Pričati intimnu priču sklizak je teren na bilo kojemu umjetničkom polju, a kako se to ne bi trebalo raditi barem u sedmoj umjetnosti pokazuje Moretti svojim posljednjim doprinosom istoj.
Kad redatelj odluči snimiti film nadahnut jednim od ključnih događaja iz svojega života, ni manje ni više nego smrću vlastite majke, gledatelj vjerojatno očekuje osjetiti povezanost s likovima s platna i njihovom nemoći u srazu s tim metafizičkim iskustvom. Iako sâm nešto slično možda još nije imao prilike proživjeti, isti gledatelj ipak očekuje da će kako redatelj tako i scenarist – u ovome slučaju jedna te ista osoba! – uspjeti dočarati neku iskonsku emociju koju smo, unatoč nedostatku iskustva, ipak u mogućnosti pojmiti i doživjeti. Međutim, kad je riječ o posljednjemu filmskom ostvarenju apeninskog velikana Nannija Morettija romantičarskog naslova Moja majka, blago je rečeno razočaravajuće vidjeti kako se gotovo ziheraška tema uspijeva preliti u pastiš same sebe.
Moja majka (Mia madre)
Pripovijedajući priču o posljednjim danima ovozemaljskog bivanja majke redateljice Margherite (Margherita Buy) i njezina brata Giovannija (kojeg redatelj/scenarist Moretti i glumi), film u svojih stotinjak minuta ne uspijeva do kraja izreći previše toga. Rastrgana između kontroliranja razuzdane ekipe na filmskome setu i nemoći pred majčinom bolesničkom posteljom, Margherita – gotovo preočito utjelovljenje sada već redatelja/scenarista i glumca Morettija – vrluda od stanja prividne pribranosti do bjesomučnog bunila, što samo po sebi nije loše, samo kad bi to glazba, kamera i gluma uspjeli uvjerljivo i prikazati. Dodatno ulje na vatru latentne iziritiranosti (ne)doživljenime dolijeva lik Barryja Hugginsa (John Turturro), pompozni i glasni Amerikanac koji gotovo do kraja uspijeva srušiti krhki kosi toranj sazdan od filmskih kadrova redatelja/scen... ma, Morettija. Spoj simpatične zamisli i neuspjelog ostvarenja katkad spašava pokoja dobro odglumljena sekvenca, no krajnji je rezultat proizvod poliranog naličja sa zapinjućim mehanizmom koji kao da je prerano izašao iz studija za montažu.
I što bi se naposljetku moglo reći za čovjeka koji je u istoj mjeri zaslužan za genijalni Imamo Papu (Habemus Papam, Italija/Francuska, 2011) i grozni Moja majka? Mamma mia, Moretti! Iako možda nismo proživjeli nešto slično kao naš Nanni, možemo biti sigurni da je on pogledao pokoji Sorrentinov uradak, budući da dobro odrađene sekvence – koje, naravno, supostoje s loš(ij)ima – neodoljivo podsjećaju na stil toga Morettijeva fahkolege/sunarodnjaka. I tako se pastiš zvan Moja majka još pretvara i u patchwork... Ostaje vidjeti hoće li se veliki redatelj sljedećim ostvarenjem iskupiti za svoj mali faux pas i ubuduće malo više zagrijati svoj redateljski/scenaristički i, nemojmo zaboraviti, glumački stolac.