Dječaka su prvi put odveli u kino negdje pred rat. Onaj, drugi. Imao je šest godina, plavu kosicu počešljanu na stranu, malo kvrgava, dječačka koljena i vedri osmjeh. Bio je odjeven u bijelu košulju kratkih rukava i modre kratke hlačice, s tregerima. I bio je odmah zapanjen onim što je vidio. Na bijelu platnu u mračnoj dvorani stale se pomicati neke slike. Crno-bijele, malo zamagljene i povremeno žućkaste, ali žive i strašno zanimljive. Svi su oko njega gledali s istom pažnjom i s nešto malo manje uzbuđenja. Jer, njemu je bilo prvi put!

Nakon nekoliko minuta pogled mu je odlutao ka stropu kina. Tamo se vidjela bijela traka svjetla, kao čipka satkana od zrnaca prašine što je svuda oko nas, a vidimo je samo kada je osvijetljena na pravi način. Zapitao se odakle ta svjetlost kreće, pa se okrenuo na drvenome stolcu novogradiškoga kina, koji je odmah izdajnički zaškripao u posvemašnjoj tišini što su je narušavali tek neki čudni zvuci iza stražnjega zida. A na zidu su bila dva mala prozorčića. Iza jednoga se činilo da nema ničega, a kroz drugi je prodirala ta traka bijela svijetla. Pa se dječak posve okrenuo, kleknuo na stolac i ostatak projekcije proveo promatrajući svjetlost. Sestre su ga povlačile za košulju i tjerale ga da sjedne kako treba i gleda film, ali njemu je bilo važno otkriti što je iza onoga zida.

Uskoro se ohrabrio i možda već na drugoj projekciji (tu su sjećanja mrvicu nesigurna) otišao i zakucao na vrata projekcijske kabine. Tada, naravno, nije ni znao da se to tako zove. I što će sve tamo pronaći. Čovjek koji je vrtio filmove bio je valjda dobroćudan i možda se čak malo pravio važan, pa je pokazao dječaku i projektor i kolute za namatanje filmske trake i objasnio čemu služi onaj drugi prozorčić. Da kroz njega gleda što se događa u dvorani i na vrijeme primijeti kako je traka pukla, pa ju ponovo počne ušniravati, dok zvižduci publike trgnute iz čarolije filmske priče ne postanu previše glasni.

Erni s majkom i sestrama

Tako je Ernest Gregl od malih nogu, od kratkih hlačica shvatio da se film sastoji od dva dijela. Onih pokretnih slika koje svi gledaju sa zanimanjem, radošću ili tugom, i od beskrajno zanimljivoga svijeta sabijenoga u onu mračnu sobicu, ispunjenu škripavim aparatima, kolutima celuloida i s dobričinom koja za sve nas pušta tu bijelu traku svjetlosti kroz koju klizi FILM.

Rođen 23.veljače (ni Vodenjak ni Riba, a kao ribica u vodi) 1934. godine u Novoj Gradiški, Erni je bio sretno dijete. Otac je bio vrstan stolar koji je u Gradišku stigao na poziv lokalnoga industrijalca da radi u njegovoj tvornici namještaja. Valjda je od oca, Slovenca, naslijedio pedantnost, strpljivost i minucioznost. Svoj vedri temperament i vječiti blagi osmijeh na licu naslijedio je od mame, Mađarice koja se brinula o četvoro djece, mužu i domaćinstvu, dovodeći ih sve u red. Pomagale su joj tri kćeri, od kojih jedne na žalost više nema na svijetu, druga živi u Americi, a treća u Novoj Gradiški i ona najvjernije čuva obiteljske korijene, navike i običaje.

Jedan je rat odnio oca, a drugi, skoro pola stoljeća poslije, spomenik na kojem je bilo uklesano i njegovo ime. Erni je tako postao muškarac u kući, čak i prije nego se iz dječaka pretvorio u mladića. No, iako su se majka i sestre stale spontano oslanjati na njega jer više nije bilo oca, ipak je i dalje bio najmlađe dijete u obitelji. I kada je trebalo krenuti u bijeli svijet kako bi se odabralo životno zanimanje, majka ga nije htjela pustiti. Njezina je sina silno zanimao film, više doduše s one druge strane kamere, iako je i dalje volio gledati i igrane i dokumentarne i animirane, sjedeći na istom onom škriputavom stolcu. Ali, gledao je s razumijevanjem, znajući da je netko morao uložiti trud i znanje kako bi eto, svi drugi uživali sat ili dva. I htio je biti jedan od stvaratelja.

Pokazalo se da su mu (filmske) zvijezde bile sklone. U Zagrebu je već nekoliko godina postojala Kinematografska škola, a tamo je živio i majčin brat koji je obećao malo pripaziti na petnaestogodišnjaka. I tako je Ernest Gregl 1949. godine postao polaznikom zadnje generacije Kinematografske škole, na snimateljskom odsjeku, i naravno, uspješno ju završio 1953.

Škola je te godine prestala postojati. Ne zbog Ernesta, on je uvijek gradio, a ne razarao, uvijek stvarao, a ne uništavao. Pokazalo se međutim da su četiri generacije snimatelja, tonskih majstora i drugih struka koje su do tada završile zagrebačku Kinematografsku školu i više nego dovoljne za tadašnje potrebe jugoslavenske filmske industrije. Iako se činilo da će za sve biti posla, ispalo je da do njega i nije tako lako doći. A Ernesta su uz filmsko stvaralaštvo zanimale i druge lijepe stvari pa se tako upisao i na studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. No, stalno se nadao poslu. I našao ga je.

Od 1957. godine radi kao snimatelj crtanih filmova u Zagreb filmu, a zatim idućih desetak godina u Dubrava filmu i Jadran filmu, kao snimatelj i majstor trika. U Jadran filmu je od 1958. do 1972. radio i kao šef laboratorija. Pokazalo se odmah kakav je u duši. Imao je silnu energiju, mladenačku samouvjerenost i vječitu želju da još nešto novo nauči i isproba. I nije nikada ustuknuo pred zadaćom koju bi dobio. Ili, često, sam sebi nametnuo. Događalo se da su oni za koje je radio bili zadovoljni učinjenim, ali on nije. Pa bi napravio još bolje. Neki su zbog toga čak znali biti ljuti na njega. Ta, ostavi, nema potrebe poboljšavati, govorili su mu, a on bi šutio, smješkao se onim svojim dječačkim smiješkom i uporno radio. Na kraju su svi bili sretni i zadovoljni. I više od toga.

Snimio je veliki broj crtanih i kolaž animiranih filmova, od Cowboy Jimmya i Čarobnih zvukova Dušana Vukotića, preko Susreta u snu, Premijere i Na livadi Nikole Kostelca, odmah na početku, 1957. godine, pa brojnih drugih, ukupno više od stotinu.

Godine 1958. snimio je film redatelja Ive Vrbanića Romeo i Julija, kao prvi crtani film u cinemascope tehnici sačinjen u bivšoj Jugoslaviji. I tu se opet pokazala njegova inovativnost i neustrašivost. Pitali bi ga može li se tako nešto, ili bi sam predložio neko novo i još neisprobano rješenje, pa mozgao i probao i na kraju uspio. Odmah je na početku otkrio i nešto što će se pokazati veoma važnim. Mogao je satima raditi posve sam. Nije mu trebalo društvo, ni sugovornici, iako nije imao ništa ni protiv njih. Ali, sam i okružen svojim kamerama i drugim pomagalima, koja je često mijenjao i prilagođavao svojim potrebama ili zahtjevima realizacije nekoga rada, mogao je zaboraviti na vanjski svijet, koncentrirati se na svaki kadar, na svaki kvadratić filma i raditi, raditi, nakon što bi i zadnji suradnik već odavno otišao s posla. Erni je otkrio kako je istinski sretan. Radio je posao koji zaista voli. Uživao.

Ernest Gregl i Sanja Pilić

Naravno, nije uvijek bilo baš tako naporno i zahtjevno. Sjeća se mnogih ugodnih suradnika s kojima je radio na snimanjima animiranih filmova, a među njima je bila i buduća prva dama zabavne glazbe Gabi Novak, koja je karijeru započela kao crtačica u animiranom filmu, a tu je i prvi puta zapjevala, za potrebe filma, pa danas poznate književnice za djecu Sanje Pilić, koju je svojevremeno podučavao tajnama kamere za snimanje animiranih filmova. Bila je, kaže, dobra učenica. U Zagreb filmu u Vlaškoj 70 bilo je tih godina i plesova subotom, druženja raznih vrsta, igranja stolnoga tenisa, pa bi bilo mrvicu lakše nakon svih tih opuštanja ući opet među kamere i pod reflektore i nastaviti s radom.

Od 1968. do 1972. godine bio je slobodan filmski radnik i dio toga vremena iskoristio za specijalizaciju u Rimu i Parizu. Nudili su mu da i ostane tamo, a zvali su ga i kasnije, iz Njemačke i drugih zemalja, no nekako se nije mogao odlučiti i otići.

Iako je pun poslova i obaveza, brzo je pristao na susret i razgovor. Dogovorili smo se kako je najbolje naći se u zgradi Zagreb filma, na Novoj vesi 18, gdje ćemo imati mira i tišine koliko želimo. Dogovor je bio točno u podne, i dok sam nekoliko minuta prije žurio od Katedrale, želeći stići na vrijeme, ugledam elegantnog gospodina, sa šeširom i u tamnoplavom kaputu, kako stoji pred tom zgradom i očito me čeka. Stara škola. Doći bar pet minuta prije, strpljivo čekati i pomoći gostu da se lakše snađe. Jer, u trokatnici s nizom mansardnih prozora, oronulom ružičastom fasadom i rešetkama na prizemnim prozorima, nema nikoga. Bar tada, kada gospodin Gregl otključava i ulazimo. Zbilja je mir i tišina. I mrvicu hladno, jer te debele (neko vrijeme i zatvorske) zidine nije lako ugrijati. Sjedimo tako u kaputima, uz grijalicu koja navodno radi, ali vrlo samozatajno, i pričamo. Ugoda razgovora razbija i tišinu i hladnoću, a ja umjesto debelih, u crno obojenih lukova na kojima počiva zgrada, bez problema zamišljam lukove Eiffelova tornja kao okvir Ernijeva portreta. Baš mu dobro stoje. Ona kosa boje zlata sada je donekle posrebrena i ne češlja se više na stranu, već baš pravo, muški, ali osmjeh je i dalje isti, dobronamjeran, srdačan, vedar i topao. Pa je baš lijepo sjediti okružen složenim aparaturama, kamerama i reflektorima (upaljeni su ne zbog filmičnije atmosfere, nego da bi bar malo ugrijali prostor), i vraćati se u neke davne godine.

Onaj Ernestov studij povijesti umjetnosti (a zašto i to ne bismo pretpostavili, i taj boravak u Rimu i Parizu, dapače) pokazao se izvrsnom podlogom između ostaloga i kada je počeo snimati dokumentarce o likovnim umjetnicima. Tako je već 1969. godine snimio Nepoznatoga Motiku, redatelja Borislava Benažića, a bio je i trik snimatelj ili trik animator u Pet filmova o Nives K.K., iz 1980. godine, pa U potrazi za Šutejem, 1981., i Vlahi Bukovcu, iz 1991. godine. Snimao je i filmove o Joki Kneževiću, Ivanu Generaliću, Andriji Mauroviću.

S posebnim zadovoljstvom govori o suradnji s profesorom Radovanom Ivančevićem, na snimanju obrazovnih animiranih filmova Od škrinje do ormara, iz 1979. godine ili Postanak feudalnog društva, nastaloga godinu dana kasnije.

U Pekingu, s Antom Peterlićem

Od 1972. do 1993. godine radio je kao trik-majstor i filmski tehnolog u Filmoteci 16. Tada se sprijateljio s Matom Kukuljicom, o kojem i danas govori s puno prijateljske ljubavi i suosjećanja. Bio je jedini govornik na nedavnoj Matinoj sahrani, i to mu je bio strašno težak zadatak. Glas je drhtao, oči se napunile suzama. Najteže je kada ode netko tako blizak. Ljudi koje je upoznao u više od pedeset godina djelovanja na filmu su mu najdragocjeniji. Lijepo je biti zadovoljan učinjenim, dobiti i kakvu nagradu i priznaje, ali samo ljudi ostaju u punom smislu riječi, oni koje je upoznao, koje je cijenio i cijeni i koji su njega prepoznali kao vrsna stručnjaka i dobra čovjeka. Među njima je bio i Ante Peterlić s kojim je dugo drugovao, a povremeno i putovao, pa su tako već legendarne njihove dogodovštine iz Kine. Na službenom putu u Kinu, gdje su išli razgovarati o mogućnostima suradnje na nastavnom, element filmu, Erni je stjecajem okolnosti popravljao sve čega se dohvatio, a nije funkcioniralo, od hotelskoga wc-a, preko projekcione tehnike i aparature, sve do automobila koji se pokvario na povratku s razgledavanja grobnica dinastije Ming. Peterlića je posebno zadivilo što je sve te majstorije Ernest izvodio u bijeloj košulji i s kravatom, te što je ozbiljni kvar automobila u kineskoj pustinji sredio ponajviše pomoću čaja iz termosice. Što mogu, tiho se smije i danas, kada nešto znam popraviti, a vidim da ne funkcionira, ja prionem poslu.

Kao trik snimatelj bavio se veoma uspješno i specijalnim efektima, u filmovima Skopje 63 (1964.) i Čovjek koga treba ubiti (1979.) Veljka Bulajića, odnosno Izbavitelj (1976.) i Tajna Nikole Tesle (1980.) Krste Papića te Okupacija u 26 slika (1978.) Lordana Zafranovića.

Ernest Gregel je i autor špica za filmove H-8 Nikole Tanhofera (1958.), Vlak bez voznog reda Veljka Bulajića (1959.), Martin u oblacima Branka Bauera (1961.), Pustolov pred vratima Šime Šimatovića (1961.), Skopje 63 Veljka Bulajića (1964.), Rondo Zvonimira Berkovića (1966.), Breza Ante Babaje (1967.), Lisice Krste Papića (1969.), Okupacija u 26 slika Lordana Zafranovića (1978.), Čovjek koga treba ubiti Veljka Bulajića (1979.), Čaruga Rajka Grlića (1991.), Kamenita vrata Ante Babaje (1992.), Anđeo Tomislava Radića (1995.) i Isprani Zrinka Ogreste (1995.). Pri izradi špica volio je načiniti stvarni uvod u film, s naznakama bitnih događanja ili najavama osnovne radnje. U četiri desetljeća takvoga rada sakupilo se puno vrsnih ideja i kvalitetnih realizacija.

Bio je i glavni snimatelj prvih hrvatskih dugometražnih crtanih filmova redatelja Milana Blažekovića Čudesna šuma (1986.), Čarobnjakov šešir (1989.) i Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997.). I to je bio veliki izazov, ispit strpljenja, upornosti i znanja. Znalo se već unaprijed da samo Erni sve to ima i opet se pokazalo da je izbor bio pravi.

Nakon brojnih animiranih i dokumentarnih filmova koje je snimio ili na njima radio kao trik snimatelj i trik animator, odnosno autor specijalnih efekata ili autor špice, poželio je snimiti i kompletno svoje djelo. Odabrao je djela keramičarke Ljerke Njerš, pa u dogovoru s njom odlučio snimiti i režirati dokumentarni film Umjetnost gline i vatre koji je 1982. godine snimljen tehnikom animacije, kvadrat po kvadrat, a pozabavio se tehnologijom nastajanja autoričinih keramičkih radova. Iako se Ljerka Njerš u filmu likom uopće ne pojavljuje, toliko je osjetan njen autorski pristup da je film s pravom proglašen jednim od najboljih te vrste. Godine 2005. snimio je i novi dokumentarac o istoj umjetnici, naslovljen Keramika i slikarstvo s ljubavlju.

U svojem je pola stoljeća dugom stvaralaštvu Ernest Gregl imao brojne suradnike, od nekih je učio, druge je podučavao, a sa svima dobro surađivao. Među asistentima izdvaja Svena Pepeonika i pokojnoga Gordana Lederera, koji su mu se najviše približili podjednakom predanošću poslu kojega su radili i željom da konačni rezultat bude najbolji mogući. Danas dio njegovih preokupacija ostvaruju sin Tomislav i kći Maja, koji svatko na svoj način nastavljaju očevim putem, a možda će i njihova djeca nastaviti posao svoga djeda. Ernesta bi to svakako radovalo.

Kontinuirano se bavio i unapređenjem filmske tehnologije, te izradom konstrukcija za snimanje trikova, posebno za potrebe Filmoteke 16 i Croatia filma. Gospodin Gregl ima i jedinstveni dar, za razliku od mnogih drugih i donekle sličnih entuzijasta. Svjestan je ograničenosti mogućnosti spoznaje o stvarnim dometima ovoga dijela svoga stvaralaštva, pa «ne davi» svakoga pričama o izazovima s kojima se sretao i načinima njihova rješavanja. Ostavlja to tek za one koji zaista mogu shvatiti i problem i način njegova savladavanja.

Od početka devedesetih stalni je suradnik Hrvatske kinoteke kao filmski tehnolog i filmski restaurator, na realizaciji projekta Zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke. Posebno je radio na zaštiti klasičnih djela hrvatskog dugometražnog, animiranog i dokumentarnog filma, nastalih u razdoblju od 1945. do 1980. godine. Među njima su i neki od najboljih radova neprofesijskih filmskih stvaralaca iz Kinokluba Zagreb i drugih sredina. Ernest Gregl je jedini pravi filmski restaurator u zaštiti hrvatske filmske baštine.

Ernest Gregl

Snimatelj i majstor trika, tehnolog i restaurator, redatelj i filmski zaljubljenik Ernest Gregl dobitnik je Nazorove nagrade za životno djelo, koja mu je uručena 2001. godine, a 2008. godine postaje i dobitnikom Nagrade za životno djelo ASIFE Hrvatske, za snimateljski i autorski rad, te za revitalizaciju i čuvanje filmske baštine. Obje je nagrade prihvatio kao zasluženo priznanje za svoju dugogodišnju djelatnost, ali nikako kao upozorenje da je njegovo vrijeme pri kraju. Dapače, nastavio je jednako uspješno i vrijedno obavljati svoj posao i nitko mu ne bi «dao» njegovih 75 godina, koje je navršio tri dana prije nego smo se sreli u toj mračnoj i prohladnoj dvorani Zagreb filma, u kojoj je proveo mnoge dane i noći, slažući i obnavljajući kvadrat po kvadrat stare filmove, kojima daje sjaj i kvalitetu netom snimljenih djela.

Na poticaj profesora Peterlića napisao je i brojne natuknice, kao stručni suradnik HAZU, kod realizacije Filmske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže, a dvije je godine, početkom sedamdesetih, bio predavač na Ljetnoj filmskoj školi u Trakošćanu, gdje je predavao tehniku snimanja i tehnologiju filma. I to je bilo zanimljivo i vrijedno iskustvo i sjeća se i danas nekih od polaznika, ali kada je malo razmislio, shvatio je da mu baš nedostaju ti njegovi mračni prostori, nakrcani opremom svih vrsta i ta njegova cjelodnevna aktivnost, strpljivi i uporni pokušaji da onima koji će u nekoj dvorani jednoga dana pogledati neki film omogući da u njemu u potpunosti uživaju.

Tu ga i ostavljam, jer će nakon razgovora, naravno, još malo raditi, i dok me prati do ulaznih vrata (koja je netko u međuvremenu otključao) znam da sam imao čast razgovarati sa sretnim čovjekom.

Duško Popović