Sjećam se svog prvog susreta s Revijom, prve projekcije svog filma u kinodvorani. Bilo je to 2000. u Zadru. Sve je izgledalo tako veliko i važno…, a tek taj strašni žiri! Veliki Peterlić, Tadić, Krelja, Zrnić i Diana Nenadić.
Sjećam se treme i osjećaja ogoljenosti u trenutku kad je projekcija krenula i straha od javnog žiriranja, pogotovo zato što nikad nisam u potpunosti zadovoljna, uvijek mislim da može bolje, i bojala sam se da će oni, taj strašni žiri, to opaziti, da će i oni vidjeti ono što i ja; rad ne onakav kakav je, nego kakav bi mogao biti. A oni su vidjeli i jedno i drugo, jer su veliki.
I iako sam se na kraju vratila kući s nagradom, tog se osjećaja ogoljenosti i treme od prosuđivanja ni danas nisam uspjela riješiti, i nakon toga nikad nisam išla na projekcije svojih radova. Tu sam shvatila da je moj udio u filmu završen onoga trena kad je rad gotov, da on dalje živi neovisno o svom autoru, kao dijete koje je odjednom postalo odrastao čovjek.
Ta revija u Zadru 2000 bila je moj debitantski bal, moj cotillion.
Devet godina poslije opet sam na Reviji, ali ovaj put u ulozi strašnog žirija. I nije se mnogo toga promijenilo, i dalje imam tremu i strah od prosuđivanja, ovaj put tuđih radova. Ali žiri mi se sve manje čini strašnim, a sve više shvaćam kako taj posao nije ni najmanje glamurozan. Nije bilo glamurozno odgledati svih 190 filmova, a još je manje glamurozno bilo izabrati bilo izabrati njih 47. Prvo pitanje koje se nametnulo bilo je: kako prepoznati dobar film?, ili, što dobar film čini dobrim?
Pitanje je to koje se nalazi na početku i na kraju svakog razgovora o filmu, pitanje koje se svi pitamo, ali se ne slažemo baš uvijek oko odgovora (valjda zato i imamo toliko kritičara koji „nam govore“ što da mislimo).
Zbog toga, kad odlučujemo da li je neki film dobar ili nije, mi ne dajemo odgovor, nego isključivo vlastito mišljenje, koje je vezano uz vlastita iskustva i sasvim osoban način gledanja. Nekomu će se neki film svidjeti, drugomu neće.
Mišljenja sam da dobar film (bez obzira o kojem je žanru riječ) mora imati zadovoljene sve filmske aspekte; dobru kameru, montažu, priču, dijaloge ili monologe, razradu likova i njihovu interakciju, zvuk kao i sve ostale tehničke segmente filma. Ali mora imati i više od toga, mora imati ono nešto što nas tjera da nam srce kuca brže.
Postoje dvije razine sadržaja, ona vidljiva (ono što se postavlja pred kameru) i ona nevidljiva. Smatram da su pravi filmovi oni u kojima ima nešto nevidljivo, nešto što je moguće vidjeti kroz njegov vidljiv dio, i to samo zato što je taj vidljiv dio izveden na točno određen, promišljen način, da bi kao neki filter, postavljen pod točno određenim kutom, propustio zrake svjetla i tako nam omogućio da vidimo nevidljivo. Za tu razinu sadržaja potrebno nam je uključiti svih pet osjetila, ali jednom kad je ugledamo, ostajemo očarani njome, jednostavno nam se desi ljubav.
Zbog toga ne mislim da smo mi, članovi žirija, ovdje da bismo ocjenjivali, nego da bismo voljeli filmove, jedan manje, a drugi više. Smatram da nije riječ o tome tko je bolji od koga, nego čije srce kuca brže od filma do filma.
Sigurno je da se nećemo slagati oko nekih pitanja, ali ljepota i jest u tome da podijelimo ono što svatko od nas osjeća i da damo dio sebe, načinom na koji gledamo.