Godine 1927. britanski matematičar i filozof Bertrand Russell objavio je ogled „Zašto ja nisam krščanin“. U njemu logički pobija dokaz o prvom uzroku („Ako može postojati nešto što nema uzrok, onda to isto tako može biti i svijet kao i Bog.“); Kristovu vjeru u postojanje pakla smatra njegovim najozbiljnijim moralnim nedostatkom („Osobno ne vjerujem da ijedna doista humana osoba može vjerovati u postojanje vječne kazne.“); i možda najvažnije, pita se sljedeće: „Kad biste posjedovali svemoć i saznanje, i milijune godine da usavršite svoj svijet, zar doista vjerujete da ne biste mogli stvoriti ništa bolje od Ku-kluks-klana i fašista?“
Doista, zar je ovo Božje čudo? Sve se rađa da bi umrlo; sve umire da bi se iz gnoja rađalo. Sve jedno drugo zasjenjuje; sve jedno drugom otima vodu i zemlju; sve jedno drugo pojede – kako je to kanibalistički naslovio Rajko Grlić.
Svijet je kontinuirana, nepregledna apokalipsa. Ali tu je i pitanje perspektive. Izbliza sunce je slika apsolutnog pakla; iz naše perspektive ono je izvor života. Slično je i u mikrokozmosu: u Lynchovom hiperkrupnom planu iz „Plavog baršuna“ suburbijska tratina pretvara se u „Sotoninu crkvu“, i obrnuto, iz tog svijeta nadrealnih čudovišta lako se prelazi u svijet bijelo obojanih ograda i uredno pokošenih tratina.
U „Sve jedno drugo pojede“ Rajko Grlić, tada friško diplomirani redatelj praške Akademije, kameru je postavio ispred oranice, iskonskog motiva ljudske egzistencije na zemlji, smještene u prvom planu, i crkve, tisućljetne božje institucije na zemlji, u drugom planu. To je plan određen ljudskom mjerom postojanja. Ali nepomični kadar u donjem rakursu, snimljen širokokutnim objektivom sugerira i sveobuhvatnost svog izreza. On je i Božje oko, kroz njega nas promatra nešto veće od nas. Istovremeno, kamera je i blizu i daleko. Blizu jer fokusira jedan mikroodsječak ljudskog postojanja, daleko jer u svom totalu hvata njegov totalitet.
Vrijeme sjetve i vrijeme vjenčanja, smjenjuje se sa svakodnevicom, svakodnevnom mukom, i promjenom godišnjih doba. Kokoši jedu sjeme s oranice, čovjek jede kokoši, život jede čovjeka... Pred nepomičnim okom odvija se ciklus života. Ali Rajko Grlić je preveliki bonvivan da bi u tome vidio nepreglednu apokalipsu. „Sve jedno drugo pojede“ je mala tragikomedija Božjeg čuda. To je Grlićeva perspektiva: programatski impostirana već na samom početku karijere. Nema apokalipse, nema tragedije; samo život.