U Puli su 27. i 28. 11. 2009. održani, u prelijepom kinu Valli (nekada Zagreb), 1. Dani filmske kulture. Ovu su svake hvale vrijednu manifestaciju organizirali Hrvatski filmski savez iz Zagreba i Pula Film Festival/ kino Valli uz potporu Istarske županije i Grada Pule.
Pulski dio tima činili su voditeljica programa Tanja Miličić, koordinatorica programa Nataša Šimunov, te školski kreativni suradnici Teana Tomažin i Igor Šaponja, a zagrebački predavači mr. Bruno Kragić, prof. Marina Zlatarić, te filmski kritičar i redatelj Petar Krelja.
Ali, radi razumijevanja cijele priče, vratimo se koji mjesec ranije…
„Kada su se Teana Tomažin i Igor Šaponja vratili sa Škole medijske kulture u Varaždinskim Toplicama, a ja sa međunarodnog seminara za menadžere kina u organizaciji CICAE, gdje se govorilo o načinu profiliranju art kina i organiziranju art repertoara – priča nam voditeljica programa Tanja Miličić – onako puni ideja, bili smo odlučili organizirati seminar prvenstveno za učitelje i profesore, (ali i sve one za film zainteresirane građane) na kojemu bi se znalački govorilo o temeljnim stvarima medija filma. Stručnu pomoć smo potražili u Hrvatskom filmskom savezu, kod tajnice saveza Vere Robić – Škarice, koja nam je pomogla da, na bazi svoga već dugogodišnjeg iskustva u organiziranju i vođenju ambicioznih medijskih programa, i mi u Puli, pokusno, realiziramo skraćenu verziju tih programa“.
Stručni tim koji je bio krenuo iz Zagreba (Zlatarić, Kragić, Krelja) ne samo što je, u opuštenom ugođaju kola vozača Ivana Rimca, temperamentno debatirao o tome kako će (i hoće li) funkcionirati dogovoreni dvodnevni program Dana ( hoće li i zaista biti tako puno polaznika kako su govorile prve informacije, hoće li projekcije u kinu biti dostatno kvalitetne, neće li 'gusto' koncipiran program biti polaznicima prenaporan…), već je potegnuo i neka okvirna a bolna filmska pitanja vezana za aktualni trenutak hrvatskog filma, primjerice zašto je došlo do očitog zastoja u raspisivanju natječaja kako u stvarima proizvodnje filmova tako i u pitanjima komplementarnosti. Dakako, para nema pa nema, ali ako se ona 'sitnica' koja se izdvaja za film usporedi sa prosipanjima pustih milijuna i milijarda na sve strane, onda izlazi da nekima uopće nije važno što je taj i takav hrvatski film već zabilježio lijepe rezultate u svijetu i što je sada – za kaznu?! - suočen s opstrukcijom u vlastitoj sredini.
U zanimljivije dionice tih usputnih razgovora svakako ide i Kragićeva upućenost u noviju hrvatsku proizvodnju, u onu koja će odrediti domete slijedeće Pule. Čini se da će se, pod 'ovakvim' okolnostima, program skuckati na jedvite jade, a i taj, po dobro upućenom ravnatelju Leksikografskog zavoda 'Miroslav Krleža' Kragiću baš i ne jamči kontinuitet već dosegnutih rezultata…
Dakako, određeno 'odustajanje' od filma znači i odustajanje od naoko marginalnih a kapilarno itekako važnih komplementarnih aktivnosti, kao što je i tek pokrenuti medijski dani u gradu filma – u festivalskoj Puli!
To što je društvance u kolima tako predano i tako žustro debatiralo na različite teme, također ide u znatne dobitke pulskog FUŠ-a; naime, u Zagrebu se (hrvatskoj kinematografiji općenito) – u duhu posvemašnje otuđenosti – rijetko spontano i neopterećeno debatira o bitnim stvarima filma, kinematografiji, o novostima u svijetu audiovizualnosti…
U jednome je članu predavačkog tima (Krelja) sam ulazak u kino Valli pokrenuo sjećanja na Pulu iz pedesetih i šezdesetih, kada su u tom gradu postojala čak pet kina različita po broju sjedala i svaki specifične repertoarne profiliranosti: glavno gradsko kino Beograd ugošćavalo je poglavito američke psihološke drame i melodrame (primjerice, Vrati se mala Shebo) i talijanske filmovane opere (Trubadur), u Partizanu su se prikazivali vesterni, Chaplinove burleske i Disneyevi crtići, u Zagrebu poglavito europski filmovi (Ulica), ali i japanski (Legenda o Ugetsu), u Jadranu art filmovi i dokumentarci (Svijet tišine), u Domu JNA kinotečin repertoar (Oklopnjača Potemkin). 1953. film je ušao i u pulsku arenu: uz „domaće“ filmove predočene u festivalskom ruhu, prikazivali su se i strani filmovi snimljeni u tada inovantnom cinemascopu (Tri novčića u fontani).
Uistinu je lijepo što je Pula, kao jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj, uspjela sačuvati makar to jedno jedino kino – od tolikih. I što ga je promoviralo u pronositelja edukativnih programa u pitanjima filmsko-medijske kulture.
Prvi Dani ponudili su brojnim polaznicima (njima sedamdesetak!) određenu količinu temeljnih edukativno-filmoloških tema. Primjerice, prof. Marina Zlatarić govorila je o metodičkom pristupu u nastavi medijske kulture; analizirala je radove s medijskih radionica u praksi; upoznala je polaznike s nekim temeljnim filmskim izražajnim sredstvima i pokrenula ad hoc radionicu iz koje je izašao i prvi filmić 1. Dana u trajanju od kojih tridesetak sekundi. Govorila je i na temu Medijskog okruženja mladih.
Mr. Bruno Kragić (između ostalog, glavni urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa i Filmskog leksikona), imao je na raspolaganju kojih stotinjak minuta da polaznike upozna s poviješću hrvatskog filma, počem od 1896., kada je u zagrebačkom Kolu (danas Akademija dramske umjetnosti) bio prikazan jedan od prvih Lumiėreovih filmova pa sve do naših dana (kada je hrvatski film stekao reputaciju vodećeg u regiji). Kragić je uspio, sažeto, predočiti i glavne filmske žanrove, a pozabavio se i jednom od težišnih filmoloških tema – strukturom filma.
Redatelj Petar Krelja upustio se u eksplikaciju nešto specifičnije filmološke teme, one o međusobnu prožimanju dvaju glavnih filmskih rodova – igranog i dokumentarnog. Svoje tvrdnje ilustriraoje brojnim primjerima (Razmeđa, Građanin Kane, Sjene, Slučajni život…).
Predočio je i svjetski poznatu Zagrebačku školu crtanog filma – njezinu poetiku, neka njezina temeljna djela (Peti, Surogat, Krek, Idu dani, Muha). Predstavio je dokumentaristički opus Krste Papića (Halo Munchen, Nek' se čuje i naš glas, Čvor, Specijalni vlakovi, Mala seoska priredba), ali i program vlastitih dokumentaraca (Na primjeru mog života, Na sporednom kolosijeku, Drugi Dubrovnik, Ptice).
Na 1. Danima je nastupio i Puljanin Marko Zdravković Kunac – voditelj Pulske filmske tvornice – svojevrsnog kluba koji djeluje već neko vrijeme. U kinu Valli iz Tvorničine filmografije prikazan je eksperimentalni uradak utemeljen na stop fotografijama.
Posebno treba podvući da su polaznici izuzetno dobro prihvatili demonstraciju radioničarskog rad, ali i razgovor s autorima nakon prikazanih filmova.
Uostalom, evo i njihovih sudova o 1. Danima filmske kulture u Puli:
Prof. Borka Sladonja: „Dobra organizacija, vrlo poticajno. Osobito mi se sviđa što su predavanja bila popračena brojnim primjerima.“
Prof. Emanuela Babich: „Posebno sam zadovoljna što je Dane filmske kulture dobila Pula ko filmski grad. Znanja koja sam o filmu ovdje stekla bit će mi vrlo korisna u mom radu s djecom u školi.“
Kristijan Matas (student politehničkih studija u Puli): „Posebno me je zaintrigiralo što takav seminar može ponuditi Puli kao filmskom gradu, te dali ponuđeni sadržaji mogu potaknuti pokretanja studij filma (posebno kamere) na mom fakultetu.“
Iva Major (prof. talijanskog jezika iz OŠ Svetvinčenta): “Ovo je moj prvi doticaj s takvom vrstom seminara. Na zanimljiv način nam je predočena stručna filmska tematika. Voljela bih u buduće da, uz teoriju, na seminarima bude i nešto više prakse, posebno rad kamerom. Inače, poznato mi je da postoji Škola medijske kulture u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza iz Zagreba, ali ravnatelji škola nerado nas šalju na te seminare. Htjela bih polaziti tu Školu, ali sama si to ne mogu platiti.
Marko Zdravković Kunac(voditelj Tvornice): „Seminar bi se trebao održavati što češće, da ga svaka tri mjeseca vode dijelom lokalni stručnjaci a dijelom eksperti iz Zagreba“.
Posebno je zanimljivo (pa i znakovito) što su seminar slušali, osim profesora iz Pule, i polaznici iz mnogih istarskih gradova, kao što su: Pazin, Umag, Krnica, Medulin, Svetvinčenat, Kanfanar, Poreč, Tar – Vabriga, Barban, Juršići, Trst…
Uz profesore hrvatskog jezika, Dane su pohađali, između ostalih, i: dipl. ing. šumarstva i novinarka Ana Fornažar, dipl.oec Igor Dobrača, studentica povijesti Ana Žerić, psiholog Marko Rojnić, dipl. ing. Mila Jovanović, glazbenica Nataša Dragun, turistička voditeljica i privatna poduzetnica Rossana Matejčić-Miljević, kipar restaurator Vanja Ujčić, te nekoliko studenata i studentica puljskih sveučilišta.
Ovdje možete komentirati članak