Zapis

Prvih je četrdeset i pet godina raznolika i bogata stvaralaštva Ivica Hripko obilježio dvostrukim događanjem, održanim 13. i 14. siječnja 2005. godine, u prostorijama KUD INA u Zagrebu. U četvrtak je otvorena izložba fotografija i održana projekcija dokumentarnog filma Četiri desetljeća Ine, a u petak izložba karikatura te projekcije dvaju dokumentaraca iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, tri crtića iz sedamdesetih, kratkog igranog filma iz osamdesetih i dokumentarnog filma snimljena nedavno. Sve je objedinjeno pod naslovom Analogno doba u digitalno vrijeme jer, kaže autor u predgovoru kataloga i pozivnice, koje je sam napisao i oblikovao, "sve brži razvoj tehnologija kojima se bilježi slika i zvuk čini da ono od jučer danas više i nije 'bog zna kaj', ali ja cijenim i 'ono' i 'ovo' jer sam i 'ovo' i 'ono' radio istom strašću". Ivica Hripko rođen je 17. srpnja 1939. u Ogulinu, podno planine Klek, na kojoj, kažu, sve do danas žive coprnice (u maloj radionici i fotografskom te filmskom laboratoriju i studiju, u njegovu zagrebačkom stanu, sa stropa vise likovi tih čudnih žena, s golemim šeširima, kvrgavim nosovima i metlama od brezova šiblja, na kojima noću lete iznad Kleka) pa se opravdano sumnja da je i sam začaran i da su mu od rana djetinjstva zacoprale kako će se u životu baviti crtanjem, snimanjem i pisanjem. Možda je sve počelo u fotografskoj radnji Jaše Luića u Ogulinu, gdje se upoznao s tajnama fotografije i prvi put uzeo u ruke filmsku kameru. Ono što je tada naučio o biti fotografije primjenjivao je snimajući podjednako za novinarske, umjetničke ili osobne potrebe, sve do danas. "Za mene je fotografija prije svega - sadržaj, privlačno i smisleno uokviren!", iznosi Hripko svoje fotografsko, umjetničko i ljudsko vjerovanje. U djetinjstvu i mladosti razmišljao je o studiju arhitekture, no konačno se odlučio za Pedagošku akademiju, na kojoj je pohađao likovni smjer, kod slikara Mladena Veže, te književnost i povijest umjetnosti. Vežina škola zauvijek mu je odredila zapaženi likovni pristup u fotografiji i filmu, te postavila temelje kasnijeg bavljenja karikaturom. Došavši na studij u Zagreb aktivno se uključuje u Kinoklub Zagreb, u kojem od 1960. do 2003. snima više od dvadeset filmova. Jednako je vrijedan i njegov prinos organizaciji, financiranju te prostornom lociranju i uređenju KKZ, koje provodi kao višegodišnji predsjednik kluba. Od 1960. do 1980. radi na RTV Zagreb kao snimatelj, a zatim je, do umirovljenja prije dvije godine, bio urednik audio-vizualnih informacija u INA-Naftaplinu, za čije je potrebe snimio više od petsto sati dokumentarne građe, uobličivši opsežnu građu u niz videovijesti za zaposlenike tvrtke, u zemlji i inozemstvu, na bušotinama i naftnim platformama, te u nekoliko dokumentarnih filmova, među kojima su 50 godina INA-Naftaplina i Četiri desetljeća INE, prikazan u ovoj prigodi. Mirko Kovačević, profesor i voditelj likovne galerije u INA-Naftaplinu te Kluba INA, nazvao ga je, u prigodnu tekstu u katalogu obiju izložba, renesansnim romantikom, koji se bavio i pisanjem i karikaturom i fotografijom, ali je ipak najviše pozornosti i vremena posvetio filmu. Baveći se ponajviše profesionalnim i dokumentarnim filmom, u novije vrijeme izrazito ekološkim temama, poput novih izvora energije, nije zanemario ni umjetnički izraz, od animiranog do igranog filma. Ivica Hripko iskoristio je obilježavanje svojeg jubileja i za podjelu brošurice Bunarenje po sjećanjima, u kojoj su okupljeni njegovi tekstovi napisani u povodu 75. obljetnice Kinokluba Zagreb, objavljivani u Zapisu od ljeta 2003. do danas. Prikupljeni na jednomu mjestu, sve više nalikuju maloj knjizi, pa ne bi iznenadilo ako tako i završe. Raznolikost i veselje cijeloga su života bili obilježje Ivice Hripka. Uostalom, on posve ozbiljno upozorava: "Čuvajte se ozbiljnih. Oni uglavnom imaju u životu samo jednu ideju. Posve je sigurno da će vam prodati (nerijetko i na kredit) muda pod bubrege, a na takvu transplantaciju nemojte svjesno pristati."