Sanja Bosak
OSAM TEŠKIH KOMADA
Videoradionica animiranog filma
Velik je broj ljudi koji će vam reći da vole crtiće. Možda zato što ne trebaju ni o čemu razmišljati dok ih gledaju i što se mogu nasmijati, od srca ili ne, nekim gegovima i već poznatim ili nepoznatim animacijskim “forama”. Mali je, pak, broj ljudi koji će reći da ih zanima sam postupak stvaranja crtića. Oni su negdje načuli ili pročitali kako je potrebno nacrtati 24 sličice za samo jednu sekundu i taj im je podatak potpuno ubio bilo kakvu volju za crtanjem. Jer, ako je za jednu sekundu potrebno narisati 24 sličice, koliko li je onda potrebno sličica za crtić koji će trajati, npr., 2 minute?
Ni manje, ni više nego 2880! Ali, to nije sve. Ne zaboravimo na bojanje tih istih slika. Tada nam se taj broj od 2880 množi sa barem petnaestak minuta po slici (ovisno o umijeću samoga autora). Dakle, za 2 minute crtića, po toj računici, trebat će nam 720 sati ili 60 dvanaestsatnih radnih dana. Tako nije čudno da ljudi bježe od odgovornosti vezane uz stvaranje crtića kao od, kako nam i stara dobra izreka kaže, kuge.
Moram priznati da ni sama nisam nikada razmišljala o stvaranju animiranog filma. Bila sam poput većine ljudi koji uživaju u konzumaciji animacije ne pridajući posebnu važnost samoj tehnici. Odakle se onda u meni stvorila želja, gotovo “opsesija”, da naučim napraviti animirani film?
Za drugu Školu medijske kulture u Trakošćanu, koja se događala tijekom prošle godine, trebalo je zaokružiti jedan od programa videoradionica ili se, jednostavno, upisati na seminar medijske kulture za učitelje i nastavnike hrvatskog jezika. Naravno, kad niste upućeni u srž stvari, a ne želite slušati o teoriji filma, jer mislite da vam je već dobro poznata s predavanja prof. Mikića ili Peterlića, ili da vam ništa o filmu više nije nepoznanica (jer, eto, svakodnevno gledate filmove), zaokružite ono što je dovoljno daleko vašoj svijesti, ali budi želju da ipak nešto čujete i, ako Bog da, naučite da biste svoje znanje prenijeli učenicima. Jer, cijela ta priča, priznali mi to sebi ili ne, i jest radi učenika. Oni nas motiviraju i tjeraju da se i sami neprestano izražavamo. A kako u nama traže uzore, evo prilike da im prenesemo svoja saznanja.
Tako sam zaokružila program videoradionice za animirani film ne znajući što me tamo čeka. Da me netko pitao što očekujem od te radionice ili kako je zamišljam, moj bi odgovor bio markovićevski: nemam pojma (simpatična poštapalica Darija Markovića).
Prvi susret sa samim prostorom nije me baš ostavio ravnodušnom iako je prvo što mi je palo na pamet bio upit o jednostavnosti rada. Naime, već unaprijed mi se sve činilo kompliciranim. Ali, nema povratka. Osam crtaćih stolova, računalo, repro-stol i kamera uistinu nisu izgledali “big deal”. No pomisao da svim tim treba baratati, činila se gotovo nemogućom. I bila sam nestrpljiva da vidim što će se zbivati u tih sedam dugih dana. Upoznavši voditelje, moram priznati, osjećala sam se poput školarca koji je ušao u učionicu prvoga razreda. Ne kažem da je Edo Lukman izgledao poput nekakvog bauka, a ponajmanje Jasminka Bijelić, ali ipak… Svi smo se nekako pogledavali i vjerojatno je svatko vrtio svoj film o tome što će na kraju ispasti. Ponajviše, možda, Edo i Jasna. Naša mala hrabra grupa bila je uistinu raznovrsna. Na svu sreću, s nama su bili Dora i Vjeko, naši glavni animatori, jer mi ostali nismo se baš mogli pohvaliti svojim crtačkim umijećem. Ja, ponajmanje.
Nakon uvoda o animiranom filmu, ekstremima i fazama, samome snimanju i montiranju trebalo je razmisliti o ideji. Težak posao! Kako doći do ideje i kako je realizirati? Kako uopće početi? O čemu stvarati? Svatko je od nas već vidio svoj dovršeni crtani film koji nije imao previše veze s idejama ostalih u grupi. Edo i Jasna su strpljivo slušali naše “moglo bi ovo, moglo bi ono”, no trebalo je napraviti rez. Kako je Medijska škola ovaj put održana u Trakošćanu, zašto ne napraviti crtić u tom smjeru? Osim toga, kako je bilo jako vruće, a mi zatočeni u našoj radionici (na svu sreću, odmah iza šanka), zašto ne napraviti “vrući” crtić? Tako je nastao naslov: Vrući film. Sada se postavljalo pitanje što bi se u tom vrućem filmu moglo događati, jer sam naslov nema konotacije crtanoga filma. Smišljali smo scene, nizali ideju za idejom i našem dogovaranju opet nije bilo kraja. Rez! Ipak, napredovali smo; sada smo već imali gotovu ideju. I naslov. Edo je pretočio sve naše zamišljene slike na papir, neprestano ukazujući na ono što se lako zaboravlja: irealnost situacija i likova. I dobili smo priču. Imali smo čak pravo izabrati koji ćemo dio sami nacrtati i animirati, što nas je svakako dodatno motiviralo za rad.
Gotovo punih sedam dana crtali smo ekstreme i faze, koji naravno nisu bili u 24 sličice, već u 5 do 10 sličica (ponekad samo dvije). Ostatak posla obavilo je računalo. Umjesto crtanja trebalo je samo pritiskati tipku Enter toliko puta koliko smo željeli produžiti neki pokret. Eto vidite, fama o 2880 sličica za dvije minute crtića polako nestaje i već se sve čini prihvatljivijim. Zar ne?
Bila je to prava pravcata radna atmosfera, koja ne samo da je čudila polaznike iz drugih radionica (mislili su da se bavimo crtkaranjem), već i mene samu, jer ovakvo što nisam zamišljala. Vjerujte, vrijeme prebrzo prolazi kad se istinski primite posla. Tako smo, uz puno discipline i napora, završili crtanje i usnimavanje naše vruće priče. Voditelji su, naravno, montirali cijelu stvar, jer mi se ionako nismo dobro osjećali uz računalo. Čemu se onda mučiti da naučimo nešto što nećemo raditi u našem poslu s djecom? Nemamo ni vremena za to, a ni sredstva koja bi nam omogućila montažu. Na kraju se sve činilo toliko jednostavnim da smo manje-više svi izašli iz radionice za animirani film sa čvrstom voljom i uvjerenjem da ćemo i sami pokrenuti ŠAF u našim školama. A što se tiče snimanja i montaže… Već ćemo se nekako snaći.
Toliko sam bila motivirana onom prvom radionicom, da ove godine nisam dvojila. Ali ovaj put dospjela sam u naprednu grupu, ma što to značilo.
Ove godine naša mala grupa (ponovno osam) nije bila tako raznovrsna. Bilo nas je pet “znalca” (moram ovdje neskromno ubrojati i sebe, ako ni zbog čega drugog, barem zbog osjećaja da sam već nešto naučila prošle godine) i tri “ne znam o čemu se radi” polaznika. Bez obzira na to koliko ste napredni u nekom poslu, uvijek se nekako izgubite u onom vječito “mučnom” pitanju: kako početi. Ove godine se stvarno nismo mogli dogovoriti o zajedničkoj ideji, niti naslovu, pa smo izabrali rad na minijaturama; dakle, trebalo je izmisliti nekakav geg, neobičan prevrat onoga što nam je prvo palo na pamet. Nismo se opterećivali naslovom, već smo ležernije i uz puno smijeha i “podsmijeha” radili na svojim remek-djelima. Osam ljudi – osam ćudi! A kako nije bilo nimalo lako u bilo kojem smjeru povezati naše ideje (mada se Edo i te kako dobro preznojio ne bi li ipak uspio u tomu), naslov je iznikao sam iz sebe: Osam teških komada.
Kako biste mogli zamisliti pravi ugođaj u radionici za animirani film, moram vam malo opisati kreativni nered koji je naprosto mamio polaznike iz drugih radionica da dolaze k nama, ali ne praznih ruku. S kamerom. Na crtaćim stolovima bilo je uvijek puno papira, drvene bojice su se mogle naći što pod stolom, što na stolu, što u nekom kutu u koji se nitko nije imao namjeru zavlačiti. Odmah pored vrata, da svi dobro vide koliko se ovdje radi, bio je koš za smeće u potpunosti popunjen, a oko njega šarenilo boja - ostataka našiljenih ili izrezbarenih olovaka i bojica. Čaše sa stimulirajućim napitkom, “pelinkovićem”, (bio je to naš doping), stajale su također na dohvatu ruke. (Čak nam ni šank, koji je ove godine bio na drugom kraju hotela, nije nedostajao.) Zatim, bilježnice (želimo li slučajno pribilježiti neku od bezbrojnih Lukmanovih dosjetki ili napisati nešto novo naučeno), torbe, mobiteli, sve je to bilo dio kreativnog nereda koji je našu radionicu činio toplijom, intimnijom. Zapravo je sam prostor govorio o našoj povezanosti, a smatram da je ugoda prostora jedan od bitnih, ako ne i najbitnijih, dijelova u samome postupku stvaranja.
Nitko nikome nije smetao, nije bilo nadmetanja hoće li nečiji lik biti zanimljiviji ili ne, svi smo bodrili jedni druge, pogotovo u povremenim trenucima pomanjkanja motivacije kada nam se činilo da nećemo uspjeti ostvariti ono što smo zamislili. Bili smo pravi timski osmerac i, vjerujte mi, to svakodnevno druženje (često od jutra do sutra) uistinu je nešto posebno što čovjeku ostaje neizbrisivo u sjećanju. Nikakav umor nije mogao poremetiti cjelovitost radionice niti zdravi duh koji nas je pratio.
I opet su polaznici iz drugih radionica dolazili vidjeti što se to kod nas zbiva, što mi to tako revno radimo, ne vjerujući da je animacija jedna vrlo složena tehnika. Moja prijateljica se i sama željela okušati u tome, pa mi je jednu noć pomogla bojati (a bojanje je za mene najgori dio posla). Mislila je kako će to ići vrlo brzo ne računajući s tim da svaki crtež treba biti obojan istom tvrdoćom ili mekoćom ruke (u mom slučaju radilo se o tvrdoj ruci). U ponoć je samo plaho izjavila da će pomagati još pola sata, a onda će nastaviti sutradan (jer što se počne, mora se i završiti; ne učimo li tomu svoju djecu u školi?). Naravno, nije računala s tim da tko jednom uđe u radionicu za animirani film, teško izlazi iz nje. Tako je i Jelena izašla iz radionice tek po završetku svoga posla, u pola tri.
Dan prije velikog finala sve je bilo gotovo, i crtići, i odabir glazbe, i izmišljanje šumova. Došlo je vrijeme opuštanja kada smo se mirno prepustili čavrljanju s drugima koji su još dovršavali poslove u svojim radionicama. S nestrpljenjem smo čekali projekciju da na velikom platnu konačno vidimo što smo napravili. I dobro smo se zabavljali.
Osjetite li tjeskobu ili nekakvo nezadovoljstvo zbog realnosti, dođite u radionicu za animirani film. Izgubiti ne možete ništa, samo dobiti puno kreativnog materijala za rad s učenicima, probuditi maštovitost koja sigurno negdje u vama čuči i uživati u dobrom društvu. I zaboravit ćete probleme.
Uostalom, radeći crtiće, i sami na kraju postajete crtić.