Ima takvih slučajeva, da razne vlasti, od državnih do lokalnih, u različita vremena donose neobične odluke ili povlače čudne granice, koje se kreću od nelogičnih fizičkih barijera do smiješnih i glupih svakojakih rješenja. Prolaze tako te granice između po svemu bliskih objekata, dijele ulicu na dva dijela ili čak prolaze kroza sobe, pa se čovjek koji mirno spava u krevetu pokraj prozora, a noću se probudi da bi otišao u kupaonicu popiti čašu vode, nađe u prekršaju jer je usput prešao neku od takvih granica. Pa je tako i Milan Bukovac, rođen 1958. u Zadru, u kući koja je bila, ma reklo bi se neposredno uz jednu osnovnu školu, na Boriku, u koju je normalno išla njegova nešto starija sestra, a koja se tada zvala po prvom zapovjedniku mornarice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i narodnom heroju Velimiru Škorpiku (danas se zove OŠ Šimuna Kožića Benje, po zadarskom patriciju, modruškom biskupu, osnivaču glagoljske tiskare u Rijeci, koji je živio u šesnaestom stoljeću), bio prisiljen prijeći cijeli grad, i više, da bi išao u sasvim drugu, u Arbanasima, a ona se od 1960. do 1992. zvala po Krsti Ljubičiću, mladiću rođenom u siromašnoj arbanaškoj obitelji, kojeg su 1937. kao studenta četvrte godine Pravnog fakulteta u Zagrebu ubili proustaški koljači jer se tada javno deklarirao kao antifašist (pa se danas zove OŠ Krune Krstića, rođenog isto u Arbanasima, porijeklom iz obitelji albanskih doseljenika, gimnazijskog profesora u Zagrebu, Sisku i Osijeku, prosvjetnog referenta Banovine Hrvatske, političkog emigranta poslije Drugog svjetskog rata, koji se kasnije vratio). Svaka sudbina za svoje vrijeme.
Milan Bukovac
Oni koji poznaju Zadar znaju da je riječ o dva udaljena dijela grada i dječačkim je nogama trebalo ponekad i dosta vremena da sve to prijeđu, a posebno kad bi išao nekim svojim stazama, pored mora ili kad bi se skupila ekipa pa su jedni druge ispraćali kući, često skrećući s najkraćeg puta. Samo da što duže budu zajedno i da se igraju ili pričaju, o svemu.
Milan se za film i fotografiju zainteresirao još kao dječak. Fascinirala ga je zraka svjetlosti koja se protezala od filmskoga platna do projektora njemu nasuprot, u toj istoj arbanaškoj školi, prvi razgovor kojeg je imao s mladićem koji je radio projekciju (odmah se i sam poželio time baviti), komadići filmske trake koje je pronašao odbačene pokraj stalka na kojem je bio projektor i pažljivo ih skupio i strpao u džep pa poslije gledao prema suncu, da nazre sjene kadra. U petom razredu osnovne postao je član školske kino sekcije (želio je i prije ali je po tadašnjim kriterijima bio premali) i učlanio se u Kino klub Zadar, u kojem je završio svoju prvu filmsku školu. Klub je osnovan četiri godine prije njegova rođenja, a i danas je pod nazivom Foto kino video klub Zadar središnja institucija zadarske fotografije. Dobitnik je Godišnje državne nagrade Faust Vrančić za 2014., povodom šezdesete obljetnice postojanja, za iznimne rezultate ostvarene u razvitku udruga tehničke kulture, na potpuno volonterskoj osnovi i uz skromna financijska sredstva. U bogatu povijest kluba uključeno je više stotina mladih ljudi, među kojima je bio i Milan.
Milan Bukovac
U klubu su obavezno od nastanka, pa je tako i danas, imali radionicu analogne crno-bijele fotografije (u vrijeme Milanovih početaka drugačija nije ni postojala) jer zagovaraju mišljenje kako je klasična, crno-bijela fotografija, razvijena kemijskim putem u laboratoriju, još uvijek najdugovječnija. Uče i što je fotoaparat, do najsitnijeg detalja, rastavljaju ga, upoznaju sastavne dijelove - objektive, filtere i blic. Posebnost tečaja je i u tome što se svi okušaju u razvijanju fotografija, jer u klubu imaju svoj laboratorij i tu svi polaznici odrade razvijanje prvog filma i vrši se selekcija onoga što je najbolje, pa se to izlaže. Tradicija suradnje s okolnim osnovnim školama traje i danas kad FKVK Zadar održava radionice za djecu iz OŠ Šime Budinića, koji je živio u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, bio književnik i prevoditelj, a na vlastitom književnom jeziku temeljenom na crkveno-slavenskom, s mnoštvom poljskih i čeških leksema, prvi upotrijebio dijakritičke znakove za slova č i ž. Kroz klub godišnje obično prođe tridesetak članova ili više, a neki od njih su i stranci, Nijemci, Poljaci i, pazi sad, Čehinje!
Među osnivačima kultnog mjesta zadarske fotografije bili su, između ostalih, braća Zvonimir i Ante Brkan, a svi koji se malo ozbiljnije bave fotografijom u Zadru (i šire) znaju tko su oni. Zvonimir (1920.-1979.) je bio jedan od najvažnijih hrvatskih fotografa i središnjih predstavnika zadarskoga fotografskog kruga i umjetničkom se fotografijom bavio od 1948., a prve radove izložio 1953. Već 1954., u godini osnutka kluba, snimio je glasovitu fotografiju Iz Lilliputa za koju je dobio mnoga značajna međunarodna priznanja, a iste godine s bratom organizira prvu zajedničku izložbu u Zadru. Iduće godine izdaju zajedničku knjigu fotografija kao Braća Brkan te postaju poznati tandem vrhunskih majstora fotografije. Bio je među osnivačima, organizatorima i članovima selekcije fotografskoga trijenala Čovjek i more u Zadru te Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zadru, član Foto kluba Zagreb i počasni član Foto kluba Split. O životu i umjetničkom radu Ante i Zvonimira Brkana je 1996. Vlado Zrnić snimio film naslovljen Ulični događaj braće Brkan, u koprodukciji Hrvatske televizije i zadarskog Narodnog muzeja. Zvonimir je izlagao na 230 izložaba diljem svijeta te na 60 izložaba u zemlji i regiji, osvojio četrdesetak različitih nagrada i priznanja, Foto savez Jugoslavije mu je 1961. godine dodijelio počasno zvanje majstora fotografije, a iste godine dobiva i počasno zvanje Artist FIAP svjetske organizacije fotografske umjetnosti. Šest godina kasnije je postigao najviše svjetsko fotografsko priznanje, počasno zvanje Excellence FIAP, a 1979., pred smrt, nagradu Tošo Dabac.
Porodica Bukovac
Od 1975. Milan Bukovac živi u Zagrebu gdje završava srednju elektrotehničku školu (koju je odabrao jer mu je onaj kinooperater iz Zadra rekao da je to preduvjet da bi se i sam bavio istom strukom) te studira PTO i telekomunikacije. Poslije filmskog tečaja u Kino klubu Zadar uspješno pohađa još dva, 1977. (nakon pristupanja KKZ-u) i opet 1979., u Kinoklubu Zagreb. Niz je godina bio tehnički tajnik Kinokluba Zagreb, a radi različite poslove i stječe bogata životna i stručna iskustva pa je tako bio i portir, kemijski tehničar ili elektrotehnički serviser (iako baš ne obožava visine mijenjao je između ostaloga žarulje na kandelabrima na tadašnjem Trgu republike), a od 1984. do 1991. je fotoreporter i kreator zanimljivih naslovnica u listu Medveščak, zatim od 1991. do 1995. godine stručni suradnik, tehnički tajnik u Hrvatskom filmskom savezu te od tada snimatelj na HTV. Završio je Studij filma, televizije i novih medija.
Prvi pa odmah petominutni tonski film pod naslovom Oksigene snima 1977. u boji i na 8mm, a iduće godine jednominutni crno-bijeli Ulazak tramvaja u stanicu i osam minuta dugu Crnu stranu mjeseca, kombinaciju crno–bijelog i filma u boji. Od samog početka istražuje mogućnosti filma, eksperimentira i otkriva. Već 1984. nastaju animirani Moje prve suze, dug tri i pol minute, snimljen na 16mm, tonski i u boji, u vrijeme prije digitalije, kad su tisuće crteža nastajale pod rukom, u kuhinji i kupaonici obiteljskog stana, 1985. opet animirani Dubina, u koautorstvu s Vlastom Zelenko, na S8mm, dug dvije i pol minute, a 1986. ponovo u koautorstvu s Vlastom Zelenko animirani Rođenje, dug 7,13 minuta, zatim crno-bijeli na 16mm U potrazi i Minijatura za moju bivšu dragu dug samo pedeset sekundi. Tri filma snima i 1987., crno-bijeli Cenzura, na 16mm, četrnaestominutni igrani Izbor, kombinaciju crno-bijelog i filma u boji i Odlazak, tonski u boji, dug 10,40, na S8mm. Te je godine i član hrvatske ekipe na UNICA 87 u Grazu.
Filmsko snimanje
Prvi video (koji će mu uz eksperiment ostati trajna ljubavi i opredjeljenje), igrani Fade out na VHS-u, nastaje 1988., a animirani, tonski i u boji na 16mm, dug nešto više od tri minute Yesterday snima 1989. Slijede Energy iz 1992., s koautorom Dragom Doplerom, odnosno Energy of Tape u boji, na S-VHS/Betacam, prvi u produkciji Autorskog studija-fotografija, film, video, kojeg osniva te godine u suradnji s nekoliko istomišljenika, prvi je njegov predsjednik, a zatim aktivni suvoditelj i duša kluba sve do danas. Za taj rad osvaja Zlatnu medalju na festivalu UNICA 1993. u Vila Carlos Paz. U 1993. snima Touch, tonski i u boji, na 16mm, pa Zapping na S-VHS i dvadeset i petominutni dokumentarni Tell me baby, s koautorom Sinišom Begovićem. kada je i sudionik drugih Dana hrvatskog filma te Inovation 93. u Manchesteru, Alternative u Achenu i Ostranenie u Desau. Čak su četiri ostvarenja iz 1994., Multiplication, jednominutni Headache i Možda i šestominutni The life goes on. Te je godine sudionikom trećih Dana hrvatskog filma, Best Films Ostranenie te festivala u Berlinu, Ljubljani, Bonnu, New Yorku, Hradecu Kralove i CAD foruma u Zagrebu. Još više, pet filmova radi 1995., a među njima su prvi s koautoricom Tomislavom Vereš, igrani jednominutni Where is the film, jednominutni Udaljavanje, Frames na 16mm, tonski i u boji, s čak 1440 sličica, osmominutni Link i dvadeset i šestominutni dokumentarni 28. revija, tonski i u boji, na Betacamu, o Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva koju je organizirao Hrvatski filmski savez u suradnji s Autorskim studijem-fotografija, film, video. Na festivalima je Dani hrvatskog filma, UNICA 95 u Bourgesu, na prezentaciji Croatian Film & Video u Londonu te ponovo na Ostranenie u Dessau, a iste je godine prvi put dobio nagradu Oktavijan za eksperimentalni film.
Na prijelazu godina radi Back home, a 1996. jednominutni Crash, s koautoricom Tomislavom Vereš i dokumentarni Pistola, sudjeluje na Edinburghs Eleventh Fringe Film and Video Festivalu, petim Danima hrvatskog filma, prezentaciji Croatian Moving Images u Kopenhagenu, Interfilm festivalu (R.T.D.) u Berlinu, Reference to Diference u Ljubljani, R.T.D. u Rijeci i u Dubrovniku, Mediascape 4 u Zagrebu, UNICA 96 u Almelu, Međunarodnom festivalu novog filma u Splitu i European Television Festivalu u Berlinu te na festivalu u Oxfordu. Snima 1997. Sonatu za Ernesta G., svojevrsni hommage filmskom čarobnjaku Ernestu Greglu kao i Nešto osobno, a te je godine dobio i drugog Oktavijana, opet za eksperimentalni film.
Godinu poslije radi Strah, sudjeluje na predstavljanju Croatian Avant-Garde film & video u New Yorku, osmim Danima hrvatskog filma, festivalu u Londonu i Cinema Mediterranee u Roterdamu, a 1999. snima Tour retour koji za nekoliko mjeseci dobiva nastavak naslovljen Tour retour 1999.-2000. Na Alommasolatoku je u Budimpešti i Videogrammes de la Croatie u Torontu. Odmah zatim, 2000. snima Pred licem, sudjeluje na devetim Danima hrvatskog filma i 32. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u rodnom Zadru, pa 2001. Vlasta je završila posao i rano legla, a iste godine i Poruku te sudjeluje na reviji New Croatian Film u Budimpešti i na desetim Danima hrvatskog filma. U 2002. nastaju Susjed i 16.04.2002., a sudjeluje na Forumu eksperimentalnog filma i videa u Dubrovniku. Iduće, 2003. godine snima Circle, From midnight to midnight i Mind games, a 2004. nastaju Dani slave. U tri iduće godine stvara tri nova naslova, Amacord (2005.), Stilske vježbe (2006.) kad je i na UNICA-i u Koreji i Brodovi ne pristaju (2007.) pa nakon godine pauze još tri filma u tri godine, Sjećanja iz 2009., Da ne budu zaboravljeni 2010. te Weekend 2011. U Beogradu 2014. sudjeluje na festivalu Alternative Film Video, a 2015. u Zagrebu na prezentaciji Hrvatskog eksperimentalnog filma u SC-u i Ciklusu hrvatskog filma u Subotici. Konačno, 2016. snima Symphony i sudjeluje na Danima hrvatskog filma, a 2018. na festivalu I mille occhi u Trstu.
Video snimanje
Bio je voditelj mnogih filmskih radionica i tečajeva snimanja, montaže i animacije te operativni izvoditelj na brojnim projekcijama, revijama i festivalima, među kojima niz godina i na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku. Kreativno je pomagao kao snimatelj i montažer u izradi više desetaka amaterskih filmova svojih kolega. Od 1983. redovito sudjeluje na revijama i festivalima u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatskoj i na festivalima i retrospektivnim projekcijama u inozemstvu (Manchester, Aachen, Zagreb, Villa Carlos Paz, Desau, Berlin, Ljubljana, New York, Hradec Kralove, Bon, Bourges, London, Edingourgh, Kopenhagen, Rijeka, Maribor, Varšava, Chisnau, Split, Budimpešta, Toronto i drugim), a radovi su mu uključeni u mnoge retrospektivne programe i antologije hrvatske avangarde. Član je međunarodnog udruženja animatora ASIFA i Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Dobitnik je brojnih nagrada, a između ostalih zlatne medalje za najbolje avangardno ostvarenje Međunarodnog festivala UNICA '93, Villa Carlos Paz, Argentina, 1993. i mnogih drugih.
Najnoviji mu je snimateljski, montažerski i redateljski rad, nastao više od četrdeset godina poslije prvog, dokumentarni U potrazi za zaboravljenim vremenom iz 2018., u kojem u produkciji Autorskog studija – ffv odnosno producenata Daniela Jekića i Tomislave Vereš, sa snimateljima Tomislavom Effenbergerom, Danielom Jekićem (i snimatelja tona) i Igorom Ahmetovićem (koji je i snimatelj bespilotnom letjelicom) te podvodnim snimateljem Miroslavom Arbutininom Arbom, autorom glazbe Filipom Šovagovićem (izvođači su Marko Rušnov, Filip Šovagović, Fadil Abdulov, Vid Hribar i Robert Domitrović, snimljeno u studiju Havedić, a u studiju Zanasova dizajn zvuka napravio Zvonko Poljak) priča o legendarnom sisačkom fotografu Miroslavu Arbutini Arbi, koji se vraća analognoj fotografiji, tehnikama snimanja s početka prošlog stoljeća ali i vlastitim inovacijama, osnivaču Ateliera Siscia odnosno Centra za stare fotografske tehnike i procese, jedinom u nas i jednom od rijetkih u Europi.
Još uvijek ne zatvorivši krug, sve češće ga viđaju kako sjetan i zamišljen, tih (a zna biti itekako eksplozivan), pomalo usporen, gleda u daljinu. Možda su mu pred očima Zadar njegove mladosti, zalazak sunca i more.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com