Traže li se mogući utjecaji na film Živi i mrtvi, ne mogu se prepoznati nikakve izravne dodirne točke s društvenim ili političkim težnjama iz vremena njegova nastanka. Umjesto toga u oči upadaju slike koje su nekim gledateljima vjerojatno poznate. Nejasan osjećaj da smo mnoge slike već jednom negdje vidjeli konkretizira se u nekim kadrovima do prepoznavanja jasnih citata. Kristijan Milić u Živima i mrtvima poziva se, naime, na američki žanrovski film i to osobito na holivudske filmove o vijetnamskom ratu.
Tvrdnja filmologa Nikice Gilića kako se »točno može vidjeti u nekim scenama što je od Carpentera, što je od McTiernana«78 mogla bi biti pomalo pretjerana, no uistinu se mnogi elementi filma mogu shvatiti kao citati. Već i sama temeljna struktura priče pokazuje aspekte tipične za mnoge ratne filmove: film prati malu skupinu vojnika na njima nepoznatu terenu u borbi protiv nevidljivoga neprijatelja, gdje je biti viđen isto što i umrijeti. Unutar te skupine ističu se neki vojnici s tipiziranim karakternim osobinama čija suprotnost izaziva sukobe koji ugrožavaju složnost grupe. Takva obilježja nalazimo u najpoznatijim ’vijetnamskim’ filmovima, kao što su Full Metal Jacket (1987), Apocalypse Now (Apokalipsa danas, 1979) ili Platoon (1986).
Prelazeći preko te tipično žanrovske osnove, u Živima i mrtvima ima nekih trenutaka koji se mogu čitati kao stvarni filmski citati. Primjerice, lik vojnika Vijalija u Milićevu filmu neobično sliči pukovniku Kurtzu iz Apokalipse danas Francisa Forda Coppole. Paralele se mogu prepoznati već na vanjskim obilježjima jer glatko izbrijana lubanja i ozbiljno prijeteći pogled Velibora Topića posve podsjećaju na Marlona Branda u ulozi mahnita gospodara. Ali i uloga autsajdera Vijalija i izjave njegovih drugova koji ga drže poremećenima govore u prilog veze s pukovnikom Kurtzom.
Dalji citati upućuju na Full Metal Jacket Stanleyja Kubricka. U Kubricka postoji scena u kojoj kamera iz ptičje perspektive gleda na dva mrtva vojnika okružena njihovim još živim drugovima. Kao protusnimak, takoreći iz očišta leševa, kamera iz žablje perspektive pokazuje jednog od okolnih vojnika koji izriče komentar o palim drugovima. Oba ta gledišta nalazimo i u Milića, premda u odvojenim scenama. U prvoj, kratko prije već opisane egzekucije, iz ptičje perspektive možemo vidjeti tri mrtva domobrana, koje su okružili njihovi drugovi. Doduše, muškarci ovdje ne stoje u krugu kao kod Kubricka, nego već kopaju grob za mrtve. Malo poslije dolazi scena na vremenskoj razini 1993, koja kao protusnimak i na isti način iz žablje perspektive prikazuje vojnika koja gleda dolje u leševe i komentira.
Takvi citati, od kojih bi se mogao navesti još pokoji, razlog su tome da Živi i mrtvi ne govore samo o povijesti, nego i o filmskoj povijesti. Redatelj objašnjava da su neki od citata proizvodi slučajnosti, dok je druge opet umetnuo posve svjesno shvaćajući ih kao hommage njegovim uzorima79. Referencije na proslavljene prikaze rata u Kubricka, Coppole i dr. i jesu, tvrdi filmolog Nikica Gilić, vrijednost filma. Milićeva pripovijest o ratu zbiva se, naime, na »onaj način na koji se filmska tradicija inače time bavi. I to je jedan od razloga zašto je to uvjerljivo. On je našao način da pristupi tom ratu preko umjetničkih tradicija, preko umjetničkih modela«80.
Ono što od Živih i mrtvih prije svega ostaje u sjećanju jest stilizirano naglašavanje vizualne atraktivnosti filma i igra citatima iz drugih filmova. Nasuprot tomu društveni i politički aspekt povlači se u drugi plan. Povijesne činjenice igraju podređenu ulogu, kako Milić objašnjava, jer »to je ipak izmišljena priča«81. Priča usmjerena na čisto ratnu situaciju. Ratna situacija je univerzalna, ona je u Drugom svjetskom ratu i u ratu u Boasni jedna te ista. Kao što ni vrijeme događanja u filmu ne igra nikakvu ulogu, tako je u brojnim citatima i mjesto radnje irelevatno. Jer kako su ovdje slike iz filmova o vijetnamskom ratu jednostavno prevedene u kontekst rata u Bosni, jednako je tako nevažno nalaze li se vojnici u bosanskim brdima ili vijetnamskoj džungli. Ovdje stoga više nije riječ o konkretnom sukobu, nego je »to u stvari film o svim ratovima«82. Univerzalni karakter ove priče, koja se na kraju svodi samo još na besmisao rata, čini Žive i mrtve antiratnim filmom.