili sjedenjem dali glasove za film.

Vrlo jednostavno: ako ti se film sviđa digneš se, a ako ne,  ostaješ  sjediti.

Takvim načinom glasanja gledatelji su izglasili da je pobjednik ovogodišnjeg World Minut Movie Cup švedski film DIFFERENT WORLD autora Ake Kellera koji je 1999. godine pobjedio i na Reviji jednominutnog filma u Požegi.

Četvrtak, 9. kolovoza

Mislim da je bilo malo autora na ovogodišnjoj UNICA-i  koji su flegmatično čekali ovaj dan.

Iako je nakon svake projekcije žiri komentirao filmove i iznosio mišljenje. Bilo je onih, sigurna sam, koji  su se potajno nadali kako će žiri promijeniti mišljenje o filmu, ako je film bio negativno ocijenjen.

Ali, je li bilo autora koji su se bojali da  žiri svoje pozitivno stajalište promijeni u negativno?

Bilo kako bilo danas žiri ponovno iznosi mišljenje i kritiku o pojedinom filmu koji je u užem krugu i dodjeljuje mu nagradu.

Španjolski film DANCING, koji svojom patetičnom radnjom, smještenom u četrdesete godine prošloga stoljeća, te odnosima među likovima podsjeća na sapunice, bio je  favorit većine gledatelja, a i žirija.

Bilo je sigurno da će filmu pripasti zlatna nagrada. Međutim,  na veliko razočaranje većine,  pripala mu je srebrna nagrada.

Pobjednikom UNICA-e 2001 proglašen je iranski film DOGGY CINEMA autora Shaheda Ahmadloua.

Radnja se događa na setu jednoga filma, u eksterijeru. Za jedan kadar bio je  potreban pas koji je trebao samo zalajati. Jedan iz ekipe doveo je afganistanskog izbjeglicu sa psom.

Međutim, kada je krenulo snimanje pas je imao svoju rolu gdje je trebao  zalajati, ali tu je zakazao. Bezbroj puta su neuspješno nagovarali  psa da zalaje. Situacija postane smiješna kako za gledatelja tako i za glumce.

Što  sve ljudi neće poduzeti samo da pas zalaje i kako je malo  potrebno da čovjek postane sličan životinji!?

Cijela ekipa počne mlatiti Afganistanca. Pas ga ugleda onako krvavoga i počne lajati, a Afganistanac se počne smiješiti i tu film završava.

Petak, 10. Kolovoza

Danas su dodijeljene nagrade. Organizirana je i oproštajna večera koju je, kako to biva, zadnja napustila hrvatska delegacija. Ne moram navoditi da smo se kasno u noć vratili u  hotel.

Ne znam koliko sam vam uspjela predočiti UNICA-u 2001.

Sve u svemu, na kraju bih još samo navela kako su mi vremenske prilike u Estoniji godile, a stariji ljudi postali su mi jako dragi i simpatični.

Ako ikada dobijete ponudu da odete na UNICA-u, nemojte je niti u ludilu odbiti. Hvala svima koji su mi omogućili ovakvo lijepo druženje i iskustvo.

*** ***