Povodi

Hrvatski film u Beču

25. svibnja — 1. lipnja 2006.

Dok se stišavala buka oko predstavljanja hrvatske kinematografije i nastupa hrvatskih promotora na uglednom festivalu u Cannesu, glavni grad Austrije, u organizaciji Centra za nove inicijative, Centra za ravnopravnost spolova i Gradišćanskohrvatskog centra, ugošćavao je hrvatski film u dvorani Filmcasina, u okviru tjedna hrvatskoga filma. Manifestaciju pod pokroviteljstvom bečkog i zagrebačkog gradonačelnika, Micheala Häupla i Milana Bandića, otvorio je 25. svibnja ovogodišnji miljenik hrvatske publike, cjelovečernji igrani film Što je muškarac bez brkova, uz prisutnost redatelja Hrvoja Hribara. Za razliku od sličnih predstavljanja hrvatskoga filma u svijetu, koja se redovito usmjeravaju na cjelovečernji igrani film, bečki program ponudio je širu panoramu novije hrvatske kinematografije, koja je obuhvatila i dokumentarni, animirani i eksperimentalni film te video.

Prema izboru prof. dr. Ante Peterlića, u dvorani Filmcasina prikazano je još osam cjelovečernjih igranih filmova, koji su proteklih nekoliko godina privlačili pozornost festivalskih izbornika i žirija diljem svijeta te hrvatske kritike i publike: Tri muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson (1998), Maršal Vinka Brešana (2000), Nebo, sateliti Lukasa Nole (2000), Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića (2002), Tu Zrinka Ogreste (2003), Konjanik Branka Ivande (2003), Duga mračna noćAntuna Vrdoljaka (2004), Ta divna splitska noćArsena Antuna Ostojića (2004) i Što je Iva snimila 21. listopada 2003? Tomislava Radića (2005).

Hrvoje Turković birao je hrvatske dokumentarce, koji su prikazani u Gradišćanskohrvatskom centru: Dvoboj Zrinke Matijević Veličan (1999), Bil jedon Hrvoja Hribara (2003), Bunarman Branka Ištvančića (2003), Uvozne vrane Gorana Devića (2004), Sve o Evi Silvestra Kolbasa (2004), La strada Damira Čučića (2004), Ženski izbor (2004) i Polusestra Ljiljane Šišmanović (2005) i Kuća od pijeska Hrvoja Mabića i Nikole Ivande (2005), te cjelovečernje Sretno dijete Igora Mirkovića (2003) i Kad Miki kaže da se boji Ines Pletikos (2005).
Novu hrvatsku animaciju, također prema izboru Hrvoja Turkovića, predstavljali su: Goran Trbuljak (Svaki je dan za sebe zajedno nikada, 2002. i Duplex, 2005), Darko Bakliža (Spoj, 2005), Danijel Šuljić (Film s djevojčicom, 2000), Simon Bogojević-Narath (Plasticat, 2003), Davor Međurečan i Mirko Meštrović (Ciganjska, 2004), Ana Šerić, Draško Ivezić i Magdalena Lupi (Mittwoch, 2003) i Nicole Hewitt (In-dividu, 1998).

Napokon, dva programa eksperimentanoga filma i videa predstavila su djela Tomislava Gotovca (Tomislav Gotovac, 1996), Ivana Ladislava Galete (Endart, 2000), Dalibora Martinisa (Parken Verboten, 2002), Zdravka Mustaća (Sinaj, 2003), Ivana Faktora (Das Lied ist Aus, 2002), Vladislava Kneževića (Re-located, 2005), Davora Mezaka (Umivaonik, 1996-2002), Vlaste Žanić (Ukidanje jabuke, 2005), Vlatke Horvat (Restless, 2002), Kristine Leko (Her 25802nd Day, 2001), Lale Raščić (17 katova, 2002), Ane Hušman (Daily Progress, 2002), Marije Prusine (Uterus, 2003) i Rade Šešić (In Whitest Solitude, 2002). Program je sastavila Diana Nenadić.

U Gradišćanskohrvatskom centru tijekom održavanja retrospektive bila je postavljena izložba hrvatskoga filmskog plakata, 29. svibnja koncert je održala hrvatska glazbenica Tamara Obrovac, a selektori i koordinator programa Ivan Paić govorili su o prilikama u hrvatskoj kinematografiji i novoj filmskoj produkciji na prigodnoj tribini priređenoj 30. svibnja u centru gradišćanskih Hrvata.

Diana Nenadić