Povodi

Novija hrvatska animacija

Teško da još netko od zainteresiranih za tzv. umjetničku animaciju u svijetu nije čuo za zagrebačku školu crtanoga filma. U situaciji u kojoj je modernizam u animaciju prodirao uglavnom preko individualnih stvaralaca rasutih po svijetu, u Zagrebu se sredinom 1950-ih godina — u sklopu Studija crtanoga filma Zagreb filma — javio snažan i stilski izrazito artikuliran grupni umjetnički pokret vrlo karakteristična modernističkog stila. Autori poput Vukotića, Mimice, Kostelca, a potom ’druge generacije’ autora poput Boureka, Dovnikovića, Dragića, Gašparovića, Grgića, Kolara, Marksa-Jutriše, Marušića, Štaltera, postali su dijelom svjetske umjetnčke animacijske elite, obilno nagrađivani po filmskim festivalima (kruna je bila nagrada Oscar za film Surogat Dušana Vukotića 1962), neizostavno spominjani u svjetskim povijestima animiranog filma.

No, u 1980-im godinama cijela se produkcijska situacija počela postupno raspadati. Produkcijski aparat Zagreb filma postao je administrativno glomazan, loših poslovnih poteza, neobziran prema svojim autorima. Glavni su autori potražili druge sredine za rad, ili su radili izolirano, bez poticajna grupnog konteksta. Početkom 1990-ih Zagreb film posve je prestao s radom, a animacijska se proizvodnja svela na nekolicinu filmova slabe kvalitete, uglavnom održavana u novoosnovanim malim privatnim studijima. Jedina spomena vrijedna proizvodnja animiranih filmova u to doba bila je — dječja, u dječjim kinoklubovima i po animacijskim radionicama (Čakovec, Varaždin i dr.).

Svaki je dan za sebe svi zajedno nikad, Goran Trbuljak

Ali, postupno se, tijekom 1900-ih, a osobito na prijelazu u 2000-te, situacija počela znatno popravljati. U animiranoj proizvodnji (koju je i nadalje podupirala država, iako daleko slabije nego u 1960-ima i 1970-ima), počelo se pojavljivati više središta proizvodnje (među njima i umjetno oživljena Zagreb filma) te više novih profiliranih autora s uvažavanjem vrijednim individualnim dostignućima. Dio njih javio se osobno obilježenim prilozima tradicionalnoj umjetničkoj animaciji. Najranija ’nada’ bio je plodan Daniel Šuljić, austrijski đak, s vrlo osobnim crtačko-animacijskim stilom, bliskim zagrebačkoj tradiciji (Evening Star, 1993, Sunce, sol i more, 1997; Kolač, 1997, Film s djevojčicom, 2000). U prvoj polovici 2000-ih ugledni konceptualni umjetnik i filmski snimatelj Goran Trbuljak ogledao se u crtanom filmu s iznimnim uspjehom (Svaki je dan za sebe zajedno nikad, 2002; Duplex, 2005), a likovni umjetnik Darko Bakliža javio se sa šaljivim transformacijskim igrama (Priča prva, 2002; Spoj, 2004, Teorija odraza, 2006). Na području 2D-računalne animacije javila su se dva autora — D. Međurečan i M. Meštrović — sa sugestivnim ’atmosferskim’ filmovima (Ciganjska, 2004; Silencijum, 2006). No, reaktivirali su se i neki autori srednje generacije (npr. Joško Marušić, Goce Vaskov, D. Kreč), a javili su se i novi sa zanimljivim ostvarenjima (npr. skupina autora s Kamovom, 2003; D. Peroš Bonnot s izvrsnom plastičnom animacijom Slodat, 2006; V. Živković, koji je od uspješnih amaterskih crtanih filmova došao do profesionalnih — Evo što pričaju mornari, 2006; Saša Zec sa zabavnim Flofom, 2005).

Ono pak što osobito obilježava novije razdoblje hrvatske animacije, a posve odudara u odnosu na tradiciju, pojava je snažna animacijskog trenda u iznimno živahnu hrvatskom eksperimentalnom filmu i videu. Nicole Hewitt, koja je počela s radom potkraj 1980-ih sa za zagrebačku sredinu posve neuobičajenom lutkarskom animacijom, u novije je vrijeme zadivila eksperimentalnim animacijama predmeta (In/Dividu, 1997; In Between, 2002). Simono Bogojević-Narath, likovni umjetnik, javio se prvo dojmljivim eksperimentalnim filmom s maketama i marionetskim animacijama (Untitled, 1992), da bi se ubrzo posvetio što eksperimentalnim što klasičnim 3D-računalnim animacijama (Bardo Thodol, 2000; Plasticat, 2003; Levijatan, 2006). Ana Hušman, vrhunska eksperimentatorica, njeguje suptilne žive animacije (koristeći se time laps-fotografijom: Daily Progress, 2002; Plac, 2006), a vrijednih dijelova ili animacijski koncipiranih filmova ima i u drugih eksperimentatora (npr. M. Bukovac; V. Knežević; D. Oki; L. Raščić).

Uz navedeno, tradicionalno uporna amaterska scena još je povećala djelotvornost u 2000-im godinama, osobito na području dječjega stvaralaštva, ali i u višegeneracijskim kinoklupskim sredinama (npr. karlovačkoj, zaprešićkoj i dr.).

Iako se danas u Hrvatskoj ne zapaža postojanje takve poticajne grupne sredine animacijskog stvaralaštva kakva je bila šezdesetih i sedamdesetih godina u Zagrebu, te nema ni traga nekom ’umjetničkom pokretu’, ipak sad već pristojna količina proizvodnje, povremena prisutnost vrlo vrijednih ostvarenja te skupina profiliranih autora daje nadu da će novija animacija u Hrvatskoj nastaviti živim i uspješnim hodom, dostojnim svoje stare tradicije.

Hrvoje Turković