U okviru festivalskog pratećeg programa, 20. Dani hrvatskog filma ugošćuju danas u dvorani Multimedijalnog centra redatelja Vatroslava Mimicu, ovogodišnjeg dobitnika „Oktavijana“ za životno djelo, nagrade koju Hrvatsko društvo filmskih kritičara svake godine dodjeljuje nekom od istaknutih hrvatskih filmaša. Uz projekciju Mimičinih animiranih filmova iz 1950-ih i 1960-ih godina, planiran je i razgovor s autorom koji će moderirati Ivan Ladislav Galeta. Početak projekcije je u 16.30.

Program:

• STRAŠILO (1957.)
• SAMAC (1958.)
• HAPPY END (1958.)
• INSPEKTOR SE VRATIO KUĆI (1959.)
• KOD FOTOGRAFA (1959.)
• MALA KRONIKA (1962.)

Vatroslav Mimica i Oktavijan Miletić

Vatroslav Mimica (Omiš, 1923.), u zadnjih dvadesetak godina višestruko guran na marginu zbog neskrivenih svjetonazorskih i autorskih pozicija s kojih su njegovi filmovi nastajali, u zadnje vrijeme u novim pregledima hrvatske filmske povijesti opet potvrđuje svoje mjesto na vrhu hrvatske kinematografije te ove godine napokon dobiva Nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za životno djelo. Uz Waleriana Borowczyka jedan od rijetkih filmaša s važnim opusom i u animiranom i u igranom filmu, više je puta nazvan “najkompletnijim hrvatskim filmašem”: jednu njegovu veliku karijeru čini ona autora animiranih filmova koji su u samom vrhu prvog vala Zagrebačke škole crtanog filma (i kojima, za razliku od drugih pripadnika Škole, nije i animator ili crtač nego “samo” redatelj i scenarist), a drugu ona autora niza filmova koji čine sam vrh igranofilmskog i autorskog modernizma u hrvatskoj kinematografiji. Nakon dvaju ranih igranih filmova, U oluji (1952) i Jubilej gospodina Ikla (1955), žanrovski, stilistički i ideološki zanimljivih ostvarenja u ideologiziranom kontekstu “državne” jugoslavenske kinematografije i pionirskih godina hrvatskog filma, Mimica je ostvario svoj prvi modernistički ciklus, u animaciji, tretirajući modernističke svjetonazorske teme (alijenacija, smrt osjećaja, postvarenje i dehumanizacija čovjeka u prosperitetnom dobu tehnike) sukladno radikalno modernističkom, reduciranom animacijom (Samac, Inspektor se vratio kući, Mala kronika). Zatim je, do konca svoje aktivne režijske karijere – koja je nažalost došla daleko prerano, sad već davne 1981. godine – nanizao seriju kvalitativno ujednačenih igranih cjelovečernjih filmova kojima, potpomognut svojim radom u animaciji, drži tron kao najvažniji redatelj u povijesti hrvatske kinematografije, kojemu u dugometražnom filmu brojem filmova i njihovom ujednačenom estetskom kakvoćom konkuriraju jedino Branko Bauer i Antun Vrdoljak. Iste autorske i svjetonazorske opsesije nastavljaju se u Mimičinoj igranofilmskom modernističkom ciklusu, “trilogiji” Prometej s otoka Viševice (1964), Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja ubit ću te! (1967) – poraz individue pred povijesnim žrvnjom, Holokaust kao kraj racionalizma i humanizma, suštinska nemogućnost ostvarivanja veza među ljudskim jedinkama – popraćene jednako modernističkim stilom: proustovskom organizacijom sjećanja, strujom svijesti, analeptičko-proleptičkom modernističkom narativnom strukturom, naglaskom na asocijativnom i poetskom izlaganju a redukcijom narativnoga. Kasniji filmovi vraćaju se klasičnijem narativnom izlaganju, ali koriste iskustva modernizma, dajući prednost poetskom i asocijativnom izlaganju pred narativnim, odnosno stanjima i ugođajima, a ne fabularnoj funkcionalnosti, zadržavajući jaku autorsku (samo)svijest, a produbljujući i zaokružujući pritom Mimičine autorske i tematske interese. Odnos prema prošlosti i povijesti koja određuje pojedinca te napose prema (ne)humanom u čovjeku propituje se tako u Događaju, poetskom filmu ugođaja prožetom fatalističkim osjećajem neizbježnosti zla (pamti se završni kadar koji prenosi na gledatelja metaforički osjećaj neumitne izgubljenosti u svijetu); Hranjenik se izravno bavi Holokaustom; film Seljačka buna i popratni maestralni TV serijal Anno domini 1573 prikazuje povijest kao kaos kontingencije kojim lutaju neimenovani statisti i marginalni likovi, tek stoka u klaonici povijesti koja čeka budući dan pravednog ustanka; Banović Strahinja prikazuje sraz srednjovjekovnih i patrijarhalnih svjetonazora s povijesnim usudima; Posljednji podvig diverzanta Oblaka politički je, postrevolucionarni film, možda i konačni Mimičin zahvat u svoj autorski svijet, kako stilski (fragmentirano izlaganje, dokumentaristička metoda, kamera iz ruke), tako i tematski, kao gorki film o razočaranju u stoljeće koje je vjerovalo u potencijal pojedinca da promijeni sebe i svijet oko sebe.

Tomislav Šakić