Zapis

Probudio sam se. Oprao, obukao, sjeo za računalo i stao pisati. Stigao mi u posjet prijatelj, pedijatar u mirovini, o čijem sam životu nedavno objavio prilog u specijaliziranom medicinskom časopisu. Donio mi je zahvalničke darove: devet olovki, četiri notesa, hrpu članaka o kulturi i umjetnosti i bocu Queen Anne. Uto zvoni telefon: javlja se prijateljica i potvrđuje da ćemo skupa na sahranu sina druge naše prijateljice, koji se ubio dva dana prije. Te da je umrla majka još jedne zajedničke prijateljice, pa ćemo na drugu sahranu, u petak. "Tko je treći", pitam, više retorički, a moj prijatelj, komu je osamdeset i prva, smireno odgovara: "Jebi se, nemoj gledati u mene, ja se još ne žurim!" Truckam se javnim prijevozom preko pola Zagreba, do Sesveta i Kašine i Markova polja. Groblje je iznenađujuće veliko, a studen ulazi u koštanu srž i svi se tresemo, što od zime, što od žalosti za dvadesetpetogodišnjakom koji si je hicem iz pištolja prosvirao glavu. I za njegovom majkom, koja smrznuta od te spoznaje zuri u nepovrat. Navečer hitam na rođendanski performans Tomislava Lauera, rođena u Somboru, 9. veljače 1937. Antonio Gotovac svlači odjeću i pere genitalije u toplini Galerije Nove. S njim su prijatelji, među kojima prepoznajem Silvestra Kolbasa i Ivana Faktora, a uz njih još nekolicina snima izvedbu kamerama i fotografskim aparatima, što digitalnim, što klasičnim. Tu su i organizatorice performasa nazvana Joe gevera Williams, okupljene pod imenom WHW. Galeta je izašao prije početka. Možda se i vratio, nisam zapazio. Željko Radivoj kuca mi iz kavane Atrij, u dvorištu ZKM-a, pozivajući da uđem i zgrijem se, no ja odlučujem ostati vani, na minus tko zna koliko. Gotovac Lauer u međuvremenu se oprao pa stao lijepiti bijele flastere po strateškim mjestima. Stojeći s vanjske strane izloga, pitam se zašto uvijek, u kinu, kazalištu ili na ovakvu performasu ispred moje malenkosti sjedne ili stane najviši i najglavatiji posjetitelj? Glazba jazziste Joe Williamsa odzvanja u prolazu dvorišta kroz koji žure ubundane djevojke i mladići, pitajući zbunjeno "Kaj je to? Kaj je to?", dok kroz masu vanjskih posjetitelja, iz čijih nozdrva izlazi gusta para topla zraka, vide tek dijelove gologa tijela jednog od najistaknutijih protagonista strukturalističkog avangardnog filma, performansa i body arta, kažu znalci, koji svoje tijelo kao medij upotrebljava kontinuirano od početka, od 60-tih godina do danas kada je njegov rad obilježen radikalnim umjetničkim istupima u javni prostor. Idućih petnaest minuta Tomislav Antonio pleše oko lavora u kojem se netom oprao, prekriven čas američkom prugastom zastavom, čas crvenim stijegom sa crnim konturama Cheova lika, čas opet safirnoplavim barjakom. Snimatelji su ponajviše usredotočeni na njegovo međunožje. Dio publike odlazi, valjda tek zbog hladnoće, a pristižu novi. Na koncu su svi preživjeli pušteni u prostor galerije, da bi im, još uvijek golišavi a.k.a. odgovorio na pitanja koja su ih mučila. "Zadaća umjetnika koji drži do sebe je da stalno provocira, naročito zatošto je ovo teška žabokrečina, a taj pojam naročito pogađa milje kojemu ja pripadam - film i likovnost", rekao je Tomislav Antonio Lauer Gotovac. Na povratku, u Bogovićevoj, dva mladca urlaju "Evo zore, evo dana…", a policajac u crnoj kožnatoj jakni brzo se sklanja u prvi haustor, da im ne bi smetao u remećenju javnog reda i mira i uznemiravanju građanstva, koje se pred smrzavanjem već sklonilo u tople domove i obližnje kavane.