Pas je došao nepozvan, a željan akcije. Onako žut i dug, s uzmahanim repom i sjajnim očima, nosio je staru tenisku lopticu u ustima. Pogledao me, skoro kao da je rekao Hajdemo se igrati! i spustio mi lopticu pred noge. Ja sam ju šutnuo, a on žurno i veselo odjurio da ju uhvati. Pa se vratio. I sve je počelo iznova.

Za susjednim stolom na tuškanačkoj terasi profesor Turković žustro raspravlja s kolegama iz Francuske i nekim domaćima, s kojima si domahujem, jer znaju da ja čekam svoj red. Dogovor je bio oko pola šest, ali se taj razgovor razmahao, pa moj loptonosac i ja nastavljamo igru. Ako lopticu udarim mlako i on ju uhvati u trenu, pogleda me prijekorno i energično mahne repom. Baci jače, manijače! Onda ja šutnem snažnije (bojeći se, kakve sam sreće, da ne pogodim neku bocu rashlađenih pića na obližnjim stolovima), pa je i cuko raspoloženiji. Ne znam čiji je, ne vidim vlasnika, a i psa sam prvi puta sreo. Mogli bismo tako nas dvojica, u sjeni platana, sve dok žarko sunce ne zađe. Ali, valja i raditi.

Rođen 1943. u Zagrebu, Hrvoje Turković je stjecajem okolnosti dobar dio djetinjstva i rane mladosti proveo u Crikvenici. Mama je bila profesorica biologije i fizike pa su je selili okolo, kako je to već s prosvjetarima znalo biti, i tako su se našli na moru. A tamo je Hrvoje otkrio kino.

No, nije taj susret s filmom bio baš sudbonosan, tvrdi danas s punim uvjerenjem. U kino se išlo dosta često (doduše, ne onako često kako je želio jer su prosvjetarske plaće i tada bile dosta skromne, kao i danas), možda ponajviše zato što u Crikvenici nekoliko godina poslije Drugoga svjetskoga rata i nije bilo drugačijih sadržaja. Ni kazališta, ni koncerata, ni izložaba, pa su pokretne slike i čitanje nadomještale sve to. I prvi su se filmovi gledali isključivo i samo zbog priče. Tko će koga i što će biti na kraju? A, poslije kakva vesterna dečki su znali jahati doma, skačući postrance baš kao da su junaci s lasom i puškom na vatrenu konju. I to je bilo posve dovoljno.

S kolegom i prijateljem Ivom Škrabalom

Stalo se ozbiljno mijenjati pri kraju srednje škole, i u vrijeme kada su se Turkovići vratili u Zagreb. Hrvoje je imao osamnaest godina, a već su ga uvelike razdirale razne dileme o tomu kojim smjerom krenuti u životu? Njegov djed po ocu, osječki slikar, akvarelist Rudolf Turković, jedan iz kruga nastavljača slavne Waldingerove tradicije, s kraja devetnaestoga stoljeća, koji se između dva Svjetska rata javlja u Osijeku s Vladimirom Filakovcem, Petrom Orlićem, Rudolfom Marčićem, Elzom Rechnitz i drugima, a Oto Švajcer ga opisuje „strogim i discipliniranim u izvedbi, koji je stekao temeljito znanje u crtanju i akvareliranju na Visokoj školi za naobrazbu profesora risanja u Budimu, pa se uglavnom i bavio tim disciplinama, a pejzaž i mrtva priroda su glavno polje njegova rada, bio je staloženi promatrač prirode i bilježio je njenu objektivnu pojavnost, dajući svojim slikama lirsku intonaciju“, bio je razumljivi uzor svojem unuku, pa kako se priroda potrudila da dio slikarskih gena od Rudolfa proslijedi Hrvoju, mladi je Turković stao intenzivno slikati, i dobro mu je išlo. Ne čudi stoga da su se javila i promišljanja o studiju na Likovnoj akademiji. No, ako je djed bio slikar, otac je bio građevinar. Pa se počelo razmišljati i o arhitekturi, koja bi spojila ta dva talenta. No, Hrvoje je oduvijek bio realist i ubrzo je shvatio da to nije za njega. Mama opet nije željela preferirati svoje zvanje te je tako studij filozofije i sociologije odabrao ne vidjevši sebe kao budućeg nastavnika nego kako bi se naučio bolje i smislenije razmišljati. I pisati.

Negdje u to doba stao je i film prepoznavati drugačije. Otkrivati skrivene sadržaje, poruke, promišljanja. Analizirati, gledati, ako je bilo moguće, isti film dva, tri, više puta. I stalno otkrivati nešto novo.

Povratak u Crikvenicu

Pokazalo se da ga sve više privlače neki filmovi koje njegovi vršnjaci nisu ni htjeli pogledati. Sjeća se tako Nevolja s Harryem, onog začudnog Hitchcockova ostvarenja koji su dio kritičara i najveći dio publike uglavnom ocijenili kao živu dosadu. Snimljen 1955. godine, bio je prvi film kasnije slavne Shirley MacLaine, a njegova crna komedijantnost činila ga je teže prihvatljivim mnogima. No, Hrvoje je u njemu otkrio bezbroj zanimljivih detalja, od scenarističkih dosjetki do glumačkih bravura i redateljskih inovacija, pa je, osupnut, odjednom shvatio što je kritičko gledanje i promišljanje.

No, već se tada pokazala i još jedna njegova karakterna crta. Nije htio svojim zapažanjima utjecati na kolege, s kojima je inače znao razgovarati o filmu, ali više onako, površno, u smislu prepričavanja sadržaja i ocjenjivanja glumaca. Dobro, više glumica. Nekako je smatrao da svatko ima pravo na vlastitu procjenu i samozatajno je svoja promišljanja ostavio za sebe. No, od tada je film za njega postao nešto posve drugo.

Te su 1961. godine Alain Robbe-Grillet i Alain Resnais snimili film Prošle godine u Marienbadu, od kritike ponekad etiketiran kao dosadan i bez priče, a njegov je redatelj istodobno proglašavan najintelektualnijim i najcerebralnijim autorom. Film se bavi temom (ne)istinitosti događaja, (ne)prolaznosti vremena i (ne)sigurnosti prostora pa tako dva glavna lika, muškarac i žena, evociraju svoje uspomene na susret, možda u Frederiksbadu, a možda i u rečenom Marienbadu, on nije siguran gdje, a ona ni da su se uopće sreli, ni zaljubili te, prošle godine. U nekom trenutku pojavi se i ljubomorni suprug koji ju je možda ubio, opet te prošle godine, no ona se toga ne sjeća, a možda ju je ljubavnik i silovao, no ne sjeća se ona ni toga. Ljubavnik će u jednoj varijanti i pasti s balkona i poginuti. Sve je moguće, a ništa nije! Tako i on, koji priča što i kako želi, može ponovo (ili, bezbroj puta) promijeniti radnju filma i dati joj sretan završetak. A zar nije baš ta rašomonska priroda filma njegova najveća vrijednost?

Pa iako je te sudbonosne godine u životu odabrao svoje trajno usmjerenje, odlučio se za studij, vratio se, sada već kao mladić, s mora na kopno, iz Crikvenice s tim jednim kinom u rodni Zagreb, s obiljem zanimljivih sadržaja na koje se gladno bacio, posjećujući i koncerte i kazališta i izložbe (oni su se Rudolfovi geni itekako meškoljili), nekako se činilo da se istodobno buni protiv svega toga. Prošle godine u Crikvenici ostao je jedan lijepi dio života i Hrvoje mu se često i željno vraćao. I danas uhvati sama sebe kako gleda film bez ikakvih kritičarskih i teorijskih ograničenja, tek tako, kao priču samu po sebi. I jako uživa u tomu!

Jutarnja šetnja

Ubrzo je počeo aktivnije pisati o filmu, objavljivati prve kritičarske priloge, a učlanio se i u Kinoklub Zagreb i počeo se sve više baviti mišlju da se okuša i kao autor. Pisao je scenarije, dogovarao se s kolegama snimateljima, nešto se i snimilo (pokazalo se, na žalost, da je tehnologija kod jednog dijela materijala uprskala stvar pa je u procesu razvijanja filmske trake dosta toga upropašteno), a kolege su u njemu prepoznale i vrsnoga voditelja i organizatora filmskih tribina pa se sve više prihvaćao tih poslova, a manje se bavio vlastitom filmskom kreativnošću. Počela su i prijateljstva sa Zoranom Tadićem, Pavlom Pavličićem i drugima, sa sve više razgovora o filmu i sve dubljim utapanjem u njemu. U suštinu.

Poslije prve godine studija odlučio je sve prekinuti i otići u vojsku. Mnogi su bili zaprepašteni i pitali se otkuda to i čemu, ali njemu je trebao odmak i novo promišljanje. Tako je otišao na dvije godine, koliko je to tada trajalo, prvo u Labin pa u Rijeku, završio neke radio-telegrafije i slične nauke i proveo vojničku karijeru baveći se komunikacijama. I pišući sve više, za Telegram i druge listove.

U onom službenom dijelu biografije piše tako da je 1972. godine diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1976. magistrirao filmske studije na New York University, da bi konačno s tezom iz teorije filma doktorirao 1991. u Zagrebu. Poslije magisterija zapošljava se na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i predaje do odlaska u mirovinu, pa nastavlja i nakon toga. Predaje i na više kolegija na Poslijediplomskome studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sve to vrijeme piše brojne tekstove o filmu, televiziji i raznim kulturnim fenomenima, eseje, kritike i znanstvene članke, a od 1985. godine objavljuje i niz publikacija o povijesti i o teoriji filma, od Filmskih opredjeljenja, preko Metafilmologije, strukturalizma, semiotike (1986), Razumijevanja filma (1988), Teorije filma (1994), Umijeća filma (1996), do Suvremenog filma (1999), Razumijevanja perspektive (2002), Hrvatske kinematografije 1991-2002 (koju piše s kolegom Vjekoslavom Majcenom), Filma: zabave, žanra, stila (2005), Naravi televizije (2008), Retoričkih regulacija (2008) i Nacrta filmske genologije (2010) pa sve do netom promoviranog Života izmišljotina, ogleda o animiranom filmu (2012). Jedan je od pokretača i dugogodišnji urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa, a sada i glavni urednik Filmskog enciklopedijskog rječnika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Dobitnik je kritičarske nagrade Vladimir Vuković za životno djelo, a ovih dana je primio i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Je li život zaokružen? Ma, nije, tvrdi s osmijehom i uvjerenjem i premda jako cijeni obje nagrade za životno djelo, posebno zato što su ih dodijelili ili inicirali dodjeljivanje baš kolege koji znaju o čemu se tu radi, nekako se čini da su došle mrvicu prerano, ako im je namjera bila to zaokruživanje. Pun je elana i želje da se s poslovima i aktivnostima nastavi i dalje.

Danas živi mirnim životom, kao uvjereni ranoranilac digne se već oko šest, pa prošeta psa i kupi novine i kruh, pripremi doručak svima, čita i piše, pa opet u šetnju s ljubimcem. Zna kuhati i radi to kada treba, bez gunđanja i otpora, i sve drugo što se već mora. Rano ustaje, ali i rano ide u postelju, već oko deset i ne voli situacije kada mora ostajati duže. No, dobro funkcionira i kada se ritam promijeni, kada skaču od morja do Zagorja, od Lošinja do iza Zaprešića, ako se nekamo putuje, službeno ili zbog čista zadovoljstva, ako banu kakvi prijatelji.

U braku je sa svojom bivšom studenticom Snježanom Tribuson, (a krenuli su, inzistira, s osmijehom doduše, tek nakon što mu više nije bila studentica) no karijere su razvijali odvojeno i nisu se pleli jedno drugomu u posao. Tu i tamo znaju si međusobno doturiti kakav scenarij ili drugi tekst, više na uvid nego zbog savjeta ili kritike, pa je to možda i najbolji recept za skladan život dvoje filmaša.

Sa Snježanom u New Yorku

Hrvoje je i sam bio na putu aktivna bavljenja filmom, radio kao volonter na nekim snimanjima ali već se bio pročuo kao kritičar, i to dosta oštar, pa su ga kolege malo sumnjičavo i odbojno gledali i tako je digao ruke i posvetio se kritici, teoriji i prenošenju znanja drugima. Ali, dok priča o tim volonterskim danima i čime se sve bavio, zaiskre mu oči. Posebno kada se sjeća kako je godinama išao gospođi Tanhofer gledati kako montira, i kada je u drugim prigodama bio pitan i znao dati koristan savjet kolegama koji su dovršavali i uobličavali svoj film.

Ona nesklonost prenošenja svojega kritičkoga stava drugima odavno je nestala, ali i danas neće inzistirati da se njegova mišljenja bezuvjetno prihvate. On tako misli, osjeća i kaže, a na svakomu je da to shvati i prihvati kako i koliko može. Tako je i sa studentima, a bilo ih je dosta u svim ovim godinama. Neki su nekritički prihvaćali sve što profesori kažu, drugi se stalno sukobljavali i tražili svoje istine, treći shvaćali da je važno dobiti što više znanja, pa na njima graditi vlastiti stav. No, profesor Turković posve je uvjeren da učenje i o kreativnim područjima ima itekako smisla. Talenti su svakako važni, sklonosti i sposobnosti izuzetno vrijedni ali je moguće i puno toga naučiti, steći solidna teorijska znanja pa ih kroz vlastite pristupe oplemenjivati svojim kreativnim dosezima. Recimo, tumači mi ozbiljno, valja naučiti pojmove. U struci je važno dobro se sporazumijevati, znati brzo i precizno objasniti ostatku ekipe što se ustvari želi, a valja znati i pratiti i sve opsežniju literaturu, i onu tiskanu i ovu internetsku, pa je daleko lakše kada se svi dobro razumiju.

To je posebno važno i na Školi medijske kulture gdje je od samoga početka novoga ciklusa redoviti predavač i voditelj. Tu se znanje prenosi onima koji će ga uskoro prenositi dalje, educiraju se edukatori, a valja voditi računa da se prenese i temeljni stav da djeci i mladima treba pomagati, ali im se ne smiju nametati rješenja i kroz njihov rad ostvarivati vlastite ambicije i snove. Iako je ponekada teško znati povući crtu.

Profesor Turković ima bogato iskustvo u predavanjima i javnim istupima, ali ga još uvijek zna uloviti trema, ponajviše kada je riječ o nekim uštogljenim formalnostima, koje su mu dosadne i teške. Zna mu tada zatitrati glas ili se zatresti noga, pa radije izbjegava takve situacije, kada god može.

Kao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog filmskog saveza nastoji zaista ozbiljno i odgovorno obavljati svoj posao i biti na korist svima, i klubovima, i članovima, i svim onim važnim tijelima i organima s kojima se surađuje na realizaciji programa i projekata, tražiti i nalaziti najbolja rješenja i boriti se za njihovo ostvarenje. I baš boriti, čvrsto, uvjeren u opravdanost svoga odabira. Tada mu se čelo još malo nabora i oči zasjaje, ali ne posustaje.

A ponekad mu samo misli odlepršaju u čisti užitak gledanja filma, baš kao da je prošla godina u Crikvenici bila tek jučer.

Duško Popović