Zapis

    IN MEMORIAM

                         ZBOGOM, VJEKO                   

Vjekoslav Majcen, 11. 6. 1941. – 26. 7. 2001.

Teško je povjerovati da je Hrvatski filmski savez u cijelom svojem postojanju doživio tako sumoran dan. U četvrtak poslijepodne, 26. srpnja  javili su da je umro Vjeko, vijest koja je najprije izazvala šok, potom tugu, kako to s gubitkom bliskih osoba biva, a potom neopisivu paniku među svima koji su s njim godinama surađivali i kroz tu suradnju prijateljevali. Jer, Vjekoslavu Majcenu, kao filmologu, povjesničaru i filmskom arhivistu te pedagogu, Hrvatski filmski savez bio je drugi dom u kojem je "držao" barem jedan kut, a preostala tri,  u kojima su se kuhale razne akcije i djelatnosti, tiho i konstruktivno nadzirao. Tako je u Savez i  dolazio – nečujno, bez kucanja, kao što se u vlastiti dom i ulazi, te sa željom da stvari pospremi na svoje mjesto. A potom, opet nečujno, s tihim pozdravom, otišao dalje.

Premda je matična kuća  Vjekoslava Majcena bila Kinoteka Hrvatske,  sudjelovao je u svemu što je Savez organizirao,   češće kao pokretač, nego kao promatrač. Bilten  HFS-a Zapis  koji je marno, tiho i predano uređivao gotovo cijelo desetljeće, tek je jedan od projekata HFS-a u koji je ugradio svoje znanje povjesničara i filmologa, strpljivost pedagoga, pedanteriju arhivista, ne odveć raspoloživo slobodno vrijeme i ljubav prema filmu. Pa i onda kada ga je, već s definiranim rubrikama koje su već uspostavile čvrstu vezu hrvatskog filma sa svijetom, a filma sa širom arenom kulture, sa sadržajima ozbiljnog časopisa i nezanemarivom formatu, predao drugome, posvetivši se drugim poslovima, nije od njega digao ruke. 

         No, to je bila tek jedna kap u moru Vjekinih prinosa, kojih smo i ne samo njegovom smrću postali itekako svjesni. Danas je gotovo nemoguće retrospektivno doznati ikakav podatak o hrvatskom neprofesijskom filmu bez njegovog kataloga Filmska i video zbirka Hrvatskog saveza (1994.), u kojem je dokumentirao i klasificirao filmografiju i videografiju alternativne hrvatske kinematografije. Potraga za podacima o onoj daleko voluminoznioj,  profesionalnoj kinematografiji, stvorila bi još veći kaos bez pet Hrvatskih filmskih i video godišnjaka (1996.-2000.)  za koje je iz dana u dan godinama prikupljao i kronološki obrađivao sve relevantne podatke o hrvatskom filmu devedesetih godina, te bez  Filmografije hrvatskog filma 1990.­–2000. što je kao dodatak posljednjem broju Hrvatskog filmskog ljetopisa, izišla iz tiska dva dana poslije njegove smrti. Ni Ljetopis vjerojatno ne bi doživio toliko brojeva, da se Majcen,  kao jedan od njegovih pokretača, ključnih urednika i neizostavnih suradnika, nije prihvatio, među inim spisateljskim i kroničarskim, i najnepopularnijih operativnih poslova u izdavačkom i publicističkom poslu.  I bez pretjerivanja se može reći da je Vjekoslav Majcen unio red tamo gdje  je vladala posvemašnja zbrka i rasulo ­– u prošlom desetjeću, historiografski i dokumentacisjki pospremio je ladice hrvatske kinematografije.  

Vjeko je uz to bio filmofil, ali rijetkoga kova, naročitog afiniteta. Zanimalo ga je sve ono što kod većine kritičara i filmologa obično izaziva dosadu, ignoranciju, pa i gnušanje – ona nevidljiva domaća baština s koje je brisao  "prašinu" spašavajući je iz zaborava i iznoseći je iz arhivskih depoa  na svjetlo dana. Koliko li je samo požutjelih stranica prevrtio dok je tragao za izvorima filmske građe rane hrvatske kinematografije, koja je njegovim radom, mada djelomice izgubljena ili uništena, usrksnula kao potvrda da  film od ranih dana živi u ovim krajevima.  Iz te je ljubavi nastalo nekoliko knjiga: Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar": 1926.­1960. (1995.), Hrvatski filmski tisak do 1945. Godine (1998.), Obrazovni film. Pregled povijesti hrvatskog obrazovnog filma (2001.), te monografija Oktavijan Miletić (u koautorstvu s dr. Antom Peterlićem). Kao što je baštinu pedantno dokumentirao, znalački kontekstualizirao i valorizirao, tako je to svoje znanje superiorno i pristupačno – pisanim tekstom, slikom i usmenim govorom – širio svugdje gdje je bio pozvan, u televizijskim i radio emisijama, na stručnim skupovima, seminarima, revijama i festivalima, i dakako u neobvezatnim razgovorima s kolegama.

S Vjekom smo često i putovali. Volio je putovati, razgledavati i upoznavati. I uvijek je bio dobro informiran o mjestima koja je posjećivao, poput vodiča. I u tome je bio istraživač koji želi što više saznati. A s putovanja po stranom svijetu, koji je kod drugih budio potrošačke i zabavljačke porive, Vjeko se uvijek vraćao smiren i zadovoljan jer je negdje u torbi nosi glazbu. 

Nekoliko dana prije svoje smrti vratio se iz Fužina, gdje su se održavali Dani Kreše Golika, s idejom da se ta manifestacija pretvori u trajne hrvatske filmske susrete.  Dan prije smrti, u vrijeme kada su gotovo svi već bili na godišnjim odmorima i daleko od bilo kakvih obveza, Vjeko je posljednji put posjetio Savez. Taj posjet bio je, kao i svi prethodni, naizgled neslužben, prijateljski, neobvezatan. Samo naizgled. Jer, Vjeko je ostavio na stolu  materijale za zbornik Škole medijske kulture, potpuno spremne za tiskanje, te je donio vijest da će za dva dana izaći Ljetopis. Sljedećeg tjedna trebao je otputovati u Estoniju na festival UNICA-e, krajem kolovoza predavati na Školi medijske kulture, a na jesen krenuti u realizaciju programa Filmskog kulturnog centra. I dakako, nastaviti istraživati tamo gdje je stao. Iza njega ostala je gomila nedovršenih i neobjavljenih tekstova. A svi mi  još uvijek se pitamo: kako krenuti dalje – bez Vjeke?