Povodi

Sjećanje na velike

U Kinu Tuškanac prikazani su 22. ožujka 2006. filmovi i video-ostvarenja najslavnijih autora eksperimentalnoga filma i umjetničkog videa iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

U izboru profesora Hrvoja Turkovića prikazani su filmovi Ivana Martinca Avantira, moja gospođa (1960), dio trilogije Suncokreti, stjecajem okolnosti nijemi film, jer je izgubljena izvorna magnetofonska vrpca na kojoj je bila snimljena posebno komponirana klavirska pratnja pa je Martinac odlučio da se film filozofsko-egzistencijalističkog nadahnuća ubuduće prikazuje bez tona i I’m mad (1967), u kojem osoba na praznoj terasi restorana služi kao objekt ritmičkih varijacija filmskih vizura, Vladimira Kristla Don Kihot / Don Quijote (1961), pripadnika likovnih grupa Exat ’51 i Novih tendencija, koje su se bavile programatskom neogeometrijskom apstrakcijom, koji se koncem pedesetih zanimao i profesionalnim animiranim filmom, a Don Kihot se smatra njegovim prvim filmom u posvemašnjem skladu sa autorskim sklonostima, Ante Verzottija Twist, twist (1962), još jednog pripadnika splitskog autorskog kruga koji se iz njega izdvajao sklonošću apstraktnim ritmičkim obrascima, a u ovom se filmu pozabavio kretanjima odraza na uzburkanome moru, praćenim zvucima jazza, Mihovila Pansinija Scuza signorina (1963), slavan film nastao tako što je autor nosio uključenu kameru vezanu za leđa i bez nadzora nad onim što se snima, i K3 — čisto nebo bez oblaka (1963), tj. o blanku ili praznoj filmskoj vrpci s kolorističkim efektima, Tomislava Gotovca Pravac (1964), prvi dio trilogije u kojem je odabrao kompoziciju kadra u kojem se po sredini perspektivno skuplja tramvajska pruga, a kamera bilježi sve slučajne promjene u ambijentu i Plavi jahač (1964), drugi dio trilogije, u kojem kamera bilježi unutrašnjost neke beogradske birtije u subotnje popodne, Vladimira Peteka Sretanje (1963), najčešće definiran kao antologijski portretni film koji je vizualno osnažen nizom intervencija u filmsku vrpcu, Milana Šameca Termiti (1963), ostvarenje koje se pokušalo suprotstaviti sve agresivnijem ’antifilmu’, a nastalo je djelovanjem razvijača po filmskoj vrpci što je ostavilo mrljice, ’termite’, na njoj i zvukom udaranja po radijatorima umjesto glazbene podloge, pa je, apsurdno, taj napad na ’antifilm’ dobio nagradu na prvom GEFF-u i Zlatka Hajdlera Kariokineza (1965/1998), kao naknadno bilježenje performansa izvedena na drugom GEFF-u 1965, koji se sastojao od namjernog paljenja filmske vrpce na žarulji projektora.

Sretanja, Vlado Petek

Prikazani su i videoradovi nastali sedamdesetih godina, od No Title (rezanje vrpce) Gorana Trbuljaka (1976), u kojem umjetnik kamerom snima rekorder i vrpcu na kojoj se bilježi slika što je snima kamera i ruku sa škarama kojima se reže ta ista vrpca, preko Monumenta Sanje Iveković(1976), sa snimanjem Dalibora Martinisa oko kojega je kružila i postupno dizala kameru od njegovih nogu ka glavi, Open Real Dalibora Martinisa (1976), gdje umjetnik snima fiksiranom kamerom sebe dok sjedi na pomičnom stolcu i omata si glavu krajem vrpce na koju upravo snima i Manual (1978) istog autora, s kamerom na stalku koja snima iz ptičje perspektive njegovu ruku dok drži dno stalka s kamerom i balansira njime, do Ping-ponga Ivana Ladislava Galete (1976-1978), sa više kamera koje snimaju dinamičnu igru i stvaraju nemoguće prostorne odnose među igračima.

Twist, Ante Verzotti

Na večer eksperimentalnoga filma i videa logično se naslonila tribina održana 31. ožujka u zagrebačkom KIC-u, posvećena antologijskim filmovima Mihovila Pansinija Osuđeni, Piove, Siesta, K 3 — čisto nebo bez oblaka, Scuza signorina, Zahod i Dvorište, snimljenim u produkciji Kinokluba Zagreb te filmu Pismo iz Hrvatske, nastalu 1991, kao autorov odgovor na ratna zbivanja. Tribina je održana u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom, a uvodno je o Pansiniju i njegovim filmovima govorio Ivica Hripko.

Duško Popović