Kad se snimi film, on ne može egzistirati bez publike. Zato kino ostaje jedino mjesto na kojem se film rađa kao film. Na malim ekranima može se prikazati bilo koja vrsta audiovizualnog proizvoda. Ali samo dobro, staro kino pokazuje najveću vjernost filmu. Ono je njegova primarna destinacija. Kad pričam o filmovima, ne prestajem misliti na kino.., rekao je Roland Barthes. Kino se, naravno, može tretirati i kao najobičnija zgrada. Ali ono je nadasve prostor u kojem se prikazuju filmovi. Sve to može zvučati poput nekakve banalne lekcije. Ta kome se još mora objašnjavati da je kino mjesto za prikazivanje filmova? A upravo je to ono što mnogi zaboravljaju. U eri multipleksa, u kojoj predvorja kina počinju nalikovati kockarnicama s poker automatima, sve više nam se čini da njegove udobne dvorane prestaju služiti za prikazivanje filmova, već postaju bojno polje na kojem publika iz reda E kokicama gađa publiku iz reda F.
Kakvi se sendviči ovdje nude? - upitao je Nanni Moretti barmena svog rimskog kina Nuovo Sacher. Mi bismo malo preformulirali ovu izjavu jer se trenutno u našem kinu ne nude sendviči, nego dobri filmovi. No, ponekad je teško pomiriti dva naizgled nepomirljiva antipoda - profesiju programera i profesiju gledatelja. Zato smo s vama htjeli podijeliti one iste užitke gledanja filmova, naše ushite i entuzijazme, koje smo i sami doživljavali tijekom njihova odabira. Zato je prvi prikazivački tjedan programski tako eklektičan. Jer, Art-kino Croatia, kao ključni prostor protuideologije tržišta, namijenjeno je svima, a ne samo njima. U njemu će se naći mjesta i za radikalnu filmofiliju, i za školarce, ali i za stariju generaciju filmoljubaca koji su već možda zaboravili kako izgleda dvorana single-kina u centru grada. Jedni će razotkriti svoje nebrušene dijamante u segmentu programa sastavljenog u suradnji s umjetničkim projektom Filmske mutacije koja bi trebala biti naša programska konstanta. Taj segment posvećen je nevidljivim i krajnje radikalnim sineastima filmskog undergrounda koji su uvijek odlazili korak dalje od dopuštenog, poput filmskog samotnjaka Lisandra Alonsa, suludog Petera Whiteheada i Kojija Wakamatsua, čovjeka koji je revolucionranu '68. u Japanu shvatio kao pulsirajući spoj erosa i tanatosa.
Za one druge, pripremili smo atraktivne matineje s dječjim filmovima uz koje smo odrastali; od Vuka samotnjaka pa nadalje. Nešto starijoj generaciji kino-nostalgičara posvetili smo Golikov evergreen Tko pjeva zlo ne misli. Kinotečne cikluse započinjemo u velikom stilu; odabirom klasika francuske kinematografije (Rohmer, Melville, Clouzot). Kinotečni film ujedno i otvara kino na najljepši mogući način s restauriranim klasikom talijanskog neorealizma, De Sicinim Kradljivcima bicikla koje su kasnije citirali brojni filmaši osjetljivi na socijalne nepravde, od Xiaoshuai Wanga (Pekinški bicikl) do Samire Makhmalbaf (Psi lutalice). A ciklusi nedovoljno istraženih nacionalnih kinematografija kreću s Iberoameričkim filmom. Jedan dan rezervirali smo za riječke autore. Drugi je simbolično posvećen „smrti“ radništva uz projekciju Modrićeva Torpeda, Lukanovićeva Rikarda Benčića, ali i filmskog izleta u španjolske škverove s njihovim bivšim radnicima koji provode svoje Ponedjeljke na suncu.
Glazbeni segment programa rezerviran je za Hesus Attor (uživo!) i Ekaterinu Veliku, a o kojoj priča Vesićev sugestivni dox Kao da je bilo nekad. Glazbom kao univerzalnim jezikom, ali i nedovoljnošću jezika kao i svim onim mislima, osjećajima i idejama koje nadilaze riječi, bavi se nezaboravni Orkestar u gostima. Animirani dio vezan je za Persepolis koji slijedi sličnu trajektoriju prelaska granice, a queer segment donosi dox o kultnom Dereku Jarmanu s autorovom muzom Tildom Swinton u ulozi naratorice. Podijelimo s njima njihovu privatnu viziju svijeta, njihove bizarnosti, kritičke refleksije i tišine.
Tekst je izvorno objavljen u katalogu Art-kina Croatia