U dupkom punoj dvorani Muller knjigu Kinematografija u NDH predstavili su autor Daniel Rafaelić, urednik Nenad Rizvanović, povjesničari Mario Jareb i Ivica Šuto te književnica Milana Vuković-Runjić, a nakon toga je u Velikoj dvorani, u nas prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata, prikazan zabranjeni, odnosno zadržani film Ljudi u oluji (Menschem im Sturm, Njemačka, 1941) Fritza Petera Bucha.
Nenad Rizvanović: U svoje ime i u ime Naklade Ljevak zahvaljujem što ste došli. Mislim da je knjiga Kinematografija u NDH zaista vrhunsko publicističko djelo, napisano, što bi se reklo, na izvorima, uz istraživanje u arhivima, ne samo ovdašnjim nego i inozemnim, dobro potkrepljeno i interesantno. Ovdje je troje ljudi koji će svaki iz svoga očišta ispričati priču o ovoj knjizi. Sve troje su znanstvenici – magistrica Milana Vuković Runjić te doktori znanosti Ivica Šuto i Mario Jareb. Dakle, razgovor o knjizi može početi na, recimo, više razina – arhivskoj, filmofilskoj, povijesnoj... Znamo da postoji relativno malo relevantnih knjiga o NDH, pogotovo ih je malo o kulturi. I to je interesantna tema. Zamolit ću g. Jareba, povjesničara, da nas uvede u priču o knjizi.
Kinematografija u NDH, Daniel Rafaelić, 2013.
Mario Jareb: Hvala lijepa, pozdrav svima u ovom prostoru koji je odlično izabran baš za ovu temu. Nalazimo se u kinu koje je tijekom Drugoga svjetskog rata bilo jako važno u tom kontekstu i koje svjedoči o kompleksnosti tadašnjih odnosa na filmskom tržištu u NDH. U prvo vrijeme postojanja te države ovaj je prostor bio talijansko kino u kojem su prikazivani talijanski filmovi. Svaka velika sila, svaki od tih, kako se tada govorilo, velikih saveznika, htio je u središtu Zagreba imati reprezentativan prostor gdje bi prikazivao svoje filmove, zbog tržišnih i financijskih, ali pogotovo zbog više negoli jasnih promidžbenih razloga. Tako su Talijani, eto, nedugo nakon osnivanja NDH uspjeli dobiti ovo kino, kino Europa. Nakon kapitulacije Italije, to najreprezentativnije kino u gradu Zagrebu prešlo je u ruke državnoga slikopisnoga zavoda Hrvatski slikopis, filmske kuće koja je stajala iza cjelokupne filmske proizvodnje u NDH. Drugi važan prostor nažalost više ne postoji. To je kino drugoga velikoga saveznika, nekadašnje kino Zagreb, UFA slikokaz. Pretvoreno u stakleno čudovište, ono je uistinu tek povijest.
No vratimo se knjizi o kojoj je riječ. Kao povjesničar koji se bavi medijima i promidžbom u NDH, iznimno sam zahvalan Danielu što se prihvatio ovoga posla i kao povjesničar i kao filmski kritičar, zaljubljenik u film i poznavatelj filma. Dobili smo monografiju, znanstveno utemeljenu, vrijednu, građenu na dostupnim povijesnim izvorima, ali koja nije tek puko nabrajanje činjenica kao što je, nažalost, čest slučaj s monografijama ljudi koji su isključivo povjesničari. Ovdje je autor dao pregled filmskoga stvaranja u svim njegovim aspektima. Prikazao je život ljudi koji su bili uključeni u filmsko stvaranje u NDH i u održavanje njezina filmskoga tržišta. Nije izbjegao ni jednu relevantnu temu, od filma kao sredstva zabave do filma kao moćnoga sredstva promidžbe. Dakako, kao i sve teme iz toga razdoblja ona se može nadopuniti te se nadamo da će do toga i doći. Koliko čujem, postoje planovi da se monografski dodatno obrade neki aspekti. Vjerujem da će ta knjiga dobro poslužiti ne samo povjesničarima kao što sam ja nego i širem krugu čitatelja, ljudima koji su zainteresirani za film općenito, kao i ljudima koje zanima razdoblje u kojem se sve to događalo. Ona je, naime, pisana vrlo lijepim jezikom, lijepim stilom. Nije ni suhoparna, ni dosadna i može se preporučiti svakomu.
Hrvatski slikopisni tjednik, br. 132
Osobita je vrijednost što je autor u njoj ponudio, rekao bih, impresivan slikovni materijal. Nažalost nije uspio dodati i kakav DVD pa da čitatelj i pogleda neki od spomenutih ili opisanih filmova. Ali, evo, bit ćemo u prigodi nakon ove promocije pogledati film iz toga vremena, no već i te fotografije pokazuju što su gledatelji u kinima mogli vidjeti u to vrijeme. I slike i tekst monografije govore o burnom vremenu koje je s jedne strane djelovalo u skučenim uvjetima u totalitarnome sustavu, a opet su ljudi koji su prvi put dobili priliku stvarati pravu kinematografiju s državnom potporom, radili s velikim entuzijazmom i postavili temelje suvremene hrvatske kinematografije, hrvatskog filma kakav znamo. Hrvatski je film postojao i prije, no pravi temelji – kadrovi, znanje, sredstva – postavljeni su u to vrijeme. Kolega Daniel uspio je sve to prezentirati na vrlo jednostavan i dobar način i što drugo reći nego: Uzmite knjigu i pročitajte je. Zahvaljujem.
Nenad Rizvanović: Hvala g. Jarebu. Postoji milijun načina na koje možemo početi razgovor o ovoj knjizi, a meni su najzanimljiviji bili njeni glavni junaci: Marijan Mikac, Branko Marjanović, Oktavijan Miletić. Pogotovo je Marijan Mikac fascinantna ličnost, osebujan čovjek koji je počeo kao zenitist, Micićev prijatelj, zatim je uspostavio kinematografiju, a završio je kao emigrant i čovjek koji piše romane o Bleiburgu. On je sam po sebi romaneskni lik. Kao nekoga tko se bavi književnošću, zaista me čudi kako je on ostao koliko-toliko još neobrađena ličnost, a vrlo je zanimljiv autor i kao romanopisac i kao filmski organizator. Tu bi se možda potaknulo i neko važno književno istraživanje. No da ne duljim, zamolio bih g. Šutu da nastavi s povijesnim okvirom.
Ivica Šuto: Ova knjiga nas je uistinu ostavila bez daha. S obzirom na to koliko nas se večeras okupilo u ovoj dvorani, nedostaje zraka, a to samo govori o velikom interesu za ovu temu, kao i o poznavanju dosadašnjeg rada kolege Daniela Rafaelića. Rekao bih nešto o vrijednosti ove knjige i smjestio je u okvire hrvatske historiografije. Negdje početkom 1990-ih godina, prigodom raznih obljetnica, evidentiran je veliki nedostatak istraživačkih djela u kulturnoj povijesti hrvatske 20. stoljeća, a među inima upravo i ovoga ratnoga razdoblja. Na kongresima hrvatskih povjesničara, koji su krenuli potkraj prošloga stoljeća pa sve do danas, stalno se napominje potreba izlaženja iz okvira isključivo političke povijesti i okretanja prema kulturološkim temama. U tom smislu ne možemo reći da hrvatska historiografija nije napravila iskorak. Bogatiji smo za jednu knjigu o hrvatskom narodnom, odnosno državnom kazalištu, također za monografiju o Matici Hrvatskoj u vrijeme NDH, potom o jezičnoj problematici i za još mnoštvo manjih, ali vrlo vrijednih studija. Mislim da od večeras možemo govoriti o još jednoj vrijednoj studiji koja nastavlja ovaj niz, a to je knjiga Daniela Rafaelića Kinematografija u NDH.
Straža na Drini, 1942.
Budući da ova knjiga ima višestruku vrijednost, istaknuo bih samo neke važne momente. Prvo, rekao bih da je ona koncepcijski, metodološki jako dobro organizirana. Sastoji se od pet velikih poglavlja koja su određena godinama postojanja NDH, 1941–45. Svako od tih poglavlja plod je dugogodšnjih autorovih istraživanja i ona su dijelom objavljena što u znanstvenim, što u drugim, neznanstvenim publikacijama, ali sada, uknjižena, tvore cjelinu koja priča priču. Završetak poglavlja o 1941. otvara sljedeće poglavlje, novu godinu i priča jednostavno teče u režiji vještog autora i režisera Daniela Rafaelića. Tako da bih rekao da se ova knjiga i čita i gleda.
Druga vrlo važna stvar je što ona osvjetljava, kako je Mario rekao, ulogu koju su kinematografi imali u tom kratkom razdoblju 20. stoljeća. Zagrebačka i ostala kina u Hrvatskoj nisu služila samo za potrebe zadovoljavanja filmske znatiželje, ispunjenja filmofilskog sna da se pogleda neki od mnogih filmova, nego su jednako tako imala i funkciju u svakodnevnom životu građana, kao mjesta njihove međusobne komunikacije, mjesta za izlazak i za druženja, što je u vrijeme rata bilo osobito važno. Danas se ta uloga kina promijenila, mislim da je i u tom kontekstu dosta zgodno promatrati kinematografiju i ulogu filma u ono vrijeme.
Treća velika vrijednost ove knjige su upoznavanja s autorima koji su radili na hrvatskim filmovima. Neka su imena već spomenuta, a ja bih dodao čovjeka iz područja stripa Waltera Neugebauera te Franju Martina Fuisa, od kojih svaki ima neku svoju, zaista filmičnu priču. Meni je možda najzanimljivija sudbina Fra Ma Fua, poznatog hrvatskog prijeratnog novinara koji je tragično skončao u vrijeme rata. Čitajući poglavlje o njegovoj djelatnosti u kinematografiji u ratnim vremenima, pratimo filmsku priču u priči o filmu.
Istaknuo bih i veliki istraživački eros kolege Rafaelića, činjenicu da istraživanju teme nije pristupio samo iz pozicije hrvatske historiografije nego ga je kontekstualizirao. Literatura kojom se koristio doista je pozamašna, a izvori imaju veliku vrijednost. Kolega je višekratno boravio i u Beču i u Berlinu, otkrio je neke filmove za koje ni mi nismo znali da postoje, donio ih je ponovno u Hrvatsku i nadam se da ćemo biti u prigodi pogledati ih i analizirati u vremenu koje je pred nama.
Lisinski, Oktavijan Miletić, 1944.
Na kraju bih rekao nešto i o autoru, budući da me uz njega veže dugogodišnja suradnja. Kolega Rafaelić studirao je u vrijeme kad sam ja počeo raditi na fakultetu i tada se bavio – ovo ide na račun mojih kolega sa Staroga vijeka – pogrešnim temama, starim Egiptom, a poslije je krenuo prema temama vezanima uz film. Možda će me on ispraviti i reći da je njegova ljubav prema filmu kontinuirano postojala cijelo vrijeme, što se i prepoznaje na stranicama njegove knjige na kojima je zaista prisutna velika strast. Ona se vidi i u mnogobrojnim javnim nastupima kolege Rafaelića koji, da upotrijebim jednu staru sintagmu, pokazuje da je društveno angažiran. Drži javna predavanja na raznim mjestima koja su popunjena kao i ova promocija danas, a to znam i iz osobnog iskustva, jer je kolega već nekoliko godina angažiran na mom matičnom Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta gdje izvodi izborne kolegije o povijesti filma, o pojedinim razdobljima na filmu, o filmu kao povijesnome izvoru, što je vrlo važno za naše studente danas. Ta su predavanja iznimno dobro posjećena i on je vrlo popularan profesor. U ime odsjeka mu se zahvaljujem na tom njegovom angažmanu.
Milana Vuković-Runjić: Dobra večer. Žao mi je što puno vas ovdje stoji, ali neizmjerno je lijepo vidjeti koliko se ljudi okupilo u čast jedne knjige. I u čast jednog čovjeka kojeg ja poznajem relativno kratko i za kojeg sam isprva mslila da je egiptolog zaljubljen u Agathu Christie, jer je upravo takve seminare vodio u Arheološkom muzeju, da bi se potom pokazalo da je Daniel osoba vrlo širokog spektra interesa i to nimalo površnog. Koliko god ga privlačila Amarna i to razdoblje egipatske povijesti, kad sam se suočila s rukopisom, a imala sam čast da među prvima vidim Kinematografiju u NDH, šokirali su me snaga i uvid u problematiku posve drukčiju od pitanja što je bilo s lijepom Nefertiti nakon Ehnatonove smrti. Daniel je u sebi zaista objedinio mnogo toga i ne znamo koje će biti njegove sljedeće knjige. Naslućujem da će jedna biti o Amarni, a druga dalje o kinematografiji u NDH i da će se ta karijera morati odvijati paralelno u skladu s njegovim interesima.
Moja ljubav je uvijek bila literatura. Književnost me zanimala i kao nakladnika i knjižara i pisca i pjesnika i sretnu voditeljicu kluba kreativnih žena. Matoš u jednoj svojoj priči piše: Uvijek me zanimala samo žena, oduvijek sam bio ženskar. A ja sam uvijek bila za literaturu i u bilo čemu što čitam, doista me zanima samo jedno: Je li to književnost? Je li napisano lijepo ili ne? I uvijek sam govorila da je ono što je loše napisano, ma kako god tema bila velika, loša knjiga. Nema tako velike teme koju loš pisac ne može upropastiti. Međutim ovdje se događa jedan doista sretan spoj. Mi uopće nismo naglasili da je ovo prva knjiga Daniela Rafaelića, a vjerujte mi, napisana je kao da mu je stoiprva, rukom fascinantnog pisca koji ni po čemu ne zrači neiskustvom, pisca promišljenog u svakoj svojoj rečenici, autora krasnoga stila koji bi nas jednog dana mogao oduševiti nekom svojom fikcijom ili možda čak poezijom. Istodobno to je, što se kaže, tvrdo kuhana povjesničarska knjiga, a ne meka povijest, anegdota, žanr, zabava i štos. No Daniel kao da nam cijelo vrijeme namiguje sa stranica nebrojenom zbirkom prekrasnih malih anegdota i krokija kroz ono što prolazi, recimo, njegovim fusnotama posebnu zanimljivst kojih nisam zamijetila samo ja. Samo fusnote zavrjeđuju jedan zaseban kritički osvrt, jer kroz njih se vrti galerija likova i sugovornika.
Nakon što ste čuli što se događa u središtu i u fokusu ove knjige, dopustite mi da vas u znaku Jacquesa Derridaa koji je rekao da je nekad najvažnije ono što se događa na margini jedne knjige, provedem kroz nekoliko primjera Danielova baratanja tim zgodnim anegdotama. Recimo, doznajemo da su se pri snimanju povijesnog govora poglavnika Ante Pavelića u Zagrebu, viši i niži snimatelj spoticali jedan o drugoga da bi se na kraju totalno sudarili pa je poglavnik u filmu gotovo pao sa svoje govornice. Takvim jednim gotovo slapstick pristupom, gdje nas skoro nasmijava opisujući neki dokumentarac s vječno strogim licem Ante Pavelića, Daniel nas uvodi u svijet tihe ironije koja čini tu knjigu beskrajnim izvorom zadovoljstva u čitanju. Isto je tako zgodno kad doznamo da je pri snimanju filma Ljudi u oluji – koji ćemo uskoro svi zajedno pogledati – u tehničkoj podršci bio izvjestan oduševljeni domobran koji je cijelo vrijeme vodio dnevnik u kojem naravno nema nijednog relevantnog podatka o snimanju filma, ali ima o tome kako se on odlično zabavljao i provodio i kako mu je bilo jako lijepo vidjeti lijepe glumice izbliza. I tu se susrećemo s jednim sasvim neočekivanim povijesnim izvorom iz ruke mladića koji uopće nije mislio da će biti relevantan u jednoj tvrdo kuhanoj povijesnoj knjizi, našeg Paj-Poa koji piše o Ljudima u oluji. (...) Cijelo vrijeme doznajemo ponešto što izgleda pomalo rubno, pomalo razigrano, pomalo marginalno. Među ostaloim i to da je postojala kratkotrajna odredba o zabrani sladoleda u kinu, jer nema šećera, rat je i treba čuvati šećer za kućanstva. No nezadovoljstvo kinoposjetitelja bilo je toliko da je ta odredba brže-bolje zaboravljena i sladoled je vraćen u kina. (...)
Radeći godinama u kinoteci, Rafaelić otkriva i priču o njemačkoj karijeri Oktavijana Miletića o kojoj se nije znalo gotovo ništa... I još jedna zanimljiva anegdota, sa samog kraja knjige, priča je o filmu Radium – izvor zraka. To je posljednji film Oktavijana Miletića o kojem se ništa nije znalo sve dok g. Daniel Rafaelić nije otkrio da su u jedan film iz 1950. po imenu Rak, bolest 20. st. koji tematizira isti problem, borbu protiv smrtne bolesti – zanimljivo je da se Miletić pri samom kraju NDH bavi rakom – uvršteni dijelovi nestaloga Miletićeva filma, navodno preuzeti iz arhiva Jadran filma i, naravno, bez navoda da je riječ o dotičnom Miletićevu materijalu. (...)
Knjigu je doista užitak čitati i preporučujem svima onima koji se uopće nisu zanimali za kinematografiju u endehaziji da joj se prepuste u potpunosti, jer je riječ o rijetko dobro napisanoj knjizi, s kakvih se nisam puno susrela u svojem marljivom životnom čitanju knjiga s ljubavlju. Hvala vam lijepa.
Nenad Rizvanović: Knjigu si pisao deset godina, to se ne događa tako često.
Daniel Rafaelić: Ne, knjige se ne pišu deset godina. Nemojte tome tako pristupiti, to nije najpametnije. Nije dobro ni za zdravlje, ni na za vašu okolinu. Knjige ne bi bilo bez ljudi od kojih su neki ovdje, a nekih nažalost više nema. Ivo Škrabalo bio je jedan od onih koji su me doslovno gurnuli u vulkan zvan povijest filma. Potom, moji profesori na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu naučili su me da uvijek treba biti apsolutno kritičan o svemu o čemu se piše. Oduševljenje je jedno, to ćemo ostaviti za poeziju, a u povijesne knjige ide kritika svega. Na tome sam im zahvalan i nadam se da je ova knjiga napisana na tome tragu. Tu su još dvojica ljudi koje sam večeras vidio ovdje, moji omiljeni filmski redatelji Antun Vrdoljak i Veljko Bulajić. Obojica su me na vrijeme, prije deset-petnaest godina, pokušali spriječiti da se bavim poviješću hrvatskoga filma. Govorili su mi da je to užasno stresno i da mi to ne treba u životu, da ima i ljepših tema. Međutim, mene su uvijek zanimale poluekscesne teme o kojima se ne priča. Takva je bila situacija i s kinematografijom u NDH.
Počeo sam tako da sam shvatio da o tome, osim nešto malo kod Ive Škrabala, nije puno napisano. Potom sam upoznao još jednu sjajnu osobu, koja također nije s nama, Dejana Kosanovića. Ovdje je njegova kći Jelena. Profesor iz Beograda je do zadnjega časa apsolutno navijao za ovu knjigu i podržavao taj napor. Nisam se zadovoljio idejom da pišem knjigu na, kako je Ivica rekao, suhoparnoj razini, da pišem knjigu koja bi bila tipična filmska povijest koja nikoga ne zanima. Htio sam i sebi i vama ponuditi nešto novo, nešto što se ne zna. Zato je trebalo putovati, obilaziti arhive. To je s jedne strane vrlo uzbudljivo, s druge vrlo naporno, ali svakako beskrajno skupo. Istraživanja su dijelom financirali HAVC i Grad Zagreb, a dijelom i ja sam s kolegom Leonom Rizmaulom koji se skriva tu negdje. Bez toga ove knjige ne bi bilo. Ovo istraživanje pripada najdosadnijoj vrsti te djelatnosti – dođete u arhiv, dobijete dvije tisuće dokumenata i onda list po list, slažete dijelove slagalice nadajući se da ćete možda zaokružiti priču. Rezultat je ovdje.
Nenad Rizvanović: Jesi li zadovoljan rezultatom?
Daniel Rafaelić: Prezadovoljan sam, jer to je rezultat ne samo mog posla nego i cijele vojske ljudi koji su zaista upeli sve snage da knjiga izgleda ovako. Tu negdje su Petra Ljevak, Lidija Krvarić... Naučio sam da je knjiga identična stvaranju filma. Kao egomanijak, uvijek sam mislio da je to samostalni posao. Nije. Bez pomoći ljudi, vrlo strogih prijatelja, ne možete ovo proizvesti i na tome sam najzahvalniji. Zahvaljujem i svojim studentima. Da ne duljimo previše, čeka nas film. Hvala vam najljepša.
*** ***
Ljudi u oluji, Fritz Peter Buch, 1941.
Daniel Rafaelić: Dobra večer, dobro došli! Nakon promocije knjige Kinematografija u NDH pred nama je zakašnjela, nova premijera, postpremijera filma Ljudi u oluji. Film je snimljen u NDH, u srpnju 1941. To je nacistički film i antisrpski film. To su dakle neke oznake koje idu uz njega, a film je i dan-danas zabranjen za prikazivanje u Njemačkoj. Zašto je tako i zašto je taj film večeras ovdje?
Glavna glumica Olga Tschechowa bila je velika zvijezda kinematografije Trećega Reicha. Nekoliko je puta gostovala na ovim našim prostorima, ne samo u NDH nego i za vrijeme Banovine Hrvatske. Bila je u Zagrebu, u Osijeku... Ona je nećakinja slavnog Antona Pavloviča Čehova. Razmišljao sam čiji bi se dolazak na snimanje u Zagreb danas mogao usporediti s njezinim tada. I onda sam se sjetio da bi možda najbolji pandan bila Michelle Pfeiffer. Naravno, Olga Tschechowa nikad nije bila Žena-mačka, međutim u ono vrijeme bila je utjelovljenje elegancije i gracilnosti. I sjajna je glumica. Odakle ovaj film? Vidite, ovdje na plakatu piše Tobis proizvodnja. Tobis je njemačka filmska tvrtka koja je od ranih 1920-ih, prije svega u Dalmaciji, snimala puno filmova. Njemačka kinematografija tog vremena, Weimarske Republike i kasnije nacističkog razdoblja trebala je neku filmsku egzotiku jer je većina krajolika u Njemačkoj bila više-manje filmski potrošena. Otkrili su Dalmaciju, ono što je danas Hrvatska i to im je postalo jako zanimljivo. Na našim prostorima snimili su niz od šezdesetak filmova. Samo jedan se snimao u Zagrebu, i to je film Ljudi u oluji.
Originalna ideja bila je da film govori o tragičnoj sudbini folksdojčera koji žive na granici Njemačke i, zanimljivo, Poljske. Trebao se snimati 1939., međutim, zbog raznoraznih razloga snimanje je odgađano i nakon napada Njemačke na Rusiju ministar propagande Goebbels odredio je da se radnja preseli na novu granicu između Kraljevine Jugoslavije koja je bila u raspadu i nacističke Njemačke. U srpnju u Zagreb dolazi filmska ekipa, čija imena možete pročitati ovdje na plakatu. Ako vam ona ne znače ništa, to nimalo ne čudi, o njima se izvan korpusa njemačkoga filma zna vrlo malo, a zanimljivo je da su 1940., dakle ne samo u vrijeme rata i u vrijeme NDH, nego i ranije, ova imena bila općepoznata, poput danas, recimo Brada Pitta. To su bili jako poznati glumci o kojima se nakon 1945. nije htjelo, smjelo niti željelo govoriti. Kad su došli u Zagreb snimati film, endehaška državna propaganda imala je samo jedan uvjet – da jedan od likova u filmu bude Ante Pavelić. Naravno, Nijemci su to odbili s gnušanjem, međutim na to je NDH pokušala uskratiti lokacije za snimanje. Kompromis je pronađen u osobi ljekarnika koji se u filmu zove Paulić. To je bila neka posveta, a tadašnjoj je publici bilo jasno o kome se radi.
Film je sniman otprilike mjesec dana na lokacijama u Zagrebu, u Laduču i u Sloveniji, a ekipa se nakon toga seli u filmske studije u Berlinu, gdje ga i dovršavaju. Njemačka premijera bila je u prosincu 1941. i film je bio vrlo popularan, jer je zapravo riječ o akcijskom filmu. To je akcijski film koji je po svim mogućim karakteristikama politički nekorektan i koji je, ponavljam, dan-danas zabranjen za javno prikazivanje. To što ga danas možemo gledati zahvaljujemo kolegama iz Jugoslovenske kinoteke u Beogradu koji su nam promptno poslali kopiju. Film je u NDH imao premijeru u ožujku 1942. Primljen je iznimno dobro, bio je jedan od najgledanijih filmova, tada ga je vidjelo oko 24 000 ljudi.
Ovaj filmski pokušaj bio je podloga za nove njemačke filmove koji su se trebali snimati u NDH i koji će, naravno, biti propagandnog karaktera, međutim, do toga nije došlo zbog jasnih razloga uvjetovanih razvojem ratnih događaja. Obratite pozornost na govor koji je vrlo zabavan, možda čak i smiješan. Inzistiralo se na tome da njemački glumci govore, kako piše u promotivnom materijalu filma, srpski. Te dijelove, naravno, nismo titlali da u njima možete uživati, jer Nijemci govore vrlo zanimljiv jezik koji zvuči kao da je naš, a zapravo nije.
Film je na popisu tzv. Vorbehaltsfilme, filmova koji su nakon 1945. zadržani za javno prikazivanje, do danas. Tako da na neki način radimo mali eksces i činimo nešto što se vani ne smije, a kod nas se smije. Hvala vam što ste došli, hvala Nakladi Ljevak koja je ovo organizirala i molim najljepši pljesak za Lidiju Krvarić, šeficu marketinga Ljevka bez koje svega ovoga ne bi bilo. Hvala.