Zapis

U kojem su filmu naši najmlađi filmaši
"Poštujem razlike, iako ih ponekad ne razumijem" – reći će mladi reporter u videoreportaži o različitostima i tako će upravo dati definiciju trenda u filmskom stvaralaštvu hrvatskih osnovaca. Istraživanje razlika i različitosti u društvu, od socijalnih, svjetonazornih i kulturnih sve do onih individualnih, po kojima se svatko od nas izdvaja kao jedinstvena i neponovljiva osobnost, nalazi se u ishodištu mnogih uspješnih dokumentarnih filmova i reportaža čiji su autori djeca.
Možda mlade autore do tih tema dovodi znatiželja, možda vlastito iskustvo 'različitih', a možda to namjerno čine njihovi voditelji i učitelji. Kao pravi pedagozi, oni u različitostima prepoznaju pedagoški poticajan okvir s kojim se može mnogo toga naučiti, ne samo o filmu. Primjerice, prihvatiti i razumjeti različitoga, naučiti prepoznati po čemu se sami razlikujemo od drugih, ne osuđivati ono što ne razumijemo. Ali i izraziti vlastito mišljenje, iznijeti svoje stajalište (pa makar ono drugima bilo nerazumljivo), zauzeti se za ono u što vjerujemo.
A tko su sve ti 'različiti' u filmovima na 46. reviji dječjega filmskog stvaralaštva? Među njima je Dario koji odrasta na farmi, Amar koji cijeli K'uran zna napamet, Nazaryj iz Ukrajine i njegova mama, vozač zaljubljen u harmoniku, pjesnik koji se i dalje čudi svijetu, djevojčica koja ne vidi, ali u sebi stvara čarobne svjetove, dječak koji pokazuje što sve može i zna unatoč svome hendikepu. A ima tu i vegetarijanaca, i malih kuhara, mladih nogometašica, majstora zaboravljenih zanata, budućih reperskih zvijezda i raznih 'genijalaca'.

Alla, Nazariy i svi njihovi

Hafiz

Školski život iznutra
Igrani filmovi najčešće obrađuju teme iz školskoga života, nesretne i sretne ljubavi, prijateljstva na kušnji, probleme odrastanja koji uključuju i bullying, i ovisnosti, i teškoće u odnosima s roditeljima i učiteljima. Te priče, kao i način na koji su prikazane, često nam omogućuju da zavirimo u dječju svakodnevicu, manje ili više dizajniranu, iz perspektive djece. U tome je njihova dodatna vrijednost, neovisna o stvarnoj kvaliteti filmova, što ih čini vrijednim izvorom informacija za sve odrasle koji rade s djecom.
Dječji igrani filmovi najčešće prikazuju školski život iznutra, dinamiku odnosa među stanovnicima toga malog svemira, u kojem ipak vrijede drukčija pravila nego u vanjskome svijetu. U njima doznajemo štošta i o učiteljima i o učenicima, čak i kada je škola samo ambijent u kojem se događa glavna radnja.
Prikaz nasilja među učenicima, bilo ono verbalno, emocionalno ili fizičko, povlači se mnogim filmovima. Pritom nas ne može ostaviti ravnodušnima način na koji je prikazan odnos odraslih prema nasilju. Odrasli ga ne prepoznaju ili ga ignoriraju, ne vide na koji način zlostavljanje pogađa žrtvu i ne pomažu joj. Nadamo se da je tako samo na filmu.
Prizori u kojima učenici glume učitelje, premda su često karikirani, poprilično otkrivaju o tome kako djeca doživljavaju 'prosvjetare'. Poučne su i scene u kojima učitelji pristaju glumiti same sebe pa se trude prikazati strožima no što jesu.

Dva brata i dvije jabuke

Odrasli pojma nemaju
No no što ovim filmovima daje gotovo povijesnu pedagošku vrijednost, i zbog čega bi ih trebalo prikazivati u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa kao edukativnu građu, jest neuništivi duh tradicionalne frontalne nastave, koji i danas, kao i stoljećima prije, unatoč HNOS-u i ambicioznim reformskim projektima, i dalje čvrsto i nepokolebljivo caruje u hrvatskoj školi. On se vidi u uređenju i opremi prostora, organizaciji rada pa i u odnosima među akterima, usprkos naporima učitelja entuzijasta. I dok se u učionici učenici i učitelji zlopate se frazama koje bi trebale dokazati usvojenost 'znanja', stvarni život odvija se negdje drugdje – na školskom dvorištu, hodnicima ili u predvorju školskih zahoda. Ta poruka možda nije namjerna, jer mlade autore zanima analiza kvalitete nastave, ali oni koji projektiraju budućnost hrvatskoga školstva ne bi je smjeli ignorirati.
Ipak, jedna poruka jest namjerna, premda nije uvijek jasno iskazana: odrasli pojma nemaju o tome što se stvarno događa među djecom u školi i što sve čini djetetov život u školskome okružju. To je još jedan razlog zbog kojeg je važno omogućiti djeci razne oblike kreativnog izražavanja, među kojima je snimanje vlastitoga filma i njegovo prikazivanje vršnjacima i odraslima osobito dragocjeno i poticajno sredstvo.

WC

Što je ručala Crvenkapica?
Neki voditelji filmskih družina nastoje spojiti ugodno s korisnim pa integriraju medijsku kulturu s drugim nastavnim sadržajima, kako bi učenje učinili privlačnijim. Ponekad to doista može rezultirati zanimljivom reportažom ili dokumentarcem pa čak i stvarno potaknuti učenike da se dublje pozabave istraživanjem lokalne prirodne i kulturne baštine i brojnih drugih tema. Tako, u dječjoj filmskoj priči, i lekcija o tome kako funkcionira željeznički kolodvor postaje privlačnija.
No mnogi filmovi nastali su doista kao slobodno istraživanje i iskušavanje mogućnosti medija, što ponekad izgleda upravo kao igranje novom igračkom i vjerojatno je jednako zabavno onima koji se igraju. Najviše igre i razigranosti bilo je u animiranim filmovima. Vidjeli smo da se tako uspješno mogu igrati i djeca u vrtiću, stvarajući i animirajući raznovrsne likove i oblike od plastelina, pričajući priče o prijateljstvu u kojima se konjići druže s ribicama, a medvjedi s rodama. Dobra je to zabava i za tinejdžere, koji će animaciju iskoristiti za živopsinu prezentaciju pomalo uvrnuta i ponekad mračna humora. Dosjetke, neočekivani obrati i maštovite prerade poznatih priča, u kojima otkrivamo novo lice Crvenkapice i drugih bajkovitih likova, jednako su zabavni kao i otrkivanje bogatstva građe i načina animacije.

Malo nas je... al' nas ima

Bogatstvo različitosti
Želju za igrom i istraživanjem mogućnosti medija učenici su na različite načine pokazali i kroz filmove svrstane u ostale vrste među kojima je bilo i igrokaza, i parodija popularnih TV-emisija, i glazbenih spotova, i pravih reklama. Bez obzira na motive, takvo je istraživanje i eksperimentiranje autorima zacijelo donijelo i neke nove uvide. I sve to čini bogatstvo različitosti.
Toga je bogatstva, u ukupno 193 filma na ovogodišnjoj reviji, doista napretek. Teško je stoga pobrojati sve skupine tema kojima se bave naši mladi filmaši. Jedno je sigurno: bilo da snimaju filmove o sebi ili o svojem viđenju svijeta ili tek o svojem doživljaju smiješnoga, oni pritom, pored usvajanja medijske kulture, ovladavaju i novim načinom izražavanja mišljenja. To je put kojim će razvijati kreativnost u mnogim područjima, neovisno o tome hoće li se i poslije baviti filmom. No to je i put koji im može pomoći u jasnijem izražavanju vlastitih razmišljanja, vrijednosti, želja i ciljeva, što je najčešće i korak bliže njihovu ostvarivanju (ili barem provjeri njihove ostvarivosti).
Zato nam takvih filmova treba što više, jer o stvarnim željama i brigama djece i mladih premalo znamo. I zato nam je dragocjeno to bogatstvo razlika i različitosti, koje svakako trebamo naučiti poštovati – čak i kad ih ne razumijemo.

Izlet

Crvenkapica