Četrnaesto izdanje GoEasta, festivala srednjoeuropskoga i filma, u organizaciji Njemačkoga filmskoga instituta, održano je u njemačkome gradu Wiesbadenu od 9. do 15. travnja 2014. Festival specijaliziran za promoviranje kinematografija zemalja istočno od njemačkih granica, od susjedne Poljske pa sve do udaljenih bivših sovjetskih republika poput Kazahstana, ove je godine u programu imao više od 140 dugih i kratkometražnih filmova iz 22 zemlje. U glavnoj konkurenciji natjecalo se deset dugometražnih igranih i šest dokumentarnih filmova. Ove godine na GoEastu nije bilo hrvatskih filmova u konkurenciji, no jest jedan rođeni Splićanin, redatelj Marko Šantić koji se predstavio dugometražnim prvijencem, dramom Zavedi me (Zapelji me, 83 min, Slovenija, 2013).
Uz glavnu konkurenciju na GoEastu, Open Frame Award je natjecateljski program za eksperimentalne i videoart filmove. Od nenatjecateljskih programskih sekcija valja istaknuti Beyond Belonging, u kojem je pod tematskim naslovom "Socialism – Utopia revisited" ponuđeno desetak filmskih naslova raznolikih filmskih vrsta i rodova kojima se pokušava detektirati nasljeđe socijalizma i postsocijalistička stvarnost u bivšim komunističkim državama istočne Europe, a među ostalima prikazani su i film Arsena Oremovića U braku sa švicarcem (55 min, Hrvatska, 2013) te hrvatska koprodukcija Baršunasti teroristi (Zamatovi teroristi, 87 min, Slovačka/Češka/Hrvatska, 2013) Pavola Pekarčika, Ivana Ostochovskoga i Petera Kerekesa. Uz Beyond Belonging nadovezao se i program kratkih filmova (Post)socialism revisited, pod kuriranjem beogradskoga filmologa Grega De Cuira, u kojem su prikazani i hrvatski kratki filmovi Ručak (17 min, 2008) Ane Hušman, Transformance (10 min, Hrvatska/Njemačka, 2010) Nine Kurtele i Od do (10 min, 2012) Mirande Herceg.
Ostatak festivala, osim hommage programa nedavno preminulim redateljima Miklosu Jancsou i Alekseyu Balabanovu, ponudio je veliku retrospektivu koja je ove godine pripala poljskoj redateljici Małgorzati Szumowskoj, čiji je posljednji film U ime... (W imie..., 102 min, Poljska, 2013) uzburkao strasti u domovini, poglavito stoga što je protagonist homoseksualni svećenik.
U braku sa Švicarcem, Arsen Oremović
Nadalje, jedan od središnjih događaja bio je filmološki simpozij o poljskome novome valu, na kojem se uz prigodna predavanja i rasprave moglo gledati odabrane filmove Jerzyja Skolimowskog, Krzystofa Zanussija, Romana Polanskoga i drugih aktera toga razdoblja. Također, osmi je put dodijeljena nagrada za međunarodnu suradnju zaklade Robert Bosch, a prvi put održan je East West Talent Lab, radionica na kojoj su mladi filmaši bili u prigodi, uz stručno vodstvo, predstaviti i razviti svoje buduće projekte.
Organizatori festivala odlučili su se još konkretnije angažirati kao mjesto susreta i dijaloga u kontekstu društvenih zbivanja u Ukrajini pa je u posljednji trenutak dodan okrugli stol "Let’s Keep Talking", na kojem su ruski i ukrajinski filmaši raspravljali o mogućnostima koje filmska kultura otvara prema smanjivanju napetosti u aktualnome rusko-ukrajinskom konfliktu. Uz to održana je i projekcija Ukrajinski glasovi (Ukraine Voices, 78 min, Ukrajina, 2014), omnibusa kratkih, uglavnom amaterskih, filmova o prosvjedima u Ukrajini.
U konkurenciji dugometražnih igranih filmova glavnu nagradu odnijela je poljska drama Ida (80 min, Poljska/Danska, 2013), najnagrađivaniji poljski film prošle godine, koji se također može pohvaliti i brojkom od gotovo pola milijuna gledatelja u Francuskoj. Ida je priča o mladoj djevojci odrasloj u samostanu koja, prije zaređenja, s tetom sutkinjom istražuje okolnosti smrti svojih roditelja za koje netom sazna da su Židovi ubijeni u ratu. Inače, tema suučesništva Poljaka u nacističkim zločinima nad Židovima u Drugome svjetskome ratu tek je nedavno otvorena i prilično osjetljivo primljena u poljskoj javnosti. Redatelj Pawel Pawlikowski prikazao je Idinu Poljsku 1960-ih u crno-bijeloj tehnici, što gledatelja, u kombinaciji s odlično odabranom scenografijom, prilično uspješno transponira u to razdoblje. No središnja tema ipak je tek površno zagrebena, većinom zbog dramaturškog fokusa na sazrijevanje glavnoga karaktera, buduće mlade redovnice koja otkriva svijet izvan zidova samostana, kao i pomalo klišejizirane odnose između nje i pojedinih likova, među kojima je i romantična epizoda s mladim džez-saksofonistom.
Estonski film Free range ili balada o odobravanju svijeta (Free Range/Ballaad maailma heakskiitmisest, 104 min, 2013) Veika Ounpuua dobitnik je Fiprescijeve nagrade filmskih kritičara. U priči o nekonformizmu mladog pisca ocjenjivački je sud prepoznao odu naraštaju beatnika. Glavni se lik, talentirani pisac Fred koji odijevanjem i fizionimijom podsjeća na britanskoga rokera Petea Dohertyja, tvrdoglavo i ekscesno brani od društvenih konvencija koje smatra nametnutima i licemjernima, uglavnom opijajući se i sabotirajući vlastitu egzistenciju odbijajući raditi poslove koje mu sređuje otac njegove trudne djevojke. Osim o nekonformističkom poimanju života, koje je u ovom slučaju neodvojivo od narcisiodnosti glavnoga lika, Free Range govori i o ključnim osobnim odlukama i odgovornostima. Uz sjajnu popratnu glazbu, film polusnoliko i polurealno prenosi atmosferu osjećaja glavnoga lika, pogotovo kroz nekonvencionalne scene pojačane uporabom tehnike usporenog pokreta, no ipak je u službi pretjerane romantizacije, što se najbolje vidi na primjerima tipiziranih sporednih likova.
Gruzijski redatelj Levan Koguashvilli dobitnik je nagrade grada Wiesbadena za najboljega redatelja. Njegova tragikomedija Spojevi na slijepo (Brma paemnebi, 99 min, Gruzija/Ukrajina, 2013) prikazuje gruzijsku svakodnevicu melankoličnog srednjovječnog učitelja Sandra, čije su romantične eskapade pokretač radnje. Uz uvjerljive dijaloge, izvrsnu glumačku postavu i prožetost suptilnim humorom, Spojevi na slijepo studija je bliskih životnih situacija iz slabo nam poznate Gruzije. Uz to su posjetitelji festivala u Wiesbadenu bili u prigodi viđati glavnoga glumca Androa Sakvarelidzea kako šutljivo i samotno tumara gradom, kao da još uvijek nije izašao iz filmske uloge.
Quod erat demonstrandum, Andrei Gruzsnicki
U konkurenciji su igrala i dva zanimljiva recentna rumunjska ostvarenja: Quod erat demostrandum (107 min, 2014) Andreia Gruzsnickoga koji je dobio posebno priznanje i Kad zanoći u Bukureštu ili metabolizam (Cand se lasa seara peste Bucuresti sau metabolism, 89 min, Rumunjska/Francuska, 2013) Corneliua Porumbioua, oba specifična zbog neuobičajenih pristupa likovima i priči. Iako još jedan u nizu filmova o iskustvu rumunjskoga komunizma, crno-bijeli Quod erat demonstrandum zanimljiv je jer za junake ima matematičare i agenta državne službe Securitatea koji ih prati. Iako se u filmu dosta prikazuju opća mjesta rumunjske svakodnevice 1980-ih, poput redova za benzin, ona su nenametljivo, a opet vrlo funkcionalno inkoporirana u motivaciju likova i opis društvenoga miljea kojemu pripadaju. Kako je postavljen zaplet, Quod erat demonstrandum ima potencijal žanrovskog špijunskog filma, no ipak ne pretjeruje u tome, dramaturški se othrvavši žrtvovanju jače karakterizacije stanja zbog efekta trilera. Kad zanoći u Bukureštu ili metabolizam redatelja Corneliua Porumboiua humorno je hiperboliziran prikaz odnosa filmskoga redatelja i glavne glumice, gdje par u dugim i vremenski realističnim, ponekad i teatraliziranim scenama razrađuje neke sterotipe što ljubavnih, što specifično stručnih odnosa. To je, zapravo, ponajprije ostvarenje za gledatelje iz filmske struke koji, zbog prepoznavanja specifičnih suptilnosti, u njemu mogu naći dodatni užitak.
Vrijedi spomenuti i dva filma s mladim protagonistima. Mali brat (Bauyr, 97 min, 2013) kazahstanskoga redatelja Serika Aprymova film je o snalažljivom i simpatičnom Yerkinu koji karakterom podsjeća na dječačke uloge Slavka Štimca, dok tromiji režijsko-montažni stil, te čak i sinkronizacija glasova, podsjeća na neke starije dane svjetske kinematografije. Slobodan ulaz (Free Entry, 70 min, 2014), dugometražni prvijenac mađarske redateljice Yvonne Kerekgyarto, opuštena je priča o jednom danu dviju tinejdžerica koje pohode poznati budimpeštanski glazbeni festival Sziget i pritom dožive neke od prvih bitnih iskustava poput eksperimenata s drogom i seksom, ali ponajprije međusobnim prijateljstvom.
Dobitnik nagrade za najbolji dokumentarni film je Presuda u Mađarskoj (Judgement in Hungary, 108 min, Mađarska/Njemačka/Portugal, 2013) Eszter Hajdu, u kojoj je popraćeno višegodišnje suđenje četvorici pripadnika fašističke grupe koja je 2008. i 2009. napadala romska naselja, ubivši šestero ljudi. Prisjetimo se da je taj događaj odlično fikcionalno obradio Bence Fliegauf u svojem filmu Samo vjetar, koji smo bili u prigodi gledati i u našim kinima. No Presuda u Mađarskoj, za razliku od Fliegaufova intimističkog pristupa žrtvama, daje dobar uvid u gotovo apsurdan proces i grotesknosti pravnoga sustava i njegovih aktera.
Od ostalih dokumentaraca u konkurenciji valja spomenuti Nepal foreva (88 min, 2013) mlade ruske redateljice Alione Polunine koja se upustila u avanturu praćenja dvojice opskurnih političkih figura, bolje rečeno karikatura: Sergeya i Viktora, prvaka najbeznačanije od deset službenih komunističkih stranaka u Rusiji, na njihovoj samonametnutoj političkoj misiji mirenja nepalskih komunista. Osim protagonista koji su do te mjere bizarni da se čine fikcionalnima, zanimljiv je i redateljičin odmak od dokumentarističkog realizma korištenjem međutitlova, flashback scena kao i mjestičnom asocijativnom montažom.
Općenito, konačni dojam ovogodišnjeg festivala jest da je GoEast važno mjesto susreta specifičnih kinematografija te se raznovrsnošću programa sve više potvrđuje kao čvorište otvorenih filmskih dijaloga više raznolikih nacionalnih, ali bliskih kulturnih sredina.