Povodi

Probuđeni Gotham

Davno je moderno zadarsko kino Gotham, pogođeno boljkom gubitka publike, pogasilo svjetla. No, iznova su se ta svjetla, nakratko, bila užgala u ožujku ove godine da bi Danima medijske kulture u prelijepu gradu Zadru (tek sporadično poniženu socijalističkim graditeljskim nakaradicama) podarila onu vrst svetkovine filma koja nastaje kada se u kinu uspostavi zagonetno zajedništvo između slijeda prizora na ekranu i publike u dvorani ponesene tim prizorima. Divna li čuda, tom su zgodom publiku bila i zaista ponijela dva hrvstka filma novije proizvodnje: Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića i Što je Iva snimila 21. listopada 2003? Tomislava Radića.

No, vratimo priču o Danima na početak!
Neki to znaju, ali mnogi baš i ne, da su Dani medijske kulture u Zadru bili zaživjeli već prošle godine kao izravan refleks dugovječne Škole medijske kulture, koja se održava svake godine potkraj kolovoza u Trakošćanu. Vrla utemeljiteljica rečenih zadarskih Dana, nepopustljivo entuzijastična Slavica Kovač, nije ustuknula pred okrutnom činjenicom neosjetljivosti čelnih ljudi grada, koji uskratiše i one mrvice potpore Danima (što Zadru film znače); ništa zato, ta je zakleta sljedbenica duha trakošaćanske škole (dragocjenosti koje se nikada neće dokopati zloglasni Vlad Tepeš i njemu slični!) našla novog čvrstog saveznika u glasovitoj Gradskoj knjižnici — onoj središnjoj ustanovi kulture koja u gradu sv. Donata imponira brojnošću uspješno organiziranih priredaba.

Predavanja, izbora filmskih sekvenci i prezentacija cjelovečernjih filmova bio se, uz mene (tako skromna), prihvatio i Bruno Kragić — tridesetrogodišnjak renesansnih kapaciteta (leksikograf, filmski kritičar, glavni urednik Hrvatskoga filmskog ljetopisa...).

Smjestiše nas u posve pristojnu hotelu na kraju grada. Možda bismo tih dana bili njegovi jedini gosti da tamo nisu već ranije odsjeli dobro razvijeni i snažni momci odjeveni u lake zelene uniforme: čistači mina! Svako bi se jutro, neposredno nakon doručka, ukrcali u kombije i (u pratnji kola hitne pomoći) uputili u minirana područja zadarskoga zaleđa; među njima uočismo i lijepu djevojku. U hotelu su pak, rekovalescentski, ostajali tek oni (invalidni) mladi ljudi koji su, na nekim ranijim pogibeljnim zadacima, bili teško stradali.

Na Kragićevo ranojutarnje predavanje bilo je došlo gotovo dvostruko više mladih ljudi (poglavito djevojaka) no što ih je dvorana mogla primiti. Bruno je svoje predavanje o žanrovima otpočeo upornim glasnim samopreispitivanjem je li baš on vičan nositi se s obilježjima filmskih vrsta, premda je od sama početka bilo savršeno jasno da je uspio uspostaviti prisnu komunikaciju sa svojom publikom i da ga Zadranke od početka sabrano slušaju (i motre). Nadahnuto je govorio o žanru vesterna koji se, pokraj svega ostaloga, temelji i na protagonistima čija se superiornost iskazuje i u iznadprosječno impresivnu rastu; zauzvrat, krimić teži dojmljivim kreaturama skromna stasa... Premda je naš vrli predavač Bruno — umjesto vehaesice s već pripremljenim reprezentativnim sekvencama kojima je kanio ilustrirati svoja kazivanja o žanrovimna, greškom ponio Truffautovu Američku noć(zbog čega je morao satima neprestance govoriti) — publika je kraj predavanja dočekala u dobru raspoloženju i — zadovoljna.

Pitao sam se hoće li moja filmološki vrlo ’zaguljena’ tema o sprezi između dokumentarizma i igranog filma imati ikakva odjeka; i neću li, potkraj predavanja, osvanuti sam u dvorani?! Oni koji su došli, a bilo ih je manje no prvoga dana, iznenađujuće aktivno ’sudjelovahu’ u izlaganju, što je, u skladno temperamentnom hirovitošću predavačeva govora, brzo ’skakutalo’ po stvarima međurodovskih ovisnosti. Već s dalekih početaka ’krvni srodnici’, rodovi (i ne samo igrani i dokumentarni) funkcioniraju po načelu fleksibilno ustrojenih spojenih posuda; živi promet koji tu vlada (promiskuitetnost! incestuoznost!) protječe kadšto i u znaku svojevrsnih međusobnih nadigravanja — za ’dušu’ igranoga filma žestoko se otimaju i dokumentarizam (hoteći igrani vratiti njegovim realističkiom temeljima), ali i eksperimentalizam (da bi ga privolio oblikovnim nadogradnjama). Dakako, pravo na igrani film sve više polaže i animirani; uvukavši mu se svojim računalnim alatkama duboko pod kožu, ’zna’ da dominantni rod mora trajno računati i na njegove ’imaginativno’ velike potencijale.

Čini se da su ilustracijske sekvence (što ih je Željko Radivoj uredno bio presnimio i pregledno poredao na kaseti) izdržljivu auditoriju pomogle da do kraja ostane u priči.
Uostalom, to fokusiranje na određene segmente kakva izazovnog djela (Gotovčeva metoda) — ispunjavajući svoju obrazovnu zadaću — usputno pobuđuje i dodatne fascinacije; primjerice, koliko god mi je otprije bilo znano da uvodna sekvenca iz Golikova filma Razmeđa plijeni ekspresivnošću, toliko me njezino zadarsko ’ukazanje’ uzbudilo svojom začudnom dvojnošću — igranog u dokumentarnom i dokumentarnog u igranom. Rezultat: čista esencija (jednog) života u pukih desetak minuta.

Trećega dana (kada nam je bila stigla i Vera Robić-Škarica), polaznicima smo ponudili i neku vrst ’cirkuske’ atrakcije; htijući temu otkrivanja pozadine nastanka filmskog djela donijeti iz dva dijametralna ugla (teorijskog i praktičnog) nas dvojica (sada već omiljenih) predavača nastupismo pred publikom ’u paru’. Jedan bi započeo temu, drugi bi je razvio, a treći poentirao. U igru se, iz pozadine, bio ubacio i onaj treći, neprijeporno najatraktivniji — Truffaut sa svojom Američkom noći u kojoj se, na duhovit i poučan način, govori o trudu skupine ljudi da, unatoč brojnim nevoljama, pa i smrti jednog od glavnih tumača radnje, neposredno prije završetka snimanja, uspješno privedu kraju zahtjevan projekt; također se, u tom filmu, suptilnom autorskom gestom upozorava i na činjenicu da je skriveni, pozadinski prostor tvorbe filmskoga djela vrlo poticajan u smislu rađanja kratkovječnih strastvenih ljubavi, koje glumce, glumice, ali i suradnike različitih zanimanja dodatno motiviraju da izdrže u poslu što se temelji na upornu i ’dosadnu’ ponavljanju parcijalnih zadataka.

Budući su polaznici tu ’grupnu’ igru više nego dobro primili, rečena dvojica predavača bi — uz dodatnu atraktivizaciju programa i brzu prilagodbu duhu novog vremena — mogli planirati bučne turneje popraćene mažoretkinjama i sitnim usputnim cirkuskim osvježenjima (trapez, gutači noževa, trikovi...)!

Večernje projekcije domaćih filmova privukoše mnoštvo (i ne samo mladih) ljudi željnih obnove zajedničkih okupljanja u kinima i naslađivanja na filmovima koje su napravili domaći autori (?!). Publici je ugođaj filma Oprosti za kung fu bio još itekako blizak zna li se da je radnja tog najuspješnijeg filma iz srodna niza (Što je muškarac bez brkova, Karaula, a u neku ruku i Što je Iva snimila 21. listopada 2003?) smještena u zabiti Dalmatinske zagore. Lijepo je znati da je naš autor kudikamo suptilnije oslikao roditeljski par zapetljan u predrasude od onog američkog iz aktualnog eksploatacijskog filma s umjetničkim pretenzijama pod naslovom Transamerika.

Nažalost, svjetla kina Gotham morala su se ponovno ugasiti. Dvorana će ostati u mraku do idućih Dana...

Trebamo li se bojati za sudbinu zadarskih Dana? Ne! Sve dok je na njihovu čelu ’neprelazna’ vestalka Slavica Kovač!

Petar Krelja