Dogodilo se nekako da su polaznici i voditelji radionice za TV-reportažu i radionice za radio reportažu izabrali donekle sličnu temu, pa su se neko vrijeme i družili u subotnje, kišno jutro na Etno Sredini, neobičnom kompleksu između Lepoglave, Bednje i sela Šaša. Ima tu i drvene hižice iz davnina, prepune etnografske zbirke predmeta koji su se nekada svakodnevno koristili, travnate livade na kojoj rastu gljive, jezerca u kojem se ogledaju breze, tragova dabrovim zubima presječenih debala (ovdje žive preko dvjesto godina, a rijetko ih se vidi jer su plahe životinje koje izlaze samo noću, osim kad su zaljubljene pa izgube svaki strah, kao i svi mi), vinogradskih bresaka koje se zelene među lišćem…
Polaznici obje radionice razmiljeli se pod sitnom kišicom, snimaju kamerama i mikrofonima, fotografiraju, svašta pitaju ljubazne domaćine, a oni strpljivo odgovaraju i na hrvatskom i na bednjanskom, koji je milozvučan i kojega nitko od nas ne razumije.
I uopće ne smeta što snimaju raznim aparatima i što će na kraju svatko sačiniti svoj rad od istih domaćinskih riječi i svatko od svojih dojmova.
Da je netko probao natjerati sve te učitelje, a ima ih i tek na početku karijere i pred mirovinom, članove filmskih klubova i druge zaljubljenike u medijsko stvaralaštvo da provedu subotnji dan gacajući po mokrom tlu, pazeći da zabilježe svaki vrijedan zvuk i sliku, da biraju najbolje kadrove i brinu da im neki zalutali šum ne pokvari tonski zapis, nikakav dodatak za terenski rad ne bih ih natjerao da se posvete takvom poslu. A ovako, malo pjesme koja se pri kraju začula iz bednjanskih grla i gutljaj koji je kliznuo grlom čine se kao prevelika nagrada.
Poslije jutarnje analize filma Mladena Matičevića Moj zanat, koji se bavi likom i djelom Arsena Dedića, polaznike prvog stupnja seminara medijske kulture čeka uvod u animaciju i zagrebačka škola crtanog filma s dr. sc. Midhatom Ajanovićem, a polaznike drugog stupnja predavanje o filmu u nacističkoj Njemačkoj mr. sc. Marka Rojnića. U popodnevnim satima nastavljaju se vježbe multimediji u teoriji i praksi koje vode Mirjana Jukić, prof. i Katica Šarić, mag. paed. soc., odnosno metodičke vježbe za nastavu filma u srednjim školama voditeljica Ane Đorđić, prof. i doc. art. Jelene Modrić, filmske montažerke.
Glumačke radionice, za igrani film i za radio igru za djecu sad su u fazi traženja glumaca. Biraju se odgovarajući likovi i glasovi, nagovaraju kolege polaznici, voditelji i organizatori da prihvate rolu. Svi obično pristanu, neki zbog kolegijalnosti, drugi jer se žele oprobati u još nečemu što prije nisu radili, a Tena Tadić, jedina prava glumica među nama, nastupa u svim medijima. Ljubazna kao i njen otac, sklona priskočiti i pomoći kad i kako se može, glumi i u filmu i u radio igri, i još stiže pohađati predavanja na svom, drugom stupnju seminara medijske kulture. Njen brat Tadija u radionici je za kameru i snimanje. Vrijedno nosi stativ gdje god treba, i čeka svoj red da snimi vlastite kadrove.
U onom kafiću ispod dvorca, okruženom šarenim pedalinama koje ponekad zaplove jezerom, kao da još uvijek sjedi stari Zoki, podlakćen i svakom nasmiješen, radujući se namjerniku koji bi mu se pridružio u razgovoru i u šutnji.
Na Školi medijske kulture sada je već druga generacija Tadića. Nekako mislim da bismo to prokomentirali, onako zokijevski. I da bi se Zoranu Tadiću ponosno nasmiješio brk.
Duško Popović