Ve­dran Ša­ma­no­vić: FO­TO­GRA­FI­JA U HR­VAT­SKOM EK­SPE­RI­MEN­TAL­NOM FIL­MU

Zaključak

Ovim pregledom filmske fotografije u hrvatskom eksperimentalnom filmu i videu tek sam dodirnuo iznimno vrijednu i bogatu produkciju. Filmskom se eksperimentu može pristupiti na razne analitičke načine i svaki bi pristup donio spoznaje koje bi pomogle u definiranju vrijednosti te specifične filmske grupacije.

Iz ovog rada proizlazi jasan zaključak kako je autorska filmska fotografija u eksperimentalnom filmu i videu po svom promišljanju i izvedbi specifična. Bez obzira na to da li je kreirana filmska fotografija djelo profesionalnih filmskih snimatelja ili autora koji svoja eksperimentalna djela realiziraju u cijelosti, a po vokaciji su umjetnici nekoga drugog profila, pristup filmskoj fotografiji i njezina realizacija, uz poštivanje standardnih pravila struke, podliježe autorskoj slobodi, nesputanosti i kreativnosti u znatno većoj mjeri negoli u bilo kojem drugom filmskom rodu. U svakom svom segmentu fotografija eksperimentalnog filma više nego igdje drugdje aktivno sukreira autorski izraz, pa tako nerijetko postaje i ravnopravni režijski segment, bez kojega brojna eksperimentalna djela ne bi ni mogla postojati, upravo s razloga što se zasnivaju na filmskoj fotografiji. Zbog toga se općenito fotografija u eksperimentalnom filmu, pa tako i u obrađenom segmentu hrvatske eksperimentalne produkcije, nameće kao izazov svakom snimatelju koji se upusti u gotovo partnersko autorstvo s redateljem eksperimentatorom. Ipak, nužna potpora tom izazovu autorska je sklonost filmskom eksperimentiranju te sklonost eksperimentalnom filmu, odnosno slobodi koju eksperimentalni film pruža u autorskim promišljanjima. Bez te predispozicije bolje se u povlasticu eksperimentalne filmske fotografije i ne upuštati. Ondje je naime, uz tehničko predznanje i estetske predispozicije, jednako važno posjedovati radoznalost, istraživački 'nerv' i hrabrost koja će maštovitost, nerijetko naučenim zanatskim zakonima unatoč, pretvoriti u dojmljive sugestivne i idejama natopljene slike.

Među filmovima koje sam ovim radom analizirao nema mnogo naslova iz recentne hrvatske eksperimentalne produkcije. Ne mislim da je hrvatski filmski eksperiment u krizi, čak naprotiv. No kako sam još u uvodniku naglasio, za primjere sam u ovom radu uzeo filmove koji su me kao gledatelja, ali i kao eksperimentalnog autora, u nekom trenutku i na neki način nadahnuli. Pritom obrađene filmove smatram iznimno vrijednim umjetničkim djelima, a za uvrštenje recentnih naslova u navedenu kategoriju nužan je stanovit vremenski odmak.
Premda je hrvatski eksperimentalni film i video, u svim svojim formama i oblicima, nedvojbeno vrijedan segment cjelokupne hrvatske filmske produkcije, očigledno je da ne dobiva primjerenu pozornost kada je riječ o materijalnom i nematerijalnom čuvanju i zaštiti filmske baštine.

Upravo prvi filmski eksperimenti, o kojima sam u ovom radu najviše i govorio, najlošije su do današnjih dana sačuvani. Sporadične su inicijative, poput primjerice one Hrvatskoga filmskog saveza, koji se među rijetkima koliko-toliko sustavno brine o hrvatskoj filmskoj eksperimentalnoj baštini, da se restauriraju i primjereno čuvaju ta filmska djela. Mnogi eksperimentalni filmovi nastali u Hrvatskoj tijekom proteklih pedesetak godina nedvojbena su kulturna, umjetnička i povijesna vrijednost i još nije prekasno da se ona sačuva od fizičkog propadanja. Postupci za njihovu restauraciju i očuvanje postoje. Oni nisu jeftini, ali uz nužnu financijsku potporu mjerodavnih ustanova postali bi dostupni.

Da bi ovaj filmski rod doživio svoje kvalitativno priznanje kod šire publike, makar i na razini teoretskog prihvaćanja deklariranih postulata, valja ga primjerenim načinima i promovirati, kako u Hrvatskoj tako i osmišljenim umjetničkim predstavljanjima širom svijeta. Predispozicija za takav pristup temelji se na edukaciji koju bi trebalo sustavno provoditi, poglavito u okviru filmu i videu bliskih ustanova, među kojima prednjači zagrebačka Akademija dramske umjetnosti.

Vedran Šamanović