Knjige

Nakon neuspjeha jugoslavenskog melting pota i raspada federalne države početkom 1990-ih, kinematografije postjugoslavenskog prostora bačene su u podosta različite svjetove. Kao dijete „publike i države“, kinematografija se u postjugoslavenskom slučaju pokazuje kontekstualno osjetljivim sustavom, u kojem se stilski izbori i modeli mogu dovesti u jasnu vezu sa sinkronitetom specifičnih sociopolitičkih okolnosti - s ratom i poratnim traumama, nacionalnim ideologijama, ekonomskim i socijalnim prilikama, sustavom finaciranja i proizvodnje filma... Te sinkronijske silnice tvore svojevrsno Veliko Sada,koje je u pojedinim zemljama i razdobljima ključno oblikovalo postjugoslavenski film, njegov stil i ideologiju.

Promatrajući postjugoslavenski film u širem regionalnom kontekstu i pomno analizirajući paradigmatske filmove iz pojedinih nacionalnih sredina, pa tako i hrvatske, ova knjiga istražuje kroz kakve su stilske promjene prošle postjugoslavenske kinematografije tijekom posljednja dva desetljeća te na koji su način one povezane s promjenama što se zbivaju u specifičnim društvima i u svijetu. Pritom pokazuje kako dominantni stilski modeli prostora post-Jugoslavije – modeli samoviktimizacije, samobalkanizacije i normalizacije – nisu oblikovani niti nekom pretpostavljenom nacionalnom kulturom ili filmskom tradicijom, niti zajedničkim jugoslavenskim nasljeđem. Oni su prije proizvod konkretnoga socijalnog i ideologijskog sinkroniteta, nego dijakronijskih veza s nekim od zamišljenih ili stvarnih kulturnih tradicija.