Na ovomjesečnom Kratkom utorku, koji će se održati 30.3. u 21h u kinu Tuškanac u Zagrebu, prikazat ćemo tri filma kultnog armenskog redatelja Artavazda Pelešjana - dokumentariste, filmskog teoretičara i esejiste, i autora teorije tzv. 'montaže distance', kojeg je njegov kolega Sergej Paradžanov prozvao 'jednim od par autentičnih genija u svijetu filma', a veliki Jean Luc Godard čovjekom koji u svojim filmovima 'govori jezikom iz vremena prije Babilona'. Iako slavljen od upućenijih filmskih kritičara i autora, ostao je do danas nepoznat široj publici iz više razloga - snimio je samo 11 kratkih filmova u 56 godina karijere, do 1988. se njegovi filmovi uglavnom nisu prikazivali izvan SSSR-a, a do danas još uvijek nisu doživjeli digitalnu restauraciju. Na Kratkom utorku prikazat ćemo tri filma - njegovo najpoznatije remek djelo, opservacijski poetski dokumentarac o teškom životu armenskih pastira 'Godišnja doba' iz 1975., kao i found footage kolaže 'Mi' (1969.) i 'Naše stoljeće' (1985.), u kojima se vidi progresija njegovih montažnih ideja. Sve filmove prikazujemo s tridesetpetmilimetarskih filmskih kopija!
Artavazd Pelešjan
Artavazd Pelešjan rođen je 22.2. 1938. u armenskom gradiću Đumri (za vrijeme SSSR-a se zvao Lenjinakan, a još prije Aleksandropolj), blizu granice s Turskom, na sjeverozapadu države. 1963. upisao je slavnu filmsku školu VGIK u Moskvi, iako je slabo govorio ruski. Već sljedeće godine snima svoj prvi film, a 1967. ostvaruje prvi uspjeh kad njegova posveta oktobarskoj revoluciji 'Skizbe' osvaja Grand Prix na moskovskom festivalu. 1970. prvi put se neki njegov film prikazuje na Zapadu, i to 'Mi', koji iako zabranjen u SSSR-u, jer između ostaloga progovara i o armenskom genocidu, na festivalu u Oberhausenu dobiva Grand Prix. Nažalost cijelu novčanu nagradu mu otima država, a on ostaje globalno neprepoznat.
Mi
1983. ga zapadu 'otkriva' slavni francuski filmski kritičar Serge Daney nakon jednog puta u Armeniju, i u tekstu objavljenom u časopisu Liberation piše da je pronašao 'izgubljenu kariku iz istinske povijesti filma'. Ono na što je Daney mislio, prvenstveno se odnosilo na principe montaže u Pelešjanovim filmovima, koji su povezivali tada već pomalo zaboravljenu tradiciju Ejzenštajna i Vertova s tokovima u suvremenom filmu. Svoju teoriju 'montaže distance', čija je bit da ne određuje način na koji će se spajati kadrovi, nego gleda kako da ih se oslobodi da sami za sebe djeluju, Pelešjan je predstavio u tekstu napisanom 1973. U njemu između ostaloga kaže: 'Poanta teorije 'montaže distance', za razliku od principa Kulešova i Ejzenštajna koji su slagali slike s ciljem da stvore značenje iz njihovog sukoba, je da se dvije slike koje same za sebe imaju neki smisao drži odvojeno jednu od druge. 'Montaža distance' stvara tenziju u njihovom odnosu, kao i prostor za dijalog unutar sekvence kadrova koja se nalazi između njih. Ejzenštajnova montaža je linearna, kao lanac, 'montaža distance' stvara magnetsko polje oko filma. Kao kad uključite žarulju, i ona osvijetli prostor oko nje. Tako je u 'montaži distance' - kad se krajevi pobude, cijela stvar svijetli!'
Mi
Principi po kojima Pelešjan slaže kadrove u svojim filmovima često se uspoređuju i s glazbenim oblikom fuge - određena se tema po ustaljenim pravilima imitira i provodi kroz sve dijelove filma. Oni su inače redovito realizirani u crno - bijeloj tehnici, nemaju dijaloga, a klasična glazba je njihov izuzetno važan dio. Tema je uvijek ista - odnos čovjeka i prirode, reflektirao se on u borbi armenskih pastira s elementarnim nepogodama ili u ljudskim pokušajima da osvoje svemir.
Godišnja doba
1988. organizirana je Pelešjanova prva retrospektiva izvan SSSR-a, i to u Amsterdamu, u paketu s filmovima njegovog prijatelja i kako ga je nazivao 'duhovnog brata' Sergeja Paradžanova. Nakon toga uslijedile su projekcije u Nyonu i na Berlinaleu sljedeće godine, a 1990. ga je prestižni Cahiers du Cinéma u svom broju posvećenom sovjetskom filmu stavio uz bok tamošnjih velikana - Tarkovskog, Paradžanova, Klimova. Nedugo nakon toga raspada se SSSR, a Pelešjan u sljedećih 30 godina snima samo 4 filma, djelomično i zbog kreativne krize u koju je upao zbog smrti kćeri. Zasad posljednji film 'Priroda' snimio je 2019.
Godišnja doba
Na ovom Kratkom utorku prvo ćemo gledati već spomenuti film 'Mi' (Menq) iz 1969. Radi se o poetskom kratkom prikazu novije armenske povijesti, složenom od kombinacije arhivskih i novosnimljenih kadrova. Zadivljujući krajolici prirode izmjenjuju se s kadrovima urbanizacije i industrijalizacije, a nisu preskočene ni izravne reference na genocid iz 1915. Pelešjan je o samom filmu u kojem je tek postavljao principe 'montaže distance' rekao: 'Armenci su jednostavna mogućnost da kroz njih progovorim o cijelom svijetu, o ljudskom karakteru, prirodi. Armenski narod smo 'mi', koji smo samo dio puno širih 'nas'. 'Mi' je 1970. osvojio Grand Prix filmskog festivala u Oberhausenu.
Na snimanju Godišnjih doba
Nakon toga gledamo masterpis 'Godišnja doba' (Vremena goda) iz 1975., najpoznatiji Pelešjanov film, koji je, paradoksalno, snimljen tehnikom cinéma véritéa, inače ne baš omiljenom u ovog autora. On i njegov snimatelj Mihail Vartanov godinu dana pratili su muke jedne armenske pastirske zajednice, i junačke napore kojima se izlažu u brizi oko ovaca. Nevjerojatne prizore u kojima se miješa brutalnost prirodnih nepogoda s poezijom, ljepotom i humanizmom, prate Vivaldijeva 'Četiri godišnja doba', tako stvarajući svojevrsnu simfoniju ljudskog postojanja. 'Ovaj film je o odnosu ljudi i prirode. U njemu se ljudi ne nameću prirodi, nego se ona nameće njima. Pravi heroj filma upravo su godišnja doba - i priroda', o filmu će Pelešjan. U izboru najboljih dokumentaraca svih vremena koji je prije nekoliko godina organizirao britanski časopis Sight & Sound, film je zauzeo 14. mjesto po glasovima samih autora.
Naše stoljeće
Posljednji film na programu dotad je najduže autorovo djelo (traje 47 minuta) - 'Naše stoljeće' (Mer dare) iz 1983. U njemu Pelešjan koristeći isključivo arhivske snimke prezentira uspjehe ljudskog roda u 20. stoljeću, uglavnom vezane uz pokretna sredstva koja je izumio čovjek. Film kreće s kadrom svemirske rakete koja se sprema na lansiranje, a završava s onim njenog napuštanja orbite, da bi se između njih smjestila cijela povijest avijacije, automobilske industrije i još koječega. Pelešjan se više fokusira na ljudske neuspjehe nego na herojske dosege i na taj način ne samo da istražuje što čovjeka tjera na takvu vrstu napretka, nego i sam smisao tih stremljenja. U ovom filmu autor je svoju teoriju 'montaže distance' razradio do kraja, a njega je kasnije često navodio Godfrey Reggio kao glavnu inspiraciju za svoju 'qatsi' trilogiju.
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, filmove puštamo s filmskih kopija, nemaju dijaloga, a ulaz na projekciju je 25 kn.
Raspored filmova (103 min):
Mi (Menq), 1969., 27 min, 35mm
Godišnja doba (Vremena goda), 1975., 29 min, 35mm
Naše stoljeće (Mer dare), 1983., 47 min, 35mm