Godine 1991. 38. filmski festival u Puli otkazan je na dan otvaranja 26. srpnja. Na području filma taj događaj označava konačnu točku raspada Jugoslavije. Osnovan kao revija postignuća državne filmske produkcije, festival je u hrvatskom lučkom gradu svake godine predstavljao najnovije filmove iz jugoslavenskih autonomih republika: Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije — dakako pod jedinstvenom oznakom jugoslavenskog filma. Godine 1991. politička se situacija toliko zaoštrila da je festivalsko vodstvo smatralo nemogućim da dopusti održavanje »jugoslavenskog filmskog festivala« nakon što je Hrvatska otprilike mjesec dana prije, 25. lipnja 1991, proglasila neovisnost.
Nedugo zatim u Jugoslaviji su na različitim frontama izbili ratovi u kojima su se republike nekoć ujedinjene Titovom ideologijom bratstva i jedinstva međusobno zaratile na više godina. Ratovi na području bivše Jugoslavije smatraju se najvećom humanitarnom katastrofom u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Rezultati tih sukoba deseci su tisuća silovanih žena, stotine tisuća mrtvih, ranjenih, nestalih, protjeranih i šest, odnosno s Kosovom u međuvremenu sedam, nezavisnih država.
Ovaj rad posvećen je načinima refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu. Kao radikalan događaj od svekolikoga društvenog značenja pohranjen u kolektivnom pamćenju, ti su ratovi do danas tematizirani u brojnim umjetničkim radovima i različitim medijima. Već tijekom ratnih godina, no ipak u prvom redu nakon rata, igrani su se filmovi iz jugoslavenskih država nasljednica, kao i iz drugih zemalja, bavili tom temom, kao što »kraj rata (...) takoreći Šobećavaš njegov ponovni povratak drugim kulturnim sredstvima i medijima« (Kiesel, 1989: 7). Moja se razmatranja usmjeravaju na pitanje u kojem se obliku do sada događao taj povratak rata u hrvatskom igranom filmu. Pojam refleksije ovdje ne rabim samo u prenesenom značenju kao misaono i ispitivačko razmatranje, nego u njegovu izvornom značenju: refleksija je odraz impulsa. Realni događaj rata razmatram kao impuls, koji medij filma prima i reflektira, takoreći zrcali.
U radu ću dokumentirati različite načine pristupanja ratu u djelima hrvatskih filmskih redatelja te na primjerima izabranih slučajeva istražiti koje se pripovjedne strategije i estetike pritom koriste. Nakon toga retrospektivno ću skicirati bitne razvojne linije filmske obrade jugoslavenskih ratova u hrvatskoj kinematografiji i razmotriti u kojoj se mjeri tim filmovima može pripisati funkcija društvenog zrcala.