Na ulazu u grad čeka nas golema reklama Doma za starije i nemoćne. Dom se zove Afrodita. I zaista, koje bi ime bolje odgovaralo jednoj ustanovi namijenjenoj ljudima koji se polako povlače iz života, od imena grčke božice ljubavi i ljepote? Bravo, majstori!
Split nas dočekuje i poznatim i dragim detaljima, kliktanjem galebova, bijelim brodovima, mirisom mora, morem… Rasuti u strijelce i udarne trojke, dok nas zimmer frei vodiči sigurna koraka usmjeravaju prema odredištu, zamičemo kamenitim ulicama Varoša i Matejuške, ili se gubimo u uskim prolazima Dioklecijanove palače, i odlazimo na odmor prije početka 41. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva.
U Kinoteci Zlatna vrata čekaju nas novi stolci, sa starim imenima slavnih filmaša na njima. Sjedam na Tomislava Pintera i sjećam se čovjeka s lulom kojeg sam sretao na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Snimio je neke od najljepših kadrova hrvatskog i svjetskog filma.
A uskoro vidimo još niz lijepih slika, složenih skladno u formu češkog filma. Na svečanom otvaranju 41. revije prikazan je posljednji autorski rad prerano preminulog Vedrana Šamanovića, što ga je snimio prošle godine u Požegi. Maturanti i plesači lijep su i nježan hommage iskazan ove večeri Vedranu, koji će svojim odlaskom obilježiti i ovu Reviju i još mnogo toga.
Na prvoj revijskoj projekciji osam je filmova i jedna greška. Umjesto konačne prikazana je radna verzija jednog od radova. Ima raznih komentara, od gluposti do omiljenih nam teorija zavjere. No, sve će biti u redu, prava će verzija biti prikazana u subotu, pa nitko neće biti uskraćen. I kakva bi to Revija bila da nema i takvih pikanterija!?
Poslije svečanog otvaranja uslijedile su druga i treća projekcija, s osam odnosno šest filmova i učas smo već na polovici programa 41. revije. Među ta su 24 filma posve sigurno i neki od pobjednika, a čak i ako ne budu osvojili nagrade, oduševili su svojom kvalitetom i vrijednošću. Prva je natjecateljska večer protekla brzo i ugodno.
Dok uz fritule i crno vino čavrljamo o viđenom, nadajući se jednakoj kvaliteti i u subotu, Mjesec se probija kroz crne oblake i potvrđuje Natašina nadanja da ipak neće pasti kiša. U Zagrebu, kažu, već pada, možda će stići i do njenog Osijeka, ali ako bude zaobišla Split nitko neće imati baš ništa protiv. Valja nam još obići poznata mjesta i otkriti neka nova, možda ostaviti kakav trag na skrovitu mjestu, onima koji sada nisu tu, a voljeli bismo da jesu, da ga nađu kad nas više tu ne bude i da i po tome znaju da smo mislili na njih. Sve dok nas nije omađijala filmska čarolija revijskih filmova. Ostavljamo tako svoje brojeve telefona nadajući se da će nas netko već pozvati, bojimo kosu u crveno i druge dugine boje, raspinjemo šarena jedra, zavirujemo u tuđe prozore i kunemo se da to nikada ne bismo učinili, voze nas vlakovi u daljine i učimo znakove kojima ćemo se moći sporazumjeti i s onima koji nas ne čuju.
Dobro je i lijepo što smo ova tri dana u Splitu.
Afrodita nas još malo može pričekati.
Duško Popović
Ovdje možete komentirati članak