Prvi Kratki utorak u ovoj kalendarskoj godini, koji će se održati 26. siječnja u 19h u kinu Tuškanac u Zagrebu, bit će posvećen trenutno najvećem živućem ruskom redatelju Aleksandru Sokurovu. Ovaj vjerni nastavljač tradicije umjetničkog stila svog mentora Andreja Tarkovskog, u karijeri dugoj 40 godina dosad je snimio preko 60 što kratkih, što dugih igranih i dokumentarnih filmova, a najpoznatija igrana dugometražna djela su mu epsko 90-minutno putovanje Ermitažem u jednom kadru 'Ruska arka' (2002.), trilogija o političkim liderima 20. stoljeća - 'Moloch' (1991.), 'Taurus' (2002.) i 'Sunce' (2005.), kao i film 'Faust' (2011.), s kojim je pobijedio na filmskom festivalu u Veneciji. Njegov kratkometražni opus izuzetno je bogat i broji više od 20 filmova, a mi ćemo ih prikazati šest, četiri na ovom programu, i dva na sljedećem, u veljači.
Aleksandar Sokurov
Aleksandar Sokurov rođen je 1951. u selu Podorvika u Sibiru. Budući da mu je otac bio oficir u sovjetskoj vojsci često se selio. Tako je osnovno školovanje započeo u Poljskoj, a završio u Turkmenistanu. Kasnije je u Gorkom (današnjem Nižnjem Novgorodu) studirao povijest, a nakon što je kao student počeo raditi na lokalnoj televiziji, zainteresirao se za film i upisao slavnu moskovsku filmsku školu VGIK, koja se smatra najstarijom filmskom edukativnom institucijom na svijetu (osnovana 1919.). Već tamo je počeo graditi svoju reputaciju 'kompliciranog' autora, koji ne samo da je snimao vrlo umjetničke, neprohodne i zahtjevne filmove, nego i političke osjetljive za to doba. Tako je njegov diplomski dugometražni film 'Usamljeni glas čovjeka'(Odinoki golos čeloveka) bunkeriran pri svom nastanku 1978. jer je proglašen 'antisovjetskim', a njemu je dozvoljeno da završi faks, ali kao 'vanjski student'.
Sam film, kao i Sokurovljevu karijeru spasio je slavni Andrej Tarkovski, koji mu je sredio zaposlenje u lenjingradskom studiju Lenfilm, tada drugom najvećem u državi. U tom poticajnom okruženju, koje je favoriziralo originalna umjetnička stremljenja, i uz Tarkovskijev savjet da ostane vjeran svom nekomercijalnom, nekonvencionalnom stilu, Sokurov je u sljedećih desetak godina isproducirao dvadesetak većinom kratkih filmova, od kojih ćemo tri gledati i na ovom programu. Iako je 'Usamljeni glas čovjeka' 1987. kad je napokon javno prikazan dobio Brončanog leoparda na festivalu u Locarnu, pravi međunarodni proboj za Sokurova je uslijedio tek sredinom devedesetih s njegovim tad već osmim dugometražnim igranim filmom, remek-djelom 'Majka i sin' (1997.). On je premijerno prikazan na festivalu u Berlinu, a možda bi ga se najbolje moglo opisati kao ekranizirani akvarel na kojem je prikazana obrnuta pietà. Nakon tog uspjeha svi Sokurovljevi dugi igrani filmovi imali su premijere u službenim konkurencijama nekog od tri najveća svjetska filmska festivala (Cannes, Venecija, Berlin), autor je ušao u kanon najvažnijih filmskih redatelja današnjice, a sve je okrunila pobjeda 'Fausta' na Veneciji 2011. Sokurovljeva estetika mogla bi se banalno nazvati 'ekstremnom verzijom Tarkovskijeve'. Njegovi filmovi izuzetno su likovni, pod velikim utjecajem impresionizma, vrlo često nemaju jasnu naraciju, a tematski se poigravaju kako s poviješću, tako i s međuljudskim odnosima, i odnosima ljudi i prirode. Sokurov u svojim filmovima često koristi neprofesionalne glumce, koji im dodaju određenu naturalističku dimenziju, uz karakteristični i tipični ruski poetsko-fatalistički sentiment.
Prvi film koji ćemo gledati na Kratkom utorku nastao je odmah nakon 'Usamljenog glasa čovjeka', ali je prije njega javno prikazan. Radi se o igranom filmu 'Degradirani' (Razžalovanji) iz 1980. Radnja koja prati otpuštenog državnog službenika koji postaje vozač taksija inspirirana je kratkom pričom Grigorija Baklanova. On je ipak tražio da mu se ime skine sa špice filma jer je ustvrdio da je Sokurov iz njegovog djela samo posudio motiv 'tranzicijskog perioda između moći i podređenosti'. U film je Sokurov stavio i kukavičje jaje u vidu scene u kojoj glavni lik u kinu gleda tad svježe zabranjeni 'Usamljeni glas čovjeka'. Glavnu ulogu u filmu glumi naturščik Ilja Rivin koji se pojavljivao u nekoliko kasnijih Sokurovljevih radova. A sam Sokurov mu je ovako objasnio njegovu ulogu: 'Ti si čudan i izniman čovjek, koji iako je na njemu napravljena nepravda, u novoj, za njega nepovoljnoj situaciji doživljava ponovno rođenje.'
Degradirani
Sljedeći film koji ćemo gledati - 'Strpljenje rad' (Terpenje trud), napravljen u razdoblju između 1985. i 1987., sigurno je najneobičniji s obzirom na ostatak autorovog opusa. Karakteriziraju ga brzi pokreti kamere, kratki kadrovi, pop glazba...a to je sve u potpunoj suprotnosti s onim kako inače izgledaju Sokurovljevi filmovi. Stvar je u tome da se zapravo radi o promotivnom filmu o Lenjigradskoj školi umjetničkog klizanja. No, Sokurov ne bi bio Sokurov da taj format opet nije izokrenuo, i umjesto da je pokazao trijumfalne trenutke pobjeda na natjecanjima, fokusirao se na iscrpljujući rad, teške dnevne rutine na treninzima i ozljede. Da ne bi doveo Školu i studio Lenfilm u nevolju ipak je smontirao dvije verzije - 'komercijalnu' i ovu 'umjetničku', koju ćemo prikazati.
Strpljenje rad
Nakon toga slijedi nam film 'Carstvo' (Ampir), inspiriran poznatom radio dramom 'Sorry, Wrong Number' američke spisateljice Lucille Fletcher, koja je imala i svoju 'film noir' adaptaciju. U glavnoj ulozi hendikepirane heroine vezane za krevet neobično sličan mrtvačkom sanduku (aluzija na Sarah Berhnard), koja sa svijetom komunicira samo preko telefona je poznata ruska balerina Alla Osipenko. Ona pokušava doći do svog supruga, da bi slučajno upala u razgovor u kojem se dogovara ubojstvo. Iako se formalno radi o krimiću (ovo je zapravo bio diplomski rad jednog scenariste s VGIK-a), film ima sve karakteristike Sokurovljeve estetike - izrazitu likovnost, duge kadrove, meditativan ton, igru svjetla i sjene...
Carstvo
Carstvo
Posljednji film u programu, 'Vojnički san' (Soldatskij son) iz 1995., najsličniji je kasnijim Sokurovljevim filmovima po kojima je postao poznat. Radi se o skici za petosatni dokumentarac 'Duhovni glasovi' u kojem je snimao ruske vojnike na granici Afganistana i Tadžikistana. Mladi vojnici se bez riječi odmaraju nakon svojih obaveza, na granici između rata i mira, života i smrti, dok ih posmatra također nijema priroda. Vrlo tragična i vrlo ruska tema, s kojom se Sokurov često bavio.
Vojnički san
Vojnički san
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, filmove puštamo s DCP-ja, imaju hrvatske titlove, a ulaz je 25kn.
Raspored filmova (85 min):
Degradirani (Razžalovanji), 1980., 31 min, DCP
Strpljenje rad (Terpenje trud), 1985. - 87., 10 min, DCP
Carstvo (Ampir), 1987., 32 min, DCP
Vojnički san (Soldatskij son), 1995., 12 min, DCP