Njemački filmski redatelj u Arminu planira igrani film o Bosni u kojemu bi se radilo o ratu te nudi dokumentarni film u čijem središtu također treba biti rat. Njegova predodžba o »Balkanu« je, dakle, u prvom redu oblikovana činjenicom da je tamo vladao rat. Tako što svoje protagoniste pušta da odbiju redateljevu ponudu, Sviličić kritizira ovakvo gledište, koje oca i sina svodi na njihov žrtvenički položaj: »Oni odbijaju ponudu jer ne žele da ih se smatra vrijednima zbog onoga što nisu. Oni jesu žrtve rata, no to ne čini čitav njihov život. (...) Kad dolaziš iz Bosne, mediji te proglašavaju ratnom žrtvom, i to je onda i jedini ’talent’ koji imaš« (Breuer, 2007).
Ratne doživljaje, ma kako odredbeni bili, inozemni promatrači, dakle, nepravedno proglašavaju glavnim obilježjem Bosne i njezinih stanovnika. Jer je prošli rat element koji doduše komplicira sadašnju situaciju, no ipak ne određuje je isključivo69. Rat je »psihološka prtljaga«70 likova koja je uvijek uza njih, ali ipak je samo u određenim situacijama od značenja. U Arminu je ta prtljaga prije svega prisutna onda kada joj se likovi opiru, kada ne žele da ih se percipira samo s pogledom na njihovu prošlost. U Oprosti za kung fu rat se povlači u još dublju pozadinu, jer se priča kako su likovi doduše bili pogođeni ratom i kako su patili u njemu, no i kako su u njihovoj aktualnoj situaciji ipak važni drugi problemi. Aluzije na rat, poput uporabe minskog polja kao mjesta radnje, u ovom filmu u prvoj liniji igraju ulogu kao dramaturški i simbolički elementi.
Sviličićeva kritika promatranja Balkana s koncentracijom na rat odgovara problematici koju sam izložila već u prvom dijelu ovoga rada. Takav pogled, koji jugoslavenske države nasljednice svodi na rat, Sviličić opisuje kao »kolonizaciju«71. Takvo gledište vodi i tome da se male zemlje jugoistočne Europe još pojednostavnjeno ocrtava kao bure baruta Balkan i »ako Nijemac ili Francuz ne shvaća da tu postoji pet zemalja umjesto jedne koja se zove Balkan, gdje ljudi pucaju u zrak, mislim da je to kolonijalizam«72. Filmovima kao što je Armin Sviličić radi protiv toga pojednostavnjujućeg pogleda tako da otkriva princip na kojemu se takav pogled temelji.
U središtu njegovih filmova stoje ljudi čiji je način života uvelike određen njihovim podrijetlom, ali čiji međusobni odnosi imaju univerzalan karakter. Lokalnu obojenost i istovremenu univerzalnost svojih tema Sviličić proglašava temeljnim načelom svoga rada. U njihovu žarištu nalaze se male, intimne priče o bliskim međuljudskim odnosima. Tema je rata doduše prisutna kao psihološka pozadina likova, no s obzirom na njihovu sadašnju situaciju ona je ipak sekundarna.