Povodi

Nova vitalnost dokumentaristike

Hrvatski je filmski dokumentarizam u posljednjih pedesetak godina uspio preživjeti dva vrlo ozbiljna udara što su desetkovala proizvodnju.

Prvi je povijesni udar dokumentarizmu zadala televizija. Ona je od 1960-ih nadalje postupno preuzimala mnoge kulturne funkcije od filma, među njima i raznovrsnu dokumentarističku. To je, s jedne strane, desetkovalo kinematografsku proizvodnju dokumentarnoga filma, ali je istodobno stvorilo kvantitetom nadmoćniju, a kvalitetom i ambicijom drukčiju dokumentarističku proizvodnju na televiziji.

Drugi je udar bio najnoviji, tranzicijski, onaj na prijelazu iz kasnih 1980-ih u 1990-te, kad se mijenjao politički i ekonomski sustav, i to pod udarom rata i njegovih posljedica. U tom su razdoblju mnoga manja filmska poduzeća što su proizvodila film propala (među njima i Zagreb film), a Hrvatska televizija — tada jedina nacionalna televizija — gotovo da je nakratko uništila disciplinarni raspon televizijskoga dokumentarizma te ga svela pretežito na informativni program. Istodobno je Ministarstvo kulture — koje je tradicionalno subvencijama podupiralo filmsku proizvodnju — u devedesetima posve nerazumnom odlukom ukinulo subvenciju za dokumentarni film. Ta je vraćena tek 2000.

Ono što je pretrpjelo najteže posljedice u ta dva udara bila je visokokulturna, ambiciozna proizvodnja, ona koja teži višim ciljevima, bilo estetski osviještenim društveno-kritičkim ili pak ’čisto dokumentarističkim’ (pretežito poetsko-dokumenarističkima). No, usprkos tomu, i takva se proizvodnja održala u tim godinama. Nekoliko je bilo proizvodnih ’rezervata’ zaslužnih za to.

Bila je to, prvo, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj su studenti po zahtjevima studija morali raditi ambicioznije dokumentarce, pa su upravo odatle dolazila i najintrigantnija djela, tu i tamo rađena u suradnji s Hrvatskom televizijom (primjerice, filmovi Ivana Salaja, Jelene Rajković, Jasne Zastavniković, Zrinke Matijević, Stanka Tomića, Dalibora Matanića, Tomislava Rukavine, Gorana Devića).

Bunarman, Branko Ištvančić

Od 1996. djelovala je proizvodna kuća Factum, koju je ustanovio profesor Akademije dramskih umjetnosti Nenad Puhovski. Dajući priliku studentima da izvan i nakon studija na Akademiji rade dokumentarne filmove, ali i drugim starijim i mlađim autorima, ujedno potičući na naglašeniju društvenokritičku liniju, ta je kuća desetogodišnjim djelovanjem dala zamjetan broj vrhunskih i nagrađivanih dokumentaraca brojnih autora (Biljana Čakić Veselič, Rajko Grlić, Zvonimir Jurić, Silvestar Kolbas, Andrej Korovljev, Igor Mirković, Silvije Mirošničenko, Aldo Tardozzi, Danko Volarić).

Treći, još uvijek važan, proizvodni kolosijek ambicioznog dokumentarizma ipak je ostao i Dokumentarni program Hrvatske televizije. Iako je HT-ova proizvodnja bila preplavljena prigodničarskim (ratnim i poslijeratnim, etnografskim, reportažnim...) dokumentarizmom, njezin je dokumentaristički program nastajao sustavno biti otvoren i tzv. ’mladima autorima’ (uz nastojanje urednika Vladimira Fulgozija) pa su tamo povremeno ostvarili vrijedna djela i mnogi već spominjani mlađi autori (a uz njih i Dražen Žarković, Branko Ištvančić, Ljiljana Šišmanović i dr.), ali i poneki drugi (primjerice, klasik Petar Krelja nastavio je redovitom vrijednom dokumentarističkom proizvodnjom, a Vlatka Vorkapić etnografskom). U ugovornoj suradnji s Hrvatskom televizijom, a u produkciji nezavisne kuće Fade-in (koja pod umjetničkim vodstvom i autorstvom Hrvoja Mabića i Nebojše Slijepčevića djeluje od 1999) nastala je stilski obilježena i uglavnom sjajno rađena serija dvadesetominutnih dokumenataraca o mladima — Direkt.

Kako je Ministarstvo kulture 2000. obnovilo sufinanciranje kinematografske proizvodnje, ona je otad živnula, s većim brojem filmova u netelevizijskoj proizvodnji i s iznimno vrijednim dostignućima. Zahvaljujući subveniciji pojavili su se ponovno manji producenti, koji se upuštaju u dokumentarističku proizvodnju (jedan od njih je i Hrvatski filmski savez, u sklopu kojega djeluju npr. Damir Čučić, Zdravko Mustać, Rada Šešić). Jasno, i nadalje je eksperimentalistička tradicija, koja se održava u radu mnogih neovisnih umjetnika, a osobito videoumjetnika, mjesto gdje se mogu naći dokumentaristički temeljena djela, često naglašeno osobna, ispovjedna (npr. Ana Hušman, Željko Radivoj/Tomislav Gotovac, Lala Raščić, Vedran Šamanović, Vlado Zrnić).

Različito locirana, često međusobno posve nevezana, današnja proizvodnja izrazito je raznovrsna, i stilski i tematski. Jedina subdisciplinarna novina u njoj je ona koja obilježava i svjetski dokumentarizam — a to je pojava cjelovečernjih dokumentaraca. Pioniri u tome su Rajko Grlić i Igor Mirković s dugometražnim dokumentarcem o izbornome natjecanju Novo, novo vrijeme (2000), a potom su uslijedili vrijedni dugometražni dokumentarci, među kojima Sretno dijete Igora Mirkovića (2003), Sve o Evi Silvestra Kolbasa (2004) i Što sa sobom preko dana Ivone Juke (2006).

Iz širokopotezne povijesne vizure gledano, posljednje je desetljeće vjerojatno vrijednosno najplodnije razdoblje u povijesti hrvatskoga dokumentarizma, pa to može biti izvor prilična zadovoljstva i uzdanja u preživljavalački vitalitet dokumentarističke proizvodnje (ali, jasno, samo ako se zažmiri na ukupnu količinu proizvodnje, koju — kao i uvijek u povijesti — ipak prilično zatrpava proizvodno ’smeće’).

Hrvoje Turković