Zapisali smo dobar dio razmišljanja koja su na zagrebačkome predstavljanju knjige sa zainteresiranima, u dupkom punoj dvorani SC-ove dvorane MM, podijelili njeni autori Boris Buden i Želimir Žilnik te moderatori i suorganizatori Branka Čurčić (kuda.org) i Petar Milat (MAMA).
Petar Milat: Dobra večer, drago mi je da vas vidim u ovakvom broju. Nije bilo planirano da vas toliko sjedi na podu, ali učinilo nam se da je prostor dvorane MM adekvatan sadržaju o kojem ćemo večeras razgovarati. Dvorana ima povijest promoviranja eksperimentalnih umjetnosti i undergrounda unatrag nekoliko desetljeća. Kao što svi znamo, prije dva tjedna preminuo je Ivan Ladislav Galeta koji je od ovoga prostora napravio to što on u Zagrebu jest.
Velika mi je čast da večeras imamo drage goste koje ne trebamo previše predstavljati, ne samo u Zagrebu nego i bilo gdje na području bivše Jugoslavije. U ime organizatora MAMA-e reći ću da su do večerašnjeg razgovora dovela dva povoda. Nakon što smo prošle godine, kao što vjerojatno znate, imali kratki revival Arkzina koji se pojavio i u digitalnome obliku, znači da se sad može skinuti sa sajtova, intrigantan razlog bio nam je da sad, kao šlag na tortu, na kraju ovdje imamo Borisa. Drugi povod je sama knjiga koju je, prepostavljam, velik dio vas već daunloudao u PDF-u, jer je besplatno dostupna na taj način. Spomenuo bih i ranije izdanje kuda.org o d prije oko pet godina, box-set posvećen Želimiru Žilniku, Želimir Žilnik: Za ideju – protiv stanja.
Uvod u prošlost, Boris Buden, Želimir Žilnik, kuda.org, 2013.
Branka Čurčić: Dobra večer i hvala vam na ovakvom odzivu. Kao što si rekao, Petre, ovo je uslovno rečeno druga knjiga koja uključuje rad Želimira Žilnika u projekt kojim se Centar kuda.org bavi od 2005., a on nosi naziv Trajni čas umetnosti i pre svega istražuje novosadsku konceptualnu umetnosti i scenu s kraja 1960-ih i početka 1970-ih . U tom smislu je Želimirov rad svakako značajan. Pogotovo, uslovno rečeno, njegovi počeci vezani za još jednu od institucija tog vremena, ne samo za novosadsku nego i za širu jugoslovensku umetničko-intelektualnu scenu, a to je Neoplanta film.
U toku tog istraživanja koje je imalo neke produkcijske rezultate kao što su izložbe i publikacije, povremeno nam se postavljalo pitanje na koji način se organizacija poput Centra kuda.org, zainteresovana za takvu uslovno rečeno istorijsku građu, može baviti tom vrlo specifičnom istorijom, lokalnom istorijom, ali zapravo u širem, pre svega jugoslovenskom kontekstu. To je bio vrlo snažan impuls da se izađe iz čitavog korpusa zvanične istorije umetnosti, da se pokuša koncipirati i trasirati neki put koji bi nama, kao kulturnoj organizaciji, možda i umetničkoj grupi, bio interesantan i relevantan. Iz tog su razloga nastale obe ove publikacije sa Žilnikom. Radeći prvu, Za ideju – protiv stanja, koja sadrži i DVD kao neku vrstu skupa različitog materijala za buduća istraživanja i malu zbirku tiskanih eseja, želeli smo da pozovemo i uključimo Budena. Vremenski okviri nam se tad nisu poklapali, ali je ostala ideja da pokušamo spojiti Žilnika i Budena na nekoj budućoj tački u tom istraživanju. Uvod u prošlost je upravo ta tačka. Vidimo je kao eksperiment, kao pokušaj da se malo više pažnje posveti promišljanju o pristupu istoriji i prošlosti, konkretno kada su u pitanju umetničke prakse. Kako izaći iz gledanja na istoriju kao na linearni, narativni hod? Kako izaći iz nacionalne, državne istoriografije? Mislim da je Buden napravio korak ka mogućim pravcima izučavanja van tog tipičnog istoriografskog narativa.
Rani radovi, Želimir Žilnik, 1969.
Boris Buden: Knjiga se sastoji od dva dijela. Jedan dio je moj razgovor sa Želimirom, a drugi dio su moji tekstovi. Razgovori su vođeni potkraj 2010. u Novom Sadu. Snimili smo dvadesetak sati materijala. Dio toga odabrao sam za rad sa Želimirom, a zatim smo to zajedno obrađivali. Znači, ideja nije bila da zapišemo ono što je u tom trenutku Želimiru spontano palo na pamet, nego smo taj razgovor, sirovi materijal, uzeli kao predložak koji smo potom montirali, dopisivali, korigirali, itd. Tako da je sve artificijelno. Razgovorni dio artificijelan je jednako kao što su to i moji tekstovi. Prije nego što prijeđemo na tu knjigu, ja bih samo nastavio pitati Želimira. On je upravo sad saznao da je Galeta preminuo. Želimir ga je znao, pa možda da kažeš par riječi o Galeti, o tvom sjećanju, o tom vremenu. Kad smo već tu, da aktiviramo i taj trenutak prošlosti.
Želimir Žilnik: Dobro veče. Nisam znao da je Galeta preminuo i vrlo sam neprijatno iznenađen, jer sam ga znao dugo godina, negdje od početka 1970-ih. Posljednji put smo se dugo družili pre godinu dana u švajcarskom gradu Winterthuru, gde se održava fenomenalan festival. Prošle je godine fokus bio na eks-jugoslovenskoj kinematografiji i tamo je bilo nas desetak starih autora. Galetin rad tokom cele njegove karijere je u pravom smislu nešto za što može da se kaže da je bio eksperimentalan, film protiv bilo kojih mainstream tendencija. Uvek je bio i radio na margini, ali se uvek držao kao da je ta margina jedna vrsta centra iz kojeg može da se deluje.
Za mene je on vrlo važan čovek, jer je prikazao moje filmove u nekim vremenima kad ih je bilo teško prikazivati. Mislim da to nije bilo ovde u SC-u nego u Sveučilištu Moša Pijade, mislim da je on tada tamo radio. Sećam se da je napravio dva programa. To je u ono vreme bilo prilično neočekivano. Kad je Galeta čuo da sam radio nešto u Nemačkoj, pozvao me i rekao: Želimire, to što si radio u Nemačkoj, valjda je zgodno pokazati i našoj publici. I zamolio me da donesem te filmove. Pitao sam ga: Hoćeš da ih vidiš? A on kaže: Pa ako si ih ti video, to je dovoljno. Pre toga je napravio projekciju pet-šest mojih kratkih filmova i, mislim, Ranih radova, 1971. , kad se praktički nijedan moj film nije mogao prikazati ni u Zagrebu, a pogotovo ne u Beogradu.
Želimir Žilnik: Za ideju – protiv stanja, skupina autora, 2009.
No najvažnije je da on ima vrlo, vrlo zanimljiv opus filmova, kao i seriju jako interesantnih tekstova sa stajališta medijskog istraživanja iz njegovog estetskog pristupa. Galetini fascinantni filmovi i video radovi su u alternativnom filmskom univerzumu na planeti definitivno prepoznati kao veliki filmovi.
Boris Buden: Evo možda dobre ideje za neku sljedeću knjigu o Galeti, nekakav mogući post umni intervju. Zato i postoji fikcija. Moguće je zamisliti takav fiktivni razgovor. Želimir je još uvijek živ i mi smo mogli razgovarati o dosta toga. Koliko je zanimljivo to što smo odabrali, vidjet ćete sami. Teško mi je sad ukratko reći koji je bio kriterij. Posebno me zanimalo nekoliko stvari.
U razgovorima sam inzistirao na nečemu što mi je uvijek ostalo nejasno i što se u općoj kulturalizaciji neprestano zaboravlja, a Želimir je doista isporučio puno zanimljivih podataka, a to je kako su se tada pravili filmovi. Ljudi gledaju filmove crnoga vala i odmah prijeđu na analizu i razmišljaju na način pisanja historije filma, odnosno filmografije, kanonizacije itd. Ali nikad se ne govori npr. o tome tko je financirao film. Kako se dolazilo do nov ca, tko je plaćao ljude koji su radili na tom filmu? Po sebi je jako zanimljivo da je više od 90 posto ljudi koji su radili u toj silnoj, moćnoj jugoslavenskoj filmskoj industriji, bilo free lance. Radili su na ugovor, jednako tako kao što mi radimo danas. Velik dio te kulturne industrije funkcionirao je po klasičnom tržišnom sistemu. To su bili prekarni radnici, ali u stanovitoj državi, državi blagostanja, što ne treba podcijeniti. Međutim, logika tog tipa rada, tipa proizvodnje je ista. Također, to su bile kompanije koje su radile u koprodukcijama. Pazite, postojao je financijski kapital koji je stajao iza toga. Rani radovi su financirani bankovnim kreditom koji je trebalo vratiti pa je Želimir to potpisao. U ljeto 1968. diže se bankovni kredit, ulazi se u dug da se napravi film. Dakle, slično načinu na koji se proizvodi danas. Umjesto fokusiranja na te prenapuhane razlike, jedna od mojih ideja bila je upozoriti na stanovite kontinuitete. Mislim da su ti kontinuiteti puno, ne zanimljiviji, nego strašniji. Kada vidiš kako se stvari, nažalost, ne mijenjaju. Kada vidiš koliko je strašna naša nemoć da se stvari promijene. To sam htio poe ntirati u tom svojem bavljenju prošlošću.
Naravno postoje i mnogi, mnogi drugi elementi. Ideja da se knjiga zove Uvod u prošlost izraz je generalne ambivalentnosti jednog dijela kulturne i intelektualne produkcije u odnosu prema prošlosti. Kao što vjerojatno znate, živimo u vremenu koje je opsjednuto prošlošću, u vremenu koje se još prije 30, 40 godina odmaklo od ideje da su historiografi, odnosno povjesničari autoriteti koji znaju što se dogodilo u prošlosti. Oni su izgubili monopol nad znanjem o prošlosti. Taj se obrat zbiva negdje 1970-ih, odnosno teorijski s Halbwachsom koji pronalazi, odnosno izmišlja pojam kolektivnog sjećanja. U Francuskoj s Pierreom Noraom, s Les Lieux de memoire, dakle to su mjesta sjećanja. Cijeli taj memorijalni preokret se, zanimljivo, događa 1970-ih, kada počinje i neoliberalna transformacija: u Čileu su nakon puča uvedene neoliberalne reforme, 1979. je Margaret Thatcher došla na vlast u Velikoj Britaniji. Kao što je Pierre Nora veoma eksplicitno definirao, Francuska tada generalno zaboravlja svoju revolucionarnu prošlost, otkriva da nije nacija stara samo dvjesto, nego tisuću godina i okreće se nečemu što se zove sjećanje, memorijalizam. I budući da znate nešto o tome kako funkcionira produkcija u suvremenoj umjetnosti, vidjet ćete da je ta opsesija prošlošću, preokupacija prošlošću, jedno od temeljnih značajki vremena u kojem živimo. Ja osobno imam ambivalentan odnos prema tome.
Raj. Imperijalistička tragikomedija, Želimir Žilnik, 1976.
Ova knjiga je također kritika opsesije prošlošću. Ta ambivalentnost nije samo ona stara ničeanska o koristi i šteti historije za život nego je i klasična modernistička sumnja u bavljenje prošlošću, u posvećenost tim tragovima. Ideju da tragove treba izbrisati naći ćete i kod Benjamina i kod Brechta. Ona postoji i u ideji modernističke arhitekture, modernističke umjetnosti, dizajna ako hoćete. Mies van der Rohe s idejom da su staklene i metalne površine dobre zato što ne ostavljaju tragove. Nema tragova kao u onim starim buržoaskim građanskim salonima gdje je svaki predmet pun nekakvih tragova. Staklu nije. To je dobro, je li? Dobro je rješavati se tragova, dobro je ne biti opsjednut njima. S druge strane Brecht koji kaže: Vorwarts und nicht vergessen. Naprijed, ali sjećajući se. Knjiga je izraz te ambivalentnosti.
Uvod u prošlost – zašto uvod? Zato što se danas, kad znamo da povjesničari više nemaju autoritet i monopol nad znanjem o prošlosti, svatko može baviti prošlošću, baš kao što se danas, s tehnološkim napretkom, svatko može baviti i umjetnošću. Riječ je o temeljnoj demokratizaciji u odnosu prema prošlosti, u odnosu prema umjetničkom i kulturnom stvaranju. Želim istaknuti da je knjiga Uvod u prošlost amaterski proizvod, amaterski pokušaj da se kaže nešto o prošlosti. U tome mi je Želimir fantastično pomogao.
Petar Milat: Borise, u posljednje vrijeme dosta ističeš tezu o tendenciji neoliberalizacije već u socijalističkom dobu. U ovom slučaju, paradigmatski primjeri su Neoplanta i organizacijska struktura filmske industrije. Interesantno je i da su upravo Rani radovi i drugi filmovi iz crnoga vala čuvari sjećanja na revoluciju, a da SUBNOR-i, isprva na lokalnoj razini, a potom dižući sve na državnu, potiču hajku protiv tog filma koji je navodno toliko fatalističan da razgrađuje etos ili moral socijalističkoga društva. U Želimirovu je slučaju bilo dosta zanimljivo – barem za one mlađe, koji nisu prošli to iskustvo čuvara, mada mi danas imamo neke druge čuvare koji čuvaju nešto drugo – da ubrzo nakon što dobiva Zlatnoga medvjeda u Berlinu, film dolazi pod udar režima. I to na dosta čudan, kapilaran način, ne baš izravno.
Želimir Žilnik: Ja, ustvari, na čitavu stvar gledam iz drugoga kuta. Prvo, nemojte imati iluzije da sam ja učinio bilo koji gest nagovaranja da oni, kuda.org, naprave ova dva izdanja. Ja sam se od toga branio. A zašto sam se od toga branio? Mi to sada posmatramo u mediju mog zanata ili moje delatnosti. I razume se da ja o toj prošlosti znam sve, do detalja, kao i moji kolege istih godina, ne znam, to je ovde Lordan Zafranović, a u Beogradu su nešto stariji bili Makavejev i Žika Pavlović. Mi svaki projekat kroz koji smo prošli znamo u svakom mogućem detalju, a naročito dobro znamo kakve su bile javne reakcije na njega. E sad, kad sam se sreo s mnogo mlađim ljudima iz kuda.orga i s jedno dvadeset godina mlađim Budenom, šokirao sam se oko jedne stvari, a to je kako faktički nema nikakvog stvarnog inventara kulturne prakse i kulturnog miljea bivše Jugoslavije, nego je to ili mistificirano ili kompletno izbrisano. I onda sam rekao: Imajte na umu da je ono što sam ja radio bilo prilično postrani. Taj se rad ne bi moglo da nazove čak ni delom ikakvih značajnijih tendencija u jugoslovenskom filmu, pa čak i kad je reč o tom paketu filmova koji su bili pod političkom paskom posle 19 68 . Moja produkcija je jedna od manjih produkcija, razumete. Žika Pavlović ima četiri-pet takvih dugometražnih filmova koji su bili sklonjeni iz javnog prikazivanja, tim specifičnim ondašnjim metodama. Na primer, distributeri su ih kao sami povukli, jer su se u njima pojavile tzv. antisocijalističke tendencije, mada su svi ti filmovi samo godinu-dvije ranije u Puli dobijali Zlatne arene. Ja sam tu bio među najmlađima i ono šro sam radio definitivno nije najreprezentativniji materijal za analizu filmskog medija u Jugoslaviji.
Kad ovo kažem, hoću da vas pozovem – vidim da ovde ima dosta mladih – da se zagnjurite u taj veliki rudnik. Ja sam tu sad u ovom projektu pokušao da potpomognem jedan metod nemistificiranja. Boris kaže da smo snimili dvadeset sati razgovora, a nismo objavili više od trećine ili četvrtine. Ja sam molio i urlao preko skypea: Borise, molim te, ništa da ne izađe što ne mogu duplo da proverim! Kad sam, recimo, tražio da proverim neke anegdote koje sam ispričao i video da me sećanje ne služi sasvim precizno, rekao sam: Daj to da ne koristimo.
Kenedi se ženi, Želimir Žilnik, 2007.
Priče raznih filmadžija nešto starijih od mene su daleko zanimljivije, naprosto zbog toga što imaju za nijansu širi dijapazon, jer su sve njih koji su učestvovali u kulturnom životu zakačila dva velika zemljotresa, stresa ili čistke: to je bila 19 48– 49 ., zaokret od gledanja isključivo na istok i onda sve ono što se desilo s Đilasom. Došlo je do velikih pomeranja u kulturnoj sferi. Moja generacija to nije doživela. Imao sam sreću da sam u javnu sferu ušao 1960-ih , kad sam završio gimnaziju. U Novom Sadu je postojala jaka institucija koja se zvala Tribina mladih. Ja sam prosto, s obzirom da sam kao gimnazijalac pravio priredbe i završio gimnaziju s maturskim radom na temu " Alijenacija u radovima Karla Marxa ", bio pozvan da budem glavni urednik Tribine mladih. Pazite, ja se tog vremena ne sećam ni s jednom frustracijom ili tenzijom, nego obrnuto, sećam ga se kao vremena jezivog pritiska u smislu – kako stići sve te vrste otvaranja i novih tendencija koje su se događale u kulturnoj sferi? Razumete? Kad se danas govori o toj našoj prošlosti, u kojoj je bilo koraka napred i nazad, retko se pominje da su neki periodi ostavili neke vrlo pozitivne rezultate. Ja sam od 1965. počeo da živim od filma i da radim profesionalne filmove iz te prakse, koja je uključivala i praksu kino klubova. Taj period, vrlo kratak, trajao je svega četiri, pet godina, bio je vrlo izazovan. Bilo je tu, što se kaže, i podmetanja nogu i onemogućavanja, ali ipak ostaje ta serija filmova. Opet kažem, ja nikako nisam čovek koji je tu napravio najznačajnija dela. Primetio sam – a o tome sam razgovarao i s Makavejevim – nešto što je možda Branku i Zorana iz kuda.orga motivisalo da rade sa mnom. Rekao sam im: Slušajte, iz onog vremena mogu da vam pokažem apsolutno sve filmove što sam radio i mogu da vam pokažem svu vrstu dopisivanja i preganjanja s partijskim kritičarima ili publicistima koji su bili i za i protiv tog rada. Jednostavno, pogledajte i vi odaberite šta vam je zanimljivo da bude objavljeno. Šta hoću da kažem? Knjiga Za ideju – protiv stanja prosto je jedan artefakt koji pokazuje kako su mediji u tom periodu o kojem govorim, to su 1960-e pa do 1971– 72. , bili potpuno otvoreni za javne debate osporavanja, podržavanja, estetskih i društvenih analiza, zahteva za zabranama i odbranama od tih zabrana itd. U tom smislu, prva mistifikacija koju sam hteo da otklonim, a koja je danas užasno prisutna, jest da ima gomila naših kolega i intelektualaca koji kažu: Ja sam bio vrlo kritičan prema onom vremenu, prema titoizmu, prema socijalizmu itd. i nešto sam radio i govorio, ali to nije nigde objavljivano. To je totalna laž! Svako ko je hteo da pljune na film Žike Pavlovića ili na moj film, imao je prostora da pljune. I svako ko je hteo da stane u odbranu toga, imao je prostora za to. Jednostavno, otiđite u Vjesnik i u Večernji list ili u Politiku i Borbu, prođite kroz te stranice i videt ćete nešto što će vas šokirati u odnosu na današnju atmosferu. Videt ćete neverovatnu borbu različitih stanovišta u mediju kulture. U Za ideju – protiv stanja skenirano je oko 500 novinskih tekstova, tako da možete da vidite. To je bio jedan od motiva, a sa stanovišta bilo kog mog kolege, pa onda i sa mog, nama danas ustvari uopšte nije bitno kako su filmovi ocenjivani nekad.
Kad se sretnemo, isključiva tema razgovora je kako se ti filmovi vide danas. To je jedino važno. Kao što ni nas, kad smo bili vaših godina, uopće nije interesovalo kako je neka knjiga, slika ili bilo koji artefakt, ocenjivan u vreme kad je nastao, tako i vi danas, s nekom svojom aparaturom procenjujete ono što je nekad urađeno. U tom smislu ja sam teškom mukom pristao na ove razgovore, a pristao sam zbog ovoga: vreme je da se o toj jugoslovenskoj prošlosti govori na civilizovan način, kao što i sve druge zemlje govore o svojoj prošlosti. Bez brisanja i bez mistifikacija, a sa svešću da je u toj prošlosti bilo i produktivnih stvari na koje možemo da se pozovemo. Bilo je, razume se, i mračnih perioda koje jednostavno kao takve treba oceniti. Danas je vreme kad nekoj vrsti jugonostalgije koja se pojavljivala poslednjih pet-šest godina definitivno više nema mesta iz jednostavnog razloga što su granice postavljene, što se države u njima lagodno osećaju i što vladajuće garniture u okviru tih granica međusobno diplomatski i ekonomski sarađuju. A mladi ljudi poput vas, ukoliko žele da komuniciraju s eks-jugoslovenskim prostorom, imaju načina da to čine.
Kad bi sad mene pitali da li je ta komunikacija koju svi mi ostvarujemo, pa i ovaj moj dolazak ovde, samo jedna vrsta bednog ponavljanja nekadašnje jugoslovenske prakse, ja bih rekao: Ne. Ne! Mi sad bolje komuniciramo nego u vreme onih raznoraznih socijalističkih, komunističkih i drugih institucija koje su nas stavljale u poziciju da moramo da pitamo. Zato i kažem da je za mene bilo neverovatno čudo kada je Galeta, jedini Galeta, niko drugi! – a vi ovde danas svakih deset dana radite neki skup za ljude iz Slovenije, Makedonije itd. – jedini je Galeta u roku od četiri godine dva puta pustio moje filmove u Hrvatskoj. Razumete? Današnja komunikacija je definitivno uspostavljena i prirodna je. Ne zato što se mi volimo, nego zato što očigledno imamo nekih zajedničkih interesa da do te komunikacije dođe. I moj je utisak, dakle, da svi ovi razgovori imaju jedan jedini smisao, a taj je da jednostavno u ovom dosta tmurnom vremenu u kojem se nalazimo nema razloga da ne kažemo da su neki momenti produktivnosti bili momenti produktivnosti u državnom ili samoupravnom socijalizmu. Nije to bio rezultat ni srpske i hrvatske istorije pod Turcima i pod Austrougarima, ni dolaska Slovena na Balkan, nego društvenog konteksta koji je ostvaren u socijalizmu. Razume se, taj se socijalizam neće vratiti u tom obliku. Ako bi mene pitali, on ne bi trebao niti da ima uslova da se vrati, ali je možda moguće u nekoj budućnosti koju ćete možda i vi doživeti, da se postave neka pitanja socijalističkih alternativa i u tom postavljanju pitanja neki elementi jugoslovenskog iskustva treba da budu relevantni. Ne zbog vašeg domoljublja, nego zato što su pokazali relevantne rezultate u raznim domenama – od standarda života, obrazovanja, komunikacije sa svetom, nezavisnosti pre svega i dostojanstva tog naroda. Taj narod se osećao dostojanstveno i tako je bio priman u svetu, što se danas nama ne dešava.
Da završim s jednim komičnim odgovorom na pitanje koje mi je postavljeno kad sam ulazio u ovu salu. Neko mi je prišao, ne znam osobu, pa kaže: Vi ste se u ovoj knjizi s dosta benevolentnosti osvrnuli na socijalizam, na tu prošlost, a da li vidite išta u budućnosti što može da se desi optimistički po nas? To me pitao čovek pre deset-petnaest minuta i odonda sam smislio ovo.
Da, vidim. Zamišljam 2190. godinu, kad se bude proslavljalo dvesta godina od raspada Jugoslavije. Tada će biti momenat velikog ekonomskog buma koji će voditi mali džin Makedonija, u kojoj smo zajedno bili pre dve-tri nedelje. Jer Makedonija je danas, također s totalno tamnim oblacima navučenima na raspoloženje mladih ljudi, kao što znate, izgradila ogromne skulpture pretendujući da predstavlja staru Grčku. Ali za dvesta godina te skulpture će biti pod patinom i Makedonci će biti dovoljno pametni da naprave tri milijarde flajera i da kažu: Dođite u staru Grčku! Razume se, preimenovaće svoju zemlju i nazvaće je Sparta. U Sparti su sve grčke skulpture i umetnička dela ostali sačuvani, a posle nas, Sparte, otiđite dole u Atinu i vidite sve to razrušeno. Razume se, imaće ogromnu prednost, jer je aerodrom u Skopju već nazvan Aleksandar Makedonski, a dva najveća tajkuna u Evropi 2190. biće braća Kenedi VII. Hasani i Nikson VIII. Hasani. To će biti pra praunučići mog junaka Kenedija Hasanija, koji će praviti burek za milijardu turista koji dolaze da posećuju sačuvanu staru Grčku. U Sparti. A na ovim terenima zapadno će se desiti ono što svi znamo da će plima da donese. Naša obala Jadrana će se spuštati a i talijanska će biti plavljena i veliki kineski konzorcijum će doći da otkupi Prokletije, crnogorsku planinu i da napravi veliki bedem koji će da spase italijansku obalu i srednjevekovno blago, a da se Crna Gora izravna. Kameni bedem će se protezati od Venecije pa skoro do Gibraltara. Međutim, eks-Jugosloveni koji će svi biti u evropskoj zajednici, imat će većinski deo stanovništva, od ovih mladih ljudi koji su otišli tamo da rade i da se školuju. I oni će tamo, kao evropski građani, osnovati jednu malu partiju koja će biti u evropskom parlamentu, možda s bedžom Ante Markovića ili Tita. Zvaće se Jugopartija i oni će insistirati da taj novi bedem ne dobije naziv Drugi kineski zid nego Titov bedem. I to će dovesti do velike tenzije između manjinskog stanovništva koje je ostalo na terenu Balkana i ovih koji su otišli van i Evropska unija će doneti odluku da stanovništvo koje je ostalo na Balkanu preseli u stare predele u kojima su živeli Slaveni, jer se posle hiljadu petsto godina života u Evropi, u Evropi nisu snašli.
Petar Milat: Jedno pitanje za Borisa. Čini mi se da je ovo, nakon Kaptolskoga kolodvora, tvoj prvi duži tekst na, recimo, našem jeziku, nazvat ću ga tako jer u predgovoru knjige pišeš da to nije knjiga na hrvatskom jeziku. Što te zaintrigralo da se uhvatiš u koštac sa Želimirom?
Boris Buden: Dvije stvari: prošlost i Želimir Žilnik. Stjecajem okolnosti nisam ovdje ništa pisao jer sam zarađivao na drugom tržištu na kojem taj naš jezik, hrvatski, srpski, kako ga god zovemo, nije medij na kojem se može okrenuti neki novac od kojeg se može živjeti. Dakle, veoma banalni razlog. (...) Zanimao me odnos prema prošlosti, budući da je to dio mog temeljnog intelektualnog problema. Ne samo u smislu bivše Jugoslavije nego i u smislu odnosa prema modernizmu, modernističkom naslijeđu, prema cjelokupnom konceptu moderne, avangarde. Nije to samo Žilnik. Žilnik je fantastičan primjer toga i kao što je sam rekao, nije jedini. Prije nekoliko mjeseci je u Berlinu bila izložba o jugoslavenskoj modernističkoj holiday arhitekturi. Arhitekturi jugoslavenskih hotela. Ne znam znate li da je negdje između 1965. i 1975., u manje od deset godina, u bivšoj Jugoslaviji sagrađeno 400 hotela koji su više-manje bili koncipirani na temelju urbanistički osmišljenih projekata. Nigdje u svijetu nije u jednom takvom zamahu napravljeno toliko kvalitetne modernističke arhitekture toga tipa! Naravno, na ovim prostorima nitko nije time fasciniran. To je na vidjelo izvukla jedna skupina arhitekata iz Austrije koja obilazi te ruine, koja ide gledati Haludovo koje je napravljeno 1971. i koja je fascinirana tim kulturnim fenomenom, jedinstvenim u svijetu, koji ovdje nema svoju vrijednost. Cijela priča s jugoslavenskim modernizmom, apstrakcijom, fantastična je. Pogotovo sada kada modernizam ponovno postaje izazov, kada ga se sjećamo.
Za razliku od nekadašnjeg vremena, kada je dimenzija, kategorija budućnosti postojala u političkom, ideološkom, kulturnom smislu, u smislu fikcije, science fiction literature, kada je budućnost bila prezentna, dio životne aktualnosti, danas se vrijeme definira kao povratak iz budućnosti, kao vrijeme koje nema ideju budućnosti, vrijeme koje ne vidi i ne gleda u budućnost, jer ga to ne zanima. Vrijeme koje promatra ideju budućnosti kao jednu bivšu, prošlu ideju. Gdje je budućnost? Ona postoji u ruinama, u tragovma. Kako možete govoriti o budućnosti? Forenzički. Danas je očigledno već sama ideja budućnosti veliki problem. Modernizam je imao ideju budućnosti. Možda ne toliko ideju budućnosti, čak ni ideju progresa, ali je imao ideju mogućnosti radikalne promjene. Mogućnosti da se nešto prelomi i da bude drugačije. I da nije nužno sve opsesivno arhivirati i dokumentirati. Da se može i da se smije zaboraviti. Možemo li uopće postaviti pitanje: Što će biti u budućnosti? Ima li smisla postavljati ga? Budućnost, kao ni prošlost, nije dimenzija vremena, nego je to efekt kulturne razlike, kulturne diferencije. Mi ne prepoznajemo prošlost kao bivše prošlo vrijeme koje više nije, nego je prepoznajemo kroz kulturnu diferenciju, kroz provlačenje, artikuliranje te razlike. Kroz naš odnos prema toj kulturnoj razlici, sa sviješću o tome da je to bio drugi tip kulturne proizvodnje, kulturne artikulacije.
Dakle, prošlost je tu, budućnosti nema. Odnosno budućnosti ima, ali u prošlosti, u ruševinama industrijske moderne. Nije samo riječ o bivšoj Jugoslaviji, o socijalizmu, o komunizmu, nego o epohalnoj promjeni u kojoj je i bio stanoviti oblik kolektivnog života, fokusiran na radni kolektiv u jednoj državi, u jednom društvu, državi koja je u svom najboljem vidu bila država blagostanja. To se sve manje-više raspalo. Danas neprestano ponavljamo da smo na margini, da radimo na margini, u Arkzinu smo nekad radili na margini. Da biste bili na margini, morate imati nekakvu ideju društva koje je nekakva cjelina, koje ima svoj centar. Postavlja se pitanje: Što je u tom centru danas? Postoji li to društvo kao kompaktna forma, ako hoćete, kao cjelina koja ima svoju marginu? Često se govorilo: Socijalno na margini, simbolički u centru. Moglo se igrati tom dijalektikom. Pitanje je ima li to danas uopće smisla, je li društvo tako pregledno, postoji li uopće nešto tako kao što je društvo. Nekad je postojalo.