Zapis

"U napuštenim selima na Žumberku postoje ljudi koji su, ostavši sami, kao posljednji stanovnici preuzeli ulogu čuvara tog svijeta ugašenih ognjišta i bolnih uspomena negdašnjeg života. Raseljene kuće čiji su vlasnici već desetljećima u prekomorskim zemljama još uvijek čuvaju punu intimu i inventar svojih bivših domaćina kao u dane dalekog oproštaja. Namještaj, obiteljske fotografije na zidovima, uporabni predmeti, zaustavljene kazaljke starih satova - sve je tu netaknuto, umotano u paučinu, obraslo bršljanom i šibljem, prekriveno prašinom. Čuvari mrtvih sela Mile, Tomo i Jovo uvode nas u taj potresni svijet hrvatske demografske tragedije. Pred našim očima otvorit će se prastari kovčezi prepuni požutjelih iseljeničkih pisama koja odavno nema tko čitati. Izbor iz te zaboravljene prepiske zazvonit će živim glasovima, odjekivati u veličanstveno lijepom pejsažu žumberačkog gorja i na poseban način ostvariti potresan dijalog s obiteljskim fotografijama na zidovima. U tom smislu bi se, možda, ovaj 50 minutni dokumentarni film moglo gledati i kao dokumentarnu dramu o demografskoj tragediji koja već čitavo jedno stoljeće pustoši domovinom i danas predstavlja jednu od najvećih opasnosti za narodno biće i budućnost zemlje", piše Marija Peakić-Mikuljan u prigodnu tekstu koji je, u obliku avionom poslana pisma, sa po dvije-tri fotografije (kadra iz filma) i preslikom novčanice od 20 dolara propisno odjeven listonoša (s velikom kožnom torbom, ali bez službene kape) podijelio uzvanicima na svečanoj premijeri dokumentarca Čuvari mrtvih sela redatelja Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan. Premijera je održana u subotu, 26. veljače 2005, u zagrebačkom kinu Europa. Struktura je dokumentarca Mikuljanovih posve jednostavna: višestruko se ponavlja jedna te ista priča, o stanovnicima Žumberka koji su otišli u Kanadu, SAD, Njemačku ili u koju drugu bogatu zemlju, trbuhom za kruhom, ili onih koji su u nekom od žumberačkih sela ostali pa su godinama jedni s drugima razmjenjivali pisma. Oni koji su otišli (a mnogi se od njih nisu nikada ni javili pa su pisma ostalih upućena nasumce, nekomu tko bi mogao bilo što reći o njihovoj sudbini) javljaju o tešku životu i radu ili o uspjehu, stanovima i kućama, automobilima i djeci koja obično imaju strana imena, jer je to ovdje bolje zbog businessa, a oni koji su ostali obično javljaju otišlima kako im je ovdje loše, da jedva sastavljaju kraj s krajem i manje ili više otvoreno traže koji dolar ili marku. Novac najčešće stiže prekasno, a namijenjen je misi zadušnici ili podizanju nadgrobne ploče. Uz tamnu paletu kamere, bilo da bilježi žumberačke ošumljene krajolike ili pljesnive i paučinaste prostorije napuštenih kuća, turobnosti i pesimističnosti općega dojma pridonose ti komentari, odnosno pisma, kao jedini popratni tekst. Tek se nakratko začuje plač djeteta i vidi zabibana kolijevka, no odmah shvatimo da je to tek uspomena jednog od čuvara mrtvih sela. Djeca se ovdje više ne rađaju. Film je snimljen u produkciji Gral filma, sufinanciran novcem Ministarstva kulture RH, a prikazan u suradnji s Kinematografima i Euro-VAL-om.