Bila jednom jedna šuma nedaleko Bjelovara, a pripadala starom Šešiću i njegovoj obitelji. I svi su je zvali Šešićeva šuma. Šuma je bila lijepa i ljudi su je gledali i kroz nju prolazili s osjećajem zahvalnosti i zadovoljstva što tako nešto postoji. Bar su u to u ono doba vjerovale tri sestre, sve jedna manja od druge, i uživale su znajući da je ta divna šuma njihova. Pa, i kada više nije bila.

Imanje je bilo veliko i na njemu se uvijek nešto moralo raditi, pa je mala Rada, najmlađa od tri sestre, kao dijete čuvala krave i pazila da ne odu gdje ne treba i malo vikala na njih, jer su krave takva stvorenja da baš vole onamo kamo ne bi smjele. Radila je i na polju, koliko je mogla i znala, ali je jednako voljela sa sestrama organizirati kazališne predstave, za koje su kao kostimi uglavnom služile mamine haljine, a zahvalnu su publiku sačinjavali članovi obitelji i bliži susjedi.

Rada Šešić

I stalno je maštala o drugim svjetovima! Kad bi predstava bila gotova, krave podmirene u štali, a noć se osula zvijezdama, Rada je u postelji snatrila o dalekim zemljama i drugačijim ljudima, pitajući se potiho i samozatajno hoće li ih ikada u životu vidjeti i upoznati.

U školu je krenula sa šest godina, ranije no što je trebala, jer je i tamo htjela biti sa sestrama. I tada su bile i do danas ostale silno prisne i vezane jedna za drugu. A vrijedi napomenuti da je išla u razred sa Snježanom Tribuson, koja je opet imala svoje snove i maštanja. Vole se i danas prisjetiti tih dana.

Rada Šešić rođena je 1957. godine u Bjelovaru, sredinom kolovoza i njena je lavlja priroda, upornost, snaga i sposobnost vođenja i sebe i drugih, odavno prepoznata. Samo valja znati da nije riječ o strašnom lavu nego o lijepoj lavici, pa se neki mogu iznenaditi kada se iza sve te krhkosti i nježnosti pojavi silna moć koju na ostvarenju zamisli teško da išta može zaustaviti.

A film? On je došao nekako sam po sebi, kao jedna od mogućnosti ostvarenja onih dječjih snova o drugim ljudima, dalekim zemljama i stranim svjetovima u koje je odlazila vođena maštom i snatrenjem.

Svoj prvi film, pa još animirani, naslovljen Tiki, napravila je, kao članica Kino kluba svoje osnovne škole, sa starijom sestrom Nevenkom, podjednako maštovitom i sklonom likovnom izražavanju, a koristile su lutke i igračke koje su imale kod kuće. Film je bio pravi dječji, ali je imao izuzetno važnu ulogu u Radinu životu. Doveo ju je iz Bjelovara u Zagreb, gdje je sudjelovala na dječjem filmskom natjecanju u tadašnjem Pionirskom gradu, ishodištu dječjeg filmskog stvaralaštva, ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj pa i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Natjecanje je održano početkom sedamdesetih, a na njemu je Rada Šešić pobijedila i osvojila nagradno ljetovanje u Fažani. Sa trinaest je godina prvi put bila na moru!

Kino klub Osnovna škola

To je natjecanje bilo važno i zbog jednog susreta, koji će se pokazati sudbonosnim. Te se godine mala Rada upoznala s Verom Robić Škarica, a njeno je iskusno oko u vrijednoj curici iz Bjelovara prepoznalo veliki filmski talent. I danas se obje sjećaju čak i sitnih detalja prvoga susreta, a tada uspostavljeno poznanstvo izraslo je u prijateljstvo koje traje puna četiri desetljeća i stalno se razvija.

Rada se filmom nastavila baviti i u gimnaziji, a tih je godina postala i članicom Foto kino kluba Bjelovar, pa je prolazila sva ona lijepa i dragocjena iskustva mladih filmaša, željnih novih filmova, natjecanja i putovanja, poznanstava i prijateljstava. I pobjeda, naravno. Onda se radilo na osmicama i šesnaesticama, tko ih je imao, pa se trebalo izboriti i za traku i za kameru i za razvijanje i montažu, da bi se tek nakon tjedana i mjeseci vidjelo što je tko zaista napravio i ima li tu stvarnih filmskih vrijednosti. U Radinim ih je filmovima nekako baš uvijek bilo.

Fotoklub Sarajevo

Najstarija sestra Nada prva je otišla na studij u Sarajevo, upisala tamo stomatologiju pa ju i završila i danas radi kao stomatologinja u Koprivnici. Sestra Nevenka, ista ona s kojom je Rada sačinila prvi film, pridružila se studirajući slikarstvo, i danas živi i radi u Nizozemskoj, a kada je došlo vrijeme za Radu, nije bilo dileme pa se i ona našla u Sarajevu i upisala ekonomiju. Sve tri sestre skupile su se tako opet u istom gradu, malo zato da bi im studij bio lakši i jeftiniji, jer su stanovale skupa, a više zbog toga što su uvijek bile bliske pa se i u studentskim danima nisu htjele razdvajati.

Iako se spremala za karijeru ekonomistice, Rada Šešić nije nikako mogla ostaviti film, a čini se da je i on nju baš silno zaokupio. Tako se amaterskim filmom nastavila baviti i u studentskim danima u Sarajevu.

Fotoklub Sarajevo

Uz autorski rad, sve se više okretala novinarstvu, pa je tako počela raditi u kulturnoj rubrici na sarajevskom Radiju 202, od 1980. sve više pisala filmske kritike u Sineastu, a vremenom je, kako to u novinarstvu ponekad već zna biti, od novinarke prerasla u urednicu. Uspješno je i opsežno surađivala i u časopisima Odjek, Filmska kultura, Oslobođenje i Lica, a zatim i na Televiziji Sarajevo, gdje je snimala dokumentarne emisije, uglavnom na šesnaestici. Svoj je autorski pristup temeljila na spoznaji da se od dokumentarista očekuje političko-filozofski komentar o svijetu koji ga okružuje, pa čak i kada je glavni junak filma pojedinac. Njegov se život mora nadasve analitički promatrati kroz prizmu društva i brige tog istog društva o dotičnom pojedincu, koji je najčešće u nekom problemu. Ne samo bilježiti, nego zauzeti stav, a ako treba i boriti se. Konačno, kaže Rada Šešić, „filmovi koje sve češće gledamo na festivalima pokazuju da je dokumentarist onaj tko ukazuje na razliku dobra i zla u društvu, netko tko pokušava popraviti, promijeniti, utjecati na situaciju u društvu, biti aktivan sudionik okruženja, a ne samo pasivan promatrač koji radi filmove iz osobnog poriva i užitka“. Tu onoj lavici zaiskre oči i mrvicu zahrapavi glas, jer zna kroza što je sama prolazila i kako je teško izboriti se za ono u što čovjek vjeruje.

Klupsku je karijeru nastavila članstvom u sarajevskom Akademskom kino-klubu, a tih ju je godina posebno privlačio eksperimentalni film. Svojim je radovima osvojila brojne nagrade na festivalima u Novom Sadu, Sarajevu i Samoboru, a od 1982. godine počinje djelovati i kao filmska instruktorica Kino saveza Bosne i Hercegovine, pa i sama na terenu prepoznaje i otkriva buduće kolege, djevojke i mladiće koji u srcu nose isti žar s kojim i sama živi, jednaku ljubav i strast za filmom.

Fotoklub Sarajevo

U Sarajevu se dogodio još jedan sudbonosni susret, kad se Rada upoznala s Vesnom Ljubić, iskusnom i poznatom redateljicom koja ju je 1986. godine pozvala da joj bude asistentica režije pri snimanju igranog filma Posljednji skretničar uzanog kolosijeka. Za Radu je to bila prava mala filmska škola u kojoj je, nakon svojih klupskih iskustava u Bjelovaru i Sarajevu, nakon autorskog dječjeg i djevojačkog filma, animacije i eksperimenta pa tada i već višegodišnjeg dokumentarističkog televizijskog staža, puno naučila o praktičnim aspektima rada na velikom filmu.

S Vesnom Ljubić je, uoči dramatičnih zbivanja i ratova na našim prostorima, 1989. godine otišla na snimanje filma o Sai-babi u Indiju. Malenoj, najmlađoj od tri sestre iz Šešićeve šume ostvarila se najveća djetinja želja. Vidjela je drugačije ljude, upoznala druge kulture, putovala dalekim zemljama i živjela u vlastitom snu. Godinama se još vraćala u Indiju, kada bi god to bilo moguće, proučavala indijske filmove, kulturu i način života i zaneseno ih širila gdje je ikako mogla. Ta se vokacija nije ugasila sve do danas.

Indian Oscars

U Sarajevu je živjela do rata, sa sestrom Nevenkom, sve dok nisu pod bombama i snajperskom vatrom odlučile pobjeći iz grada. Zadnjim je autobusom prešla most između Brčkog i Gunje, a most je drugog jutra dignut u zrak.

Stjecajem životnih okolnosti, na koje dobrim dijelom i nije mogla utjecati, odlazi za sestrom u Nizozemsku, a tamo se obje bave svakakvim poslovima, poput pranja prozora, kako bi zaradile za život i mogle se svakoga dana telefonom javljati majci u Bjelovar.

U početku izgubljena u moru izbjeglica, prognanika i drugih useljenika u Nizozemsku, Rada Šešić opet budi onu lavicu u sebi pa se utječe filmu, vođena ponovo istom spoznajom kako valja ne samo snimati i registrirati nego utjecati dokumentarnim filmom na društvo, boriti se za promjene, naglasiti smjer kojim valja ići. Trebalo je neko vrijeme, čak nekoliko godina, ali se na kraju dogodio film Room vithout wiev baziran na njenom izbjegličkom iskustvu, a okrenut svima koji su tako nešto prošli i onima koji nisu, kako bi shvatili. Ponovo, sad i međunarodno prepoznata kao vrsna dokumentaristica, s tim filmom osvaja broje nagrade na svjetskim festivalima i otvara si put za nastavak filmske karijere. Uslijedili su Soske i niz drugih radova kojima iznova potvrđuje svoj autorski prosede.

Soske

Govoreći o realnim mogućnostima hrvatskih dokumentaraca za ostvarenje svjetske kino distribucije, Rada Šešić kaže da je to sve posve moguće, pod uvjetom da su zanimljivi, da imaju intrigantne, elokventne, oku ugodne likove koji su gledatelju sposobni prenijeti ono što mu žele reći i da cijela priča mora biti osmišljena i cjelovita, a autor mora imati osobni stvaralački stil dok film mora gledatelju ostaviti prostora za samorefleksiju. U suvremenim uvjetima često o kvaliteti filma govori ime distributera koji ga je otkupio. Danas se u svijetu dokumentarnog filma za one najbolje bore najveće distributerske kompanije, a ako bude prepoznat i prihvaćen tada dokumentarni film sigurno dobije, uz televizijska prikazivanja, i brojna kina i mnoge festivale, ali i zaradu. Za samo jedno prikazivanje takvoga filma distributeri traže i po tisuću eura. Jedan od najvećih distributera, Jan Rofekamp, Nizozemac koji živi i radi u Kanadi, kaže da postoje četiri vrste filma za koje je zainteresiran. Prvo su epske ljudske priče, zatim urgentne teme, poput utjecaja video igara na djecu, pa dokumentarci o samom filmu, kao umjetnosti i konačno neki novi i inteligentni pristupi vječnoj temi seksa. I u filmskom dokumentarizmu postoje modni trendovi, pa oni koji žele ići tim putem moraju prihvatiti zakonitosti tržišta.

Ali, ne smiju izgubiti stav, smisao i poruku koju žele poslati svojim radom, ponovo naglašava, znajući u potpunosti što govori.

Rada Šešić

Danas Rada Šešić vodi kolegij Indijski film na Sveučilištu u Amsterdamu, prenoseći na svoje studente fascinaciju ne samo filmom koji u Indiji ima zaista posebno mjesto i ogromnu važnost i utjecaj, nego i kulturom i vrijednostima te goleme zemlje, a istodobno je i programska savjetnica International Film Festivala u Rotterdamu. I dalje puno putuje, ostvarujući svoje djetinje snove o dalekim i stranim, možda čudnim zemljama i ljudima. Jedna je od pokretačica Eastern Neighbours Film Festivala koji se koncem listopada svake godine održava u Utrechtu, a osim vrijedne selekcije filmova čiji autori dolaze s istoka Europe, pa je među njima i puno hrvatskih filmaša, festival brojnim programima, radionicama te čak i turističkim putovanjima nagrađenih gledatelja u zemlje iz kojih stižu filmovi, jača veze i uzajamno prepoznavanje između raznih kultura.

Posebno se ponosi svojom ulogom selektorice bjelovarskog DOKUart-a, jer ju vraća u rodni grad kojem želi pomoći na svaki način i zaista uživa u tome. Bez obzira na probleme, poteškoće i nerazumijevanja, na koja se zna naići baš u sredini iz koje čovjek dolazi. Nemo profeta in patria sua.

A kada zaspi, negdje pod nebom Indije, na Cipru ili u Utrechtu, svejedno, san ju često odnese u Šešićevu šumu. Tamo začuje veseli cilik triju sestara i sve je opet dobro i kako treba biti.

Duško Popović