Nakon pomno odgledanih 190 prijavljenih radova za ovogodišnju Reviju, te nakon 47 odabranih, pred nama će se još dugo vrtjeti pamtljiva lepeza bogatih prizora virtuozne kreativnosti hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva.
Vidjesmo invaziju kravata tjelokradica. Demonstracije prepletene s tugom sfumata na plaži. Crno-bijela žena nestaje na pruzi kao i za stolom. Snovite mrlje, plavo kupalište i plitko more sazdano u duginim bojama. Vrtimo se oko svoje osi s naglim povećanjem uzbuđenja koje prate ubrzani otkucaji srca. Imamo prijatelja zeca koji nas ljubi. I majke u crvenom i sposobnog ginekologa. Zavoljesmo lica u vrevi velegrada, koja ne vide, a pjevaju usporene pjesme. Starice pod cijenu života žele nešto važno reći da ih čuje cijela galaksija. Tužni stanovnici kolodvora skriven u mračnom izdisaju. Nostalgija nas lagano ubija. Pratimo njezine brižne očeve i njegove brižne majke. Kino oko hrabre žene s kamenom kao sestrom. Mnoštvo tuluma, mračnih lutanja i razuzdanih proslava obogaćenih slavnim sedativima. Kroz glavu nam prolaze plazeći podvodni penjači koji iz zelenog odlaze u nebo. Pamtimo samoubojice, grobove i granice.
Oči nam se otapaju, a podočnjaci šire nakon toliko odgledanih čudovišta. Gomila mladih filmmakera, novih autora, s neiskvarenom težnjom za dodirom finoga filmskog suukusa, nudi nam na pladnju hrabri vatromet filmskih čarolija, izravno upućenih do same srži istine. Iskonska energija unutar i između pokretnih slika. Ufilmljena renesansa prožeta surovom stvarnošću. Zemljopisno široka rasprostranjenost kinestetičkog blagdana.
Klubaši, studenti, članovi udruga i radionica te samostalni majstori iz cijele Hrvatske, svi su se oni udružili u stvaranju iznimnog razloga zvanog Splitski filmski dani.
Konačno možemo reći da su sveprisutne tvrdnje o nepostojanju senzibiliteta za direktno i vjerno prenošenje stvarnosti u kojoj živimo u naših filmskih stvaralaca samo floskule i puste tlapnje.
Ova revija napokon pruža sliku kakvu poznajemo. Nauljepšano i nenasmiješeno stanje koje ide ukorak s našim vremenom. Turobno, depresivno, pomalo otužno i uglavnom destruktivno viđenje hrvatske realnosti kroz filmove, uronjeno je u prizore koje svakodnevno gledamo i konzumiramo kroz prizmu igranofilmskih ostvarenja, uglavnom studentskih radova, zavidnih estetskih, narativnih i produkcijskih dosega, u eksperimentalnim etidama, koje u svojim vratolomijama grozničave forme i primjerene likovnosti dosežu stare uzore iz povijesti hrvatske alternative, te uvjerljivim dokumentarcima koji daleko od utjecaja televizijske plastičnosti nude ozbiljnu strukturu vjerna iskaza, doživjet ćemo Reviju kao malokoju dosad.
A u konačnici i kao jaču i nadasve inspirativniju filmsku bajku od mnogo razvikanijih smotri takozvanih filmova u Hrvata.