Od premijernog izdanja 2002. bijenalni One Take Film Festival pored atraktivnih popratnih sadržaja kakvi su ovogodišnji retrospektivni ciklus izvrsnoga filipinskog redatelja Brillantea Ma Mendoze i premijerno tuzemno prikazivanje nedavno pronađene integralne verzije Langova Metropolisa, ambicioznijim gledateljima nudi sve bogatiji, raznovrsniji i kakvoćom ujednačeniji glavni program sastavljen od inovativnih ostvarenja nekonvencionalne forme, svježih ideja i art-usmjerenja. Posvećen prije godinu dana preminulu direktoru fotografije, redatelju, pedagogu i neumornom filmskom začinjavcu Vedranu Šamanoviću, idejnom utemeljitelju i direktoru festivala, glavni program i netom održana festivala obilovao je djelima koja su formalna i izvedbena ograničenja te kraće ili dulje vrijeme trajanja mahom efektno uspijevala iskoristiti za oslikavanje intimnih, egzistencijalnih, socijalnih, emotivnih i(li) obiteljskih drama protagonista. Pored pet žanrovski jasno definiranih dugometražnih naslova, izbor kratkih filmova snimljenih u jednom kadru ponudio je žanrovski manje usmjerene, no mahom iznadprosječno uspjele storije o senzibilnim pojedincima na različite načine uhvaćene u prijelomnim životnim trenucima. Većina naslova iz glavnog programa bavila se temama (nestalne) ljudske naravi, otuđenosti, egoizma te složenih intimnih svjetova na ovaj ili onaj način nezadovoljnih i frustriranih pojedinaca, a isječci iz njihovih života često su predočavani s crnohumornim i ironijskim odmakom te ponekad uz naznake tragedije i melodrame. Gdjekad su se autori(ce) opredjeljivali/e za kreiranje minijatura koje počivaju na uglavnom uspjelu i duhovitu elaboriranju jednostavnih dosjetki, a u nekim je filmovima bilo lako uočiti utjecaje proznih stilova primjerice Daniila Harmsa i Raymonda Carvera, ili pak filmofilske posvete glasovitim redateljima poput Bergmana, Antonionija i Tarantina. S obzirom na spomenuta formalnoizvedbena ograničenja to nimalo ne čudi, no ono što je (i) na ovom festivalu ponajviše imponiralo jest zrelost, promišljenost i jasnoća autorske vizije dominantnog broja redatelja u pristupu odabranim intrigantnim temama. Dakako, većinu naslova odlikovale su i jasnoće autorskih vizija, suvereno vladanje zakonitostima filmskog medija i poigravanje istima, ekonomično korištenje kratkog vremena te inteligentno umetanje elemenata (montipajtonovskog) apsurda, burleske i nadrealizma.
 |
 |
| Odlazak, Chus Dominguez |
Događaj pred bankom, Robert Östlund |
U konkurenciji su očekivano dominirali igrani i dokumentarni filmovi, a Grand Prix festivala pripao je 11-minutnom dokumentarcu Odlazak španjolskog filmskog i videoumjetnika Chusa Domíngueza. Nadahnuto filmom Izlazak radnika iz tvornice braće Lumiére, Domínguezovo djelo statičnom je kamerom snimljena i crno-bijelom fotografijom realizirana posveta nestajućim malim lokalnim kinima, njihovu osoblju pri kraju profesionalnog puta i načinima na koji ono doživljava svoj posao, film i život. Ostvarenje koje bi moglo nositi i naslov Posljednja kinopredstava kroz riječi desetak djelatnika španjolskog kina znakovita imena Kubrick emotivno i nostalgično progovara o povijesti, tradiciji i suvremenosti sedme umjetnosti, o nekadašnjim i današnjim zvijezdama te o novom (poremećenom?) sustavu vrijednosti. Dok malobrojni gledatelji izlaze s posljednje večernje kinopredstave, osoblje kina brojčano svedeno na tek desetinu nekadašnjeg sastava s gorčinom, cinizmom i rezignacijom, ali i sa sjetnim mirenjem sa sudbinom prisjeća se bolje prošlosti u kojoj je i "najgora zvijezda klasičnog Hollywooda Errol Flynn" bio superioran najvećim zvijezdama današnjice. I ako zanemarimo selektivno pamćenje i činjenicu da se prošlost u usporedbi sa sadašnjošću neizbježno čini boljom, nevinijom, romantičnijom i ljepšom, teško je ne složiti se sa zaključcima da pokretne slike više ni približno nisu onako čarobne kao nekad, da se holivudska tvornica snova prometnula u uglavnom hladnu i bezličnu industriju za štancanje ispraznih blockbustera i da je današnji odlazak u multipleks neusporediv s nekadašnjim gotovo svečanim (obiteljskim) ritualima odlazaka u kino garniranih skupljanjem komadića filmske vrpce, prvih kolor-fotografija i rukom slikanih plakata. Vremena se mijenjaju, ne nužno na bolje, a okorjeli film(ofil)ski tradicionalisti osuđeni su na odumiranje zajedno s kvartovskim kinima nalik onom u Tornatoreovu Novom kinu Raj.
 |
 |
| To sam ja, Helmut, Nicolas Steiner |
Izgubljen, Alberto Dorado |
Žiriju koji su činili australski redatelj Brian Lien, rumunjski filmaš Radu Jude i hrvatski autor Zvonimir Jurić ništa se ne bi moglo prigovoriti ni da je Velika nagrada festivala dodijeljena 12-minutnom naslovu Događaj pred bankom Šveđanina Roberta Östlunda, pobjedničkom kratkom filmu ovogodišnjega Berlinalea temeljenu na istinitim događajima iz Stockholma u lipnju 2006. Riječ je o duhovitu prikazu neuspjele pljačke banke u kojem u jednom precizno komponiranu kadru totala sudjeluje čak 96 osoba, zbivanja su vrlo pregledno orkestrirana, a ironijski je odmak naglašen nekim bizarnim nezgodama, životnim detaljima i off-komentarima dvojice mladića koji sve slučajno snimaju kamerom iz zgrade preko puta. Kvalitetom je ravnopravna spomenutim filmovima i satirična egzistencijalna komedija To sam ja. Helmut Nijemca Nicolasa Steinera, djelo koncipirano kao apsurdna montipajtonovska groteska o prividnoj idili malograđanske egzistencije sredovječnog gospodina iz naslova. On je plah i dobrodušn 57-godišnjak koji zahvaljujući ženinoj pogrešci slavi 60. rođendan, i koji zbog osobnog komoditeta i mira u kući pristaje na sve. No ni tako neće moći izbjeći doslovno i metaforično razgrađivanje i raspad svoga lažnog malograđanskog mikrosvijeta ispunjenog kičem, pastelnim bojama i kulisama normalnosti. Unatoč trajanju od svega četiri minute, naslov Izgubljen španjolskoga scenarista i redatelja Alberta Dorada uspješno funkcionira kao film iznenađenja i preokreta koji sve do posljednje minute gledatelje spretno zavodi na pogrešan trag. Dok u blizom planu pratimo dijalog sredovječnog muškarca i tamnoputog dječaka s negostoljubivim krajolikom u pozadini, čini nam se da čovjek pokušava pomoći osamljenom i izgubljenom klincu. No kamera se polako udaljava i gledatelj otkriva da je muškarac uniformiran i vezan te da kleči pred osmogodišnjim Saliouom naoružanim pištoljem. Kad muški glas izvan kadra klincu zapovjedi da puca, on će bez oklijevanja i razmišljanja u zarobljenika ispaliti smrtonosne hice. Nalazimo se u Somaliji, dječak je pripadnik neke od oružanih skupina, ubijeni zatočenik treća je njegova žrtva u posljednjih nekoliko minuta, a svi smaknuti članovi su ophodnje UN-ovih mirotvornih snaga. Pripovjedna jezgrovitost, obeshrabrujuća mizantropija te ozračje pesimizma i sudbinske tragike vrline su nagrađivanog Doradova debitantskog filma.
 |
 |
| Zaručnička zabava, Mark Raso |
U prolazu, Kosta Đorđević |
Vrlo solidna Zaručnička zabava kanadskoga filmaša Marka Rasoa upoznaje nas s krugom dugogodišnjih prijatelja mladog Mikea i njegove zaručnice Leanne, na prvi pogled međusobno vrlo prisnih i iskrenih ljudi, za koje ćemo ubrzo otkriti da su neurotične i nesigurne individue koje štošta kriju. Jedan mladić svoju djevojku vara s njezinom prijateljicom, drugi si odbija priznati promašenost intimnog i profesionalnog života, a treći skuplja hrabrost za outanje svoje homoseksualnosti. Ista je stvar i s djevojkama zarobljenima u pogrešnim vezama i licemjernim prijateljstvima, a sve će naposljetku kulminirati kad zaručnici neočekivano objave da vjenčanja neće biti. Autor Mark Raso efektno minimalistički profilira galeriju životnih likova, njihovih skrivenih osobnih drama i kompleksnih odnosa.
Triler-drama U prolazu srpskog redatelja Koste Đorđevića žanrovski je čista storija o mladom Petru koji se priprema za pljačku mjenjačnice u jednom passageu. Dok prikuplja hrabrost i čeka ortaka, Petar će upoznati senzibilnu Mariju, djevojku koja na uličnom štandu prodaje ručno izrađene narukvice i bižuteriju. Na prvi pogled među njima će se roditi obostrana naklonost, Petar će zbog Marije zamalo i odustati od pljačke, no u sigurno režiranu i dosta sugestivnom filmu tragičan će epilog ipak biti neizbježan.
Spretna režija, estetizirana vizualnost i sugestivan ugođaj vrline su i erotske egzistencijalne drame 9. ožujak Irene Škorić, priče o ljubavnom zagrljaju dvoje mladih u kojem sve možda i nije onakvo kakvim se isprva čini, a koja je na ljetošnjem pulskom festivalu ovjenčana Nagradom za najbolji hrvatski kratki igrani film koju dodjeljuje ocjenjivački sud FEDEORA-e.
 |
 |
| Pucanj, Linda Wendel |
Utihnula kuća, Gustavo Hernandez |
Među pet prikazanih dugometražnih naslova titula najuspjelijega pripada snažnoj i intrigantnoj obiteljskoj drami Pucanj Dankinje Linde Wendel, koju potpisnik ovog teksta drži najboljim filmom u konkurenciji. Djelo koje u sjećanje priziva Bergmanovu Jesenju sonatu storija je o naizgled gruboj, no zapravo vrlo emotivnoj i ranjivoj djevojci Sally, internetskoj prostitutki koja jednog ranog jutra iznenada stiže u posjet otuđenoj majci Janne. Nakon što majku prekine usred seksualnog odnosa s neodgovornim glazbenikom Lennartom, možda trudna Sally inicirat će burnu raspravu o svom i Janneinom kaotičnom životu, o identitetu svog oca te o problematičnoj prošlosti i nesređenim obiteljskim odnosima. Tijekom svega 78 minuta na površinu će isplivati sve izgovorene laži i prešućene istine, svi neostvareni snovi i ostvarene noćne more, a Sally će naposljetku doznati da joj je upravo Lennart otac. Autorica izvrsno razvija likove i gradira dramsku napetost, režija je sigurna i mjestimice nadahnuta, glumačke interpretacije sjajne a dijalozi vrlo sočni i životni, pa je u cjelini itekako šteta što šira nefestivalska publika neće biti u prilici pogledati ovaj film.
I redateljska izvedba i gledateljska recepcija filmova dugog metra realiziranih u jednom kadru opterećene su s nekoliko problema. Dok autorima najviše briga zadaju kompaktna naracija i dramaturška razrada sižea nužno ograničenih jedinstvom mjesta i vremena zbivanja, što također upućuje na učestalu uporabu elipsi i brzih švenkova, gledatelju usredotočenost na priču i likove ometaju analiziranja zahtjevnih tehničkih aspekata realizacije kao i detektiranja trikova kojima su neke scene izvedene. Posljednji problemi osobito opterećuju psihološku horor-dramu Utihnula kuća Urugvajca Gustavoa Hernándéza, storiju o dvočlanoj obitelji koja se useljava (zapravo vraća) u svoju nekadašnju kuću u kojoj će iste noći biti izložena strašnom teroru i nasilju. Kad se naposljetku otkrije prava pozadina tragičnih zbivanja, gledatelj je prilično iziritiran mnoštvom redateljevih prijevara, od lažnih subjektivnih kadrova preko pojave nepostojećih likova i prikazivanja događaja koji se nisu odigrali, a koji se pokušavaju opravdati stanjem psihe protagonistice, do nevjerodostojne završne rekapitulacije čitave priče pune proizvoljnosti i rupa.
|
| PVC-1, Spiros Stathoulopoulos |
Slične nevolje znatno bolje izbjegava Kolumbijac grčkih korijena Spiros Strathoulopoulos u nagrađivanoj debitantskoj triler-drami PVC-1, prikazanoj i ljetos u Motovunu. Priča o skromnoj farmerskoj obitelji koju kriminalci ucijene životom supruge i majke kojoj oko vrata pričvrste eksplozivnu napravu, uzbudljiva je i dobro režirana, no ipak pati od velikoga broja likova i površnog i klišeiziranog profiliranja središnjih protagonista, zbog čega ni tragična završnica ne posjeduje željenu emotivnu snagu.
U cjelini, One Take Film Festival i svojim se petim izdanjem potvrdio kao itekako potrebna i vrijedna manifestacija neizostavna u rasporedu svakog ozbiljnijeg filmofila za nažalost tek svaki drugi mjesec studeni.