Ne znam(o) jesu li oči doista ogledalo duše, no znamo da su one prozor naše percepcije stvarnosti i komunikacije s okolinom, naša prva fronta spoznaje vanjskoga svijeta. Otuda korištenje očiju i sljepoće kao popularnog literarnog i filmskog metaforičkog sredstva za dočaravanje ljudske površnosti, postupak koji se danas stoga više ne može smatrati osobito maštovitim i intrigantnim. U tom smislu, mogao bi se iznenađujućim činiti dojmljiv opći uspjeh hrvatskoga kratkometražnog filma Belladonna, koji svoju priču temelji upravo na razotkrivanju ograničenosti ljudske percepcije tematizirajući intiman susret triju žena u prikladnom prostoru oftalmološke čekaonice. Smatram da festivalski trijumf ovoga filma valja pripisati ne nužno njegovoj glavnoj poruci ili simbolici kojom je protkan, jer ne predstavljaju ništa dosad neviđeno u filmskoj umjetnosti, nego vještini minimalističkog dočaravanja atmosfere svakodnevice, nelagodno familijarnog prizvuka situacije za gledatelja, što je osnaženo izraženim ženskim aspektom filma te suptilnom reminiscencijom na rat, a uz izostanak hrabrije filmske vizije.
Belladonna raspreda priču o mladoj Saši(Aleksandra Naumov) koja nakon očnog pregleda dobije naredbu da sjedi mirno ne naprežući vid, uz upozorenje da će joj nakon kapanja očnih kapi vid biti pomućen dvadesetak minuta. Njezino osjetno dosađivanje pri iščekivanju prekida iznenadna pojava dviju starijih gospođa upadljivo niže klase, slabovidne majke (Nada Đurevska) i razgovorljive kćeri (Anita Matković). Saša se na njih ne obazire, tek ih ravnodušno odmjeri; zbog trenutne sljepoće o njima može donijeti sud samo na temelju njihova govora te staromodne kurtoaznosti spram medicinske sestre.
U jednom trenutku, u razgovoru sa sestrom, staričina kći jednostavno izrečenom rečenicom otkriva da je majčinu sljepoću uzrokovao šok uslijed svjedočenja strašnoj tragediji u nedavnom ratu. Zamućujući druge dvije akterice u prostoriji, kamera fiksira Sašu, čiji se izraz lica mijenja u onaj bolnog grča te joj se iz zatvorenih očiju slijevaju šminkom zamrljane suze. Prizor daje naslutiti prodor snažne empatije, ali potencijalno i prizivanje vlastitog, sličnog iskustva, osjećaj nenadane bliskosti u proživljenoj nesreći. Kroz mutan pogled pokušava razaznati izgled dviju žena, no one odlaze i dalje ostajući samo mutni obrisi za Sašu. Još uvijek omamljena kapima, nestabilnog vida, Saša izlijeće iz ordinacije i sudara se s mutnim prikazama u potrazi za ženama, postajući svjesna da ih je izgubila iz vidokruga.
Belladonna
Rasplet priče lukavo ostaje otvoren, budući da se Saša, ako toliko želi saznati tko su gospođe, može lako vratiti u ordinaciju i zatražiti njihove podatke, a mi nikad nećemo saznati je li ih ikada kontaktirala i izrazila im svoju novopronađenu empatiju. Stoga je sve što nam ostaje za analizu sadržano između prvoga kadra filma, krupnog plana Sašinih očiju na testiranju, te posljednjega, mutnih pojava na zagrebačkim ulicama kroz Sašine oči.
Ključ tumačenja filma svakako je sam naslov, pojašnjen scenom u kojoj medicinska sestra (Lana Barić) govori Saši da su žene nekoć davno rabile kapi za oči spravljene od otrovne biljke, koje su im širile zjenice i davale sjajan i duboki pogled, ''ovakav kao vaš''. Kako nam je otkriveno tekstom ispisanim na ekranu prije uvodnog prizora filma, bio je to običaj žena iz srednjovjekovne Italije, pri čemu bi za ljepotu pretrpjele jedan nelagodan period sljepoće, a otrovna je biljka po njima nazvana belladonna.
Ovdje se kristalizira autoričina namjera da se ova problematika međuljudskih odnosa iznese iz ženske perspektive, moguće isticanjem pogubnosti međusobnog ženskog rivalstva kao u doba belladonne, koje se nastavlja na izostanak međusobne podrške i razumijevanja uslijed početnih predrasuda, kao toga dana u oftalmološkoj čekaonici.
Misao koja sumira film ispada pomalo patetična - našoj bella donni, lijepoj ženi,trenutačna je sljepoća rasvijetlila njezinu unutarnju ljepotu, u vidu neočekivano snažne emocionalne reakcije na sudbinu starije žene, koju je zbog ograničenog vidnog polja i predrasuda svela na mutnu figuru, jednu od mnoštva na ulicama grada.
Ipak, gledajući film, malo tko neće pomisliti na svoje vlastito iskustvo iz neke čekaonice, gdje se svaka sekunda čini kao vječnost, svaka prisutna osoba kao potencijalna smetnja, a do izražaja dolaze najpovršnije prosudbe o osobama koje kraj nas prolaze, sjedaju ili komentiraju. Čekaonica tako uvijek ostaje mjesto iščekivanja, nervoze, površnog suda o okolini, a rijetko kada povezivanja i susreta. Prijemčivost Belladonne leži stoga u njezinoj jednostavnosti, neposrednosti, ali i vještini buđenja empatije gledatelja, kao i Saše, jednom jedinom rečenicom u filmu.
Bilo bi nepravedno ne okarakterizirati ovaj film kaoizrazito ljudski, ili životan. No s čisto filmskog aspekta, velika je šteta što je autorica, scenaristica i redateljica Dubravka Turić propustila priliku da se dodatno poigra konceptima vida, percepcije, sljepoće, kroz inovativne režijske postupke, primjerice, prikazom barem dijela filma isključivo kroz oči glavne junakinje. Zašto moramo vidjeti doktora, gospođe koje sjede nasuprot nje, ili čak sestru? Dovoljno je da ih čujemo, da stvorimo vlastiti dojam o njima, preispitamo vlastite predrasude. To bi bio uistinu hrabar i inovativan filmski pothvat, dostojan novog poglavlja u već više puta ispričanoj priči o onom bitnom oku nevidljivom.
Film Belladonna, dakle, svoju kritiku ljudske površnosti, fundamentalne kratkovidnosti i prepuštanja predrasudama iznosi jednostavnim portretiranjem jedne svakodnevne situacije u oftalmološkoj čekaonici, a izmjenama fokusa kamere teži nas uputiti na perspektivu glavne junakinje zamućenoga vida. Povezivanjem s renesansnim fenomenom otrovne biljke kojom su žene naglašavale puninu svojih očiju, autorica umeće priču u širi vremenski i društveni kontekst s namjerom dodatnog približavanja ženskom dijelu publike.
Pomalo ironično s obzirom na svoju priču, Belladonna nije film koji otvara oči i rasvjetljava neku poantu koje dosada nismo bili svjesni. Radi se o vrlo korektnom, tipičnom festivalskom ostvarenju s dopadljivom općeljudskom porukom, no koji je svoju premisu mogao iskoristiti za smjelije poigravanje režijskim konvencijama.