Ranko Kursar (1940-2004) jedan je od onih filmaša čija su anonimnost i samozatajnost u nerazmjeru s važnošću što je prepoznaju poznatiji i vidljiviji pripadnici (lokalne) filmske zajednice kojoj je pripadao. Riječ je o specifičnoj sredini - Kinoklubu Split, ali i o osebujnom vremenu filmskoga djelovanja – avangardnim šezdesetim godinama 20. stoljeća. Tih je godina, zajedno s vidljivijim klubašima (Martinac, Zafranović, Pivčević i drugi), prešao prag one druge kinematografije – istraživačke i oslobođene svih normi i konvencija. Konačni je cilj bio film oslobođen od nefilmskih primjesa ili, kako bi rekao ideolog generacije, Ivan Martinac - čisti film.
Iako je u klubu režirao svega desetak kratkih filmova, a izvan njega (u profesionalnoj produkciji) tek tri, Kursar je bio uključen u daleko više autorskih projekata - kao suradnik, savjetnik i rasadnik ideja za filmove svojih prijatelja. Neke je ipak uspio posaditi na vlastitu autorsku vrpcu, pa je tako 1966/67. iz prvog profesionalnog pokušaja izrastao kratki Karanfil, filmić koji bez ostatka govori ne samo o botaničkom Kursarovu zvanju (agronom s dugogodišnjim stažom u zagrebačkom Botaničkom vrtu), nego i o njegovoj dokumentarističkoj vokaciji, kao i o estetičkoj orijentaciji cijele generacije.
U opservacijskom dokumentarcu o beračima karanfila u nekom od splitskih nasada nema nijedne rečenice dijaloga, nijedne riječi dodanoga komentara i ni jedne intervencije u život osim oduzimanja boja koje mu pripadaju već nakon nekoliko uvodnih krupnih planova samoga cvijeta. Do akromatske redukcije ipak nije došlo iz nužde, zbog produkcijske štednje, kako bi se moglo pomisliti; ona je ključnom sastavnicom Kursarova koncepta, u kojem se božanskoj simbolici cvijeta raskošna mirisa i krune suprotstavlja svakodnevno bezbojno trapljenje pognutih i promrzlih beračica i berača, onih čije je revere socijalizam kitio upravo karanfilom, namjenjujući mu svoju simboliku. Ipak, prikaz prignute egzistencije koja zakriva ljepotu cvijeta nije lišena estetske dimenzije. Dok lateralno aktivan objektiv Ante Verzottija bilježi začudan spoj ratarskih aktivnosti u prednjem planu slike i plutajućeg nautičkog – la nave va - života u njezinoj morskoj pozadini, pomno orkestrirana prosijavanja ambijentalnih šumova i jazz-glazbe dodane pokretu u slici odaju autora istančane osjetljivosti za život kakav jest i potrebom za njegovim ritmičkim rekomponiranjem i oplemenjivanjem.