Filmovi katastrofe često su spremljeni po jednostavnom i ne odveć kreativnom receptu: predstavi grupu simpatičnih likova, smjesti ih u po život opasnu situaciju, pojačaj tenzije, razbij iluziju sigurnosti, diskretno se riješi većine te na životu ostavi nekolicinu ekstremno s(p)retnih pojedinaca s nadljudskim sposobnostima. U Turistu, te su sposobnosti namjerno zanemarene u svrhu seciranja stvarne katastrofe – bračne krize.
Turist
Realna prirodna sila koja je uzrokuje suptilno je predstavljena u obliku kontrolirane lavine koja preplaši švedsku obitelj na skijaškom odmoru, ponajviše Tomasa (Johannes Kuhnke) koji bježi, pritom ostavljajući suprugu Ebbu (Lisa Loven Kongsli) i djecu iza sebe. Hipotetski život-ili-smrt scenarij postaje katapult koji potresa nametnute bračne identitete, pri čemu Őstlund, scenarist i redatelj, vješto manevrira situacijom namećući neugodna pitanja o muškom egu i biološki predodređenom ženskom zaštitničkom instinktu. Razmatranjem moderne nuklearne obitelji, redatelj suptilno preispituje spomenute identitete stavljajući ih u kontekst opasne situacije. Na taj način, dobivamo dva polarizirajuća fragmenta ljudskog karakternog prototipa – iskonske persone obavijene pukim instinktom i nesebičnog nametnutog nadčovjeka koji prvo spašava one koje voli, pa naposljetku sebe. Jednostavnim narativnim rješenjima, poput Tomasovog konstantnog nedostatka sna, prezentirana je nemilosrdna istina – osoba nikad ne zna kako će reagirati u krizi, ali zna da će je suditi na osnovu toga.
Ipak, Őstlundov cilj nije ismijati kukavičluk zaštitnika obitelji, već kritizirati rodne stereotipe koji, nažalost, definiraju društveni red. Unatoč povremenom praznom hodu koji narušava kompaktnost, Turist inteligentno i provokativno eksperimentira propitivanjem teme koja nije često korištena na filmu: posljedicama muške slabosti unutar spomenutog društvenog reda u kojem se od muškaraca konstantno očekuje iznimna psihička i fizička snaga te nadnaravna racionalnost.