Povodi

Milenijski zaokret CRO-eksperimenta i videa

Hrvatska se kinematografija desetljećima, sve od kasnih 1950-ih, opirala ideji da bi njezinoj legitimaciji, i u vlastitoj kulturi i u svijetu, mogao pridonijeti eksperimentalni film. Redovito se ’računalo’ gdje su sve i s kolikim uspjehom prikazani igrani i dokumentarni, pa čak i animirani filmovi. No, kada je riječ o eksperimentu te njegovu medijskom sljedniku i srodniku, umjetničkom videu, rijetko se i spominjalo da postoji, teško ga se primalo u filmsko društvo. Dotle su hrvatski avangardisti potekli iz kinoklubova i videoumjetnici odgojeni na umjetničkim akademijama s non-budget-radovima obilazili svjetske filmske muzeje i umjetničke galerije, često iznenađujući svoje domaćine izvornim i umjetnički artikuliranim idejama.

Takva je atmosfera institucijske, a i kulturne, ignorancije kod kuće vladala sve do sredine devedesetih godina. Prekinula su je najprije dva događaja: Međunarodni festival novoga filma i videa, pokrenut u Splitu 1996, te osnivanje Umjetničke akademije u Splitu s odsjekom za dizajn (vizuanih komunikacija). Postojanje festivala, koji je uz retrospektivne programe avangarde i umjetničkog videa nudio presjek recentne svjetske produkcije eksperimentalnog filma, videa i novih medija, odrazilo se na i veliko zanimanje mladih za videostvaralaštvo, a prvi rezultati prve generacije studenata UMAS-a mogli su se vidjeti već potkraj 1990-ih. Uskoro je i Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu otvorila katedru za animaciju i nove medije. No, ključni elementi u milenijskom prevratu bili su početak financiranja alternativnog filma iz fonda Ministarstva kulture te razvoj digitalne tehnologije, koji je velikom broju (i budućih) autora omogućila lakši pristup mediju pokretnih slika.

Das Lied ist Aus, Ivan Faktor

Hrvatski eksperimentalni film i video izabran za predstavljanje u Beču zrcali novonastalu situaciju na početku novoga tisućljeća. U povoljnijim uvjetima prostor su dobili i provjereni veterani i posve mladi autori. Predvodeći prvu skupinu, Tomislav Gotovac (aka Antonio Lauer), i ne samo kolažnim autobiografskim sažecima kakav je jednominutni Tomislav Gotovac, nastavlja svoja eksperimentalno-dokumentarna istraživanja započeta početkom 1960-ih, sa snažnim obilježjima strukturalnoga filma. Pridružuju mu se pioniri videoumjetnosti, Ivan Ladislav Galeta (’meditacijama iz vrta’ Endart) i Dalibor Martinis (video-elaboracijom akcije u javnom prostoru u Parken Verboten), multimedijalac Ivan Faktor (njegov eksperimentalno-dokumentarni Das Lied ist aus službeno je najbolji hrvatski kratki film na Danima hrvatskog filma 2002!) i nešto mlađi Zdravko Mustać (Sinaj), filmaš i videoartist osebujna i semantički nabijena opusa, potekao iz ’splitske škole’. Svih pet autora, unatoč različitom backgroundu i medijskim ’razlikama’, pokazuju jake sklonosti konceptu ili strukturalnoj matrici, koja u hrvatskom eksperimentalnom filmu (i videu) ima višedesetljetnu tradiciju.

Drugi dio programa bitno je raznolikiji te odražava, s jedne strane, tehnološki i likovno sofisticiraniji izraz mlađih autora (primjerice, Re-located Vladislava Kneževića i Umivaonik Davora Mezaka), ali prije svega dotad nezabilježenu feminizaciju video-galerijskog i kinoprostora. Neke su autorice pritom sklonije prostorno-vremenskim analizama (Ana Hušman u Daily Progress, Lala Raščić u 17 katova), dok druge, pa i brojnije, uranjaju u intimni prostor (ženskog) subjekta (poetski Uterus, Marija Prusina; plesni In the Whiteest Solitude Rade Šešić; konceptualno Ukidanje jabuke Vlaste Žanić) ili traže vlastito/žensko mjesto u fizičkom (performerski Restless Vlatke Horvat) i/li društvenom prostoru (’doku-video’ Her 25802nd Day Kristine Leko).

Nakon milenijskoga produkcijskog procvata i pomaka ka institucionalizaciji eksperimenta i videa (kojemu će nedvojbeno pridonijeti još jedan novi festival eksperimentalnoga filma — 25 FPS), događanja u tom dijelu scene, osobito u području videa, daleko su življa nego što ih može obuhvatiti ijedna, nužno ograničena, retrospektiva. Dakako, i vrijeme će pokazati koliko će toga ostati za trajno pohranjivanje u kulturnoj memoriji.

Diana Nenadić