Prema Aleidi Assman obilježje je povijesnih trauma to da si dugo vremena priječe reprezentaciju, a pristupa im se u »zamasima sjećanja« (usp. Assman, 2005: 117). Činjenica da medijsko razotkrivanje prošlosti nailazi na snažan odjek uvjetovano je određenom dispozicijom u publike, »naklonošću povijesnog trenutka« (ibid: 122). Assmanova pod tim podrazumijeva medijsku restauraciju Drugoga svjetskog rata u njemačkom igranom filmu, koja je uslijedila tek desetljećima nakon svršetka rata. Ne želeći ovdje povući izravne usporedbe ni uključiti aspekt ratne krivnje, ostaje registrirati kako je svakako spomena vrijedno relativno brzo okretanje ratu u hrvatskom, kao i u srpskom i bosanskom filmu.
Pa ipak iz više mojih intervjua jasno je da hrvatski redatelji i filmolozi u obzir uzimaju gore spomenutu »naklonost povijesnog trenutka« tako da vremenu koje je prohujalo između završetka rata i njegove filmske obrade pridaju veliko značenje. Tako Nikica Gilić razmišlja da se »stvari i emocije Šmorajuš slegnuti« kako bi se moglo primjereno pričati o užasnim događajima: »Možda treba proći neko vrijeme da se nađe neka distanca. Da se nađe neki način da se o tome govori, a da nemate frustracije...«87. A Zrinko Ogresta zamišljeno izjavljuje: »Da bi napravio otklon od te svoje paklene realnosti, ipak trebaš neko vrijeme. Treba doći do katarze. I osobne i društvene, da bi se mogla sagledati stvarnost u objektivnijem svjetlu. Nije to jednostavno. (...) Da bismo nešto bolje vidjeli, trebamo se od toga odmaknuti. Stavite sliku na dva centimetra od sebe, nećete vidjeti niša. Trebate se udaljiti na tri-četiri metra od nje. Trebamo nekakav odmak. A za odmak je potrebno vrijeme«88.
Takve riječi navode me na misao da je takva katarza u hrvatskom društvu već započela i da ona u svom procesu pročišćenja stvara uvijek nova filmska sjećanja na rat u kojima se jasno pokazuju napredovanja u psihičkoj obradi traume. To daje naslutiti da se u sljedećim godinama može računati s daljim kritičkim filmovima o ratu. Takav razvoj filma iz balkanske regije već je prije nekoliko godina prognozirala Dina Iordanova:
»...kako vrijeme prolazi, snimat će se sve više filmova o sukobu na Balkanu. Oni čiji su životi duboko pogođeni onim što se u bivšoj Jugoslaviji dogodilo 1990-ih uvijek će se iznova vraćati traumama. (...) U godinama koje dolaze sâmi balkanski filmski stvaratelji će se osvrnuti na pitanja zauzimanja strana, krivaca i žrtava, premještanja i migracija. Pojavit će se puno više važnih djela koja će istraživati temu rata na Balkanu i procesa liječenja koji je vjerojatno počeo«, (Iordanova 2001a: 280).