U povijesti hrvatskog (i inog) neprofesijskog filmskog stvaralaštva važnu ulogu ima proces odabira naslova filma. Cijele se legende isprepliću o nekima od njih, o načinu nastanka i odabira, o autorima, o okolnostima koje su na sve to utjecale.
Tako se u filmskoj produkciji pojedinih klubova znaju pronaći naslovi koji se ponavljaju (poput ABC, filma Anđelka Habazina iz 1963., odnosno istoimenog filma Marijana Lončara iz 1973. godine, ili Bistro more Tatjane Ivančić iz 1972. odnosno Bistro more za mnogo dječjih osmijeha iste autorice iz 1979. godine, ili opet njeni filmovi Bura iz 1978. te iz 1984. godine, svi nastali u produkciji Kinokluba Zagreb), a ima i mnogo onih koji su posve originalni i neponovljivi. Autori kažu da do naslova obično dolaze spontano, nekada im bljesnu dok sjede u mraku montažne sobe, nekada su plod višednevnih promišljanja i kombiniranja (u ovo vrijeme sveopće prevlasti engleskog jezika neki autori prvo smisle dobar strani naslov, pa ga tek onda prevode na hrvatski), a nekada ih od nekoga čuju, u prolazu, i ne znajući u tom trenu da će se njihov budući film baš tako zvati.
Kristalna rešetka vremena
Prije četrdeset godina (+ jedna) Željko Radivoj je snimio film Iris, o uličnoj fotografkinji Meri Šajnović koja je u to vrijeme, od jeseni do proljeća fotografirala prolaznike na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava, ispred Glavnoga kolodvora, a ljeti se selila istim poslom pred pulsku Arenu. Crno-bijeli dokumentarac snimljen je na S 8 mm traci, a opisuje svakodnevicu te uporne žene, koja je zbog obiteljske, ljubavne tragedije ostala bez jednoga oka, a na drugo jedva vidjela te je neobjašnjivom upornošću, uvijek s osmijehom na licu (i često u chanel kostimićima), nagovarala putnike i purgere da se ovjekovječe njenim aparatom pa vrijedno bilježila adrese i slala gotove fotografije, s onim bijelim marginama i narezanim rubovima, da ljepše izgledaju, urbi et orbi. Nikada se nitko nije došao žaliti i reklamirati, pa su fotografije sigurno bile sjajne.
Kristalna rešetka vremena
Ovoga je proljeća u jednom od svojih već slavnih Zapisa Radivoj snimio isti taj Trg, sada digitalnom kamerom i naravno u boji, bilježeći sve moguće promjene što su se na njemu, a ponajviše u ljudima koji njime danas užurbano kroče, dogodile u protekla četiri desetljeća. Vide se tu i zabrinuta lica radnika bez posla i tupi pogledi prerano umirovljenih i šarene vrećice bjelosvjetskih tvrtki u kojima kućama nose djeliće sreće.
Spojeni u cjelinu, ta dva filma skladno se isprepliću kao Kristalna rešetka vremena, ona nevidljiva granica i most istodobno, što nas razdvaja i veže.
I dok mnogi drugi autori sanjaju filmove, Željko Radivoj budi se s novim naslovima. Kao svaki su san i oni ponekad čudni i neobjašnjivi, sve dok se ne oživotvore kao novi film. Pa se razjasne i svome tvorcu i gledateljima.
Sanjao je ovih noći još nekoliko naslova. Sad ih još samo treba uobličiti. Sačiniti još nekoliko novih Zapisa. Dovršiti snove.
Duško Popović