Zapis

Dear Tom! Čul sam iliti još bolje – pročital u ovom istom Zapisu samo broj prije ovoga da si ti isti rođen u "...u tem Somboru..." pradaleke kako vele klinci, 1937. godine – promijenio ime i prezime. Dobro, kaj ti ja morem. Morti ćeš na to novo ime Antonio i prezime Lauer dobiti koju kunu više za preživljavanje, samo pazi da ti ne odfikare isto kunu više na – porez i još k tome isto na bivše ime Tom Gotovac. Birokracija u nas cvjeta baš zato kaj smo žabokrečina protiv čega ti i po cičoj zimi u svojim javnim nastupima – pereš jajca. Pri tom jedan starački savjet – čuvaj prostatu... No ova bunarenja nisu tu zato da komentiraju sadašnja dnevna zbivanja već da sada i uz pomoć "...Ginka Belupo da ne zucnem nešto glupo..." izbunarim iz sjećanja kako je to nekad bilo... Znam, prosiktat ćeš... kaj taj sere... ali krenulo je, a i sam znaš kad krene šteta se zaustaviti jer pitanje je kad će opet – krenuti, pa... Sjećam se tvog bež hubertusa do koljena kako se u njem uguravaš kroz vrata Kinokluba na TŽF 14. Na glavi ti šešir koji si nosio poput Jacquesa Tatija u filmu Gospodin Hulot na odmoru, saginjući se da ti gornji dio dovratnika ne otfikari misli. Gledao si u nepoznatog, mene, mjerkajući očima koliko ‘pizam’, kako bi rekli Dalmoši. Provjeravao si koliko i šta sam zapazio gledajući filmove, u zadimljenoj dvorani kinokluba pa, bit će, zaključio:.. taj nije na mojoj štreki... i odjurio u noć na još jednu filmsku predstavu od 21 – 23, u jedno od bezbroj kina u gradu Zagrebu... I tako, unatoč dugom ‘poznaničkom’ stažu nismo baš mnogo ni prisno komunicirali. Prisjetio sam se izleta na Sljeme, ali tek kada si me ti na taj izlet podsjetio i poslije, kada sam vidio te slike u monografiji o tebi, obilježene kao tvoj prvi performans. Očito je da smo različito ‘shvatili zadatak’. Ti, već onda – autorski, dajući svemu u čemu si sudjelovao – značenje, dok sam ja tek mislio na blendu na Elmaru moje Leice kako snijeg sa svojom bjelinom ne bi popapao lice, pa od slika (tada smo fotografije zvali – slikama) ne bi bilo – ništa. Imao sam osjećaj da svu lovu koju si kao kruhoborac zarađivao u nekakvoj administrativnoj špelunki u Vinogradskoj bolnici trošiš na – kinokarte. Znajući tu tvoju naviku da si u kinu više doma nego što si bio doma, stvorio sam zaključak da si u ono doba vidio sve filmove koji su igrali u gradu tražeći u njima svoju duhovnu hranu... (Tom, kaj sam ovo lijepo nasral – a?) Priznaj, Tom, da si rođen s perforacijama. Onim na filmskoj traci. Najprije s onima za ‘osmičke’, a za tim su se ‘pretopile’ u one za šesnaesticu izgubivši svaku drugu luknju kao nepotrebnu. Taj je format pratio glavninu tvojih svekolikih aktivnosti. Iz početka s tonskom pratnjom iz magnetofona, a poslije i sa licht-tonom. Mi iz Kinokluba kao da nismo rođeni kako to Bog zapovijeda u Petrovoj ili gdjegod drugdje, nego u – Hondlovoj 2, vis a vis Zvjerinjaka, u kojoj se proizvodila filmska traka, pa zato filmom opčinjeni i nismo mogli podnositi putar na glavi (kao oni kojima je politika bila vrhunac rajca...), nego smo bili preliveni fotoemulzijom koju se moralo razvijati pa prati pa fiksirati da bi se vidjelo kakav ti je negativ ispao ili preobratno ‘entviklati’ pa odmah imati pozitiv da te ne moraju pri kopiranju – korigirati...(Tom, ovo sam već bolje nasral – a?) Jednom si čak kao glumac sudjelovao pri izradi mojega projekta koji nisam dovršio. Film je negdje zginul i jebiga. Ostale su samo fotke sa snimanja, ali ni njih više ne mogu naći ili, točnije, pojavit će se tek kada ih ne budem trebao, a to je sada uz ovaj tekst... A onda sam otišao u vojsku, a ti dao otkaz u Vinogradskoj. Nastupila je razdjelnica u životu. Prvi put sam se zbog tebe ozbiljno zamislio. Svi trče pod okrilje tada sigurnih zaposlenja, a on daje otkaz... Kimali smo glavama, govorili... ‘taj je lud’ i svašta još. Okrenuo si leđa svemu dosadašnjem i otišao u ‘novi život’. Na faks u Beograd. Plastičnom Isusu bliže. No kako o toj dionici tvojega života ne znam ništa, nije red da prepričavam pročitano, pa svima preporučam da o tom segmentu tvojega života čitaju u nedavno izašloj monografiji. Kao i svi, gledao sam tvoje filmove u kinoklubu. I nisam kužio. Tom, jebi ga, nisam mnogošta kužio. Ja sam i danas pristaša priče, bilo igrane, bilo dokumentarne, ali nakon Zadra 2000, kada sam se na dulje vrijeme (i nakon duljeg vremena) susreo s tvojim opusom, poglavito ovim novim, raspolovio si me i ugurao svoju zbirku vizualnih impresija u moj softver. Shvatio sam da si ti hrabar čovjek koji je u stanju reći caru da je gol. Reći da je sve ovo što živimo tek manipulacija koju i pesi i mačke i papige mogu za plaću (klopu) naučiti... I zato će moćnici, nerijetko glupi kao panjoke, ovu kuglu koju uglavnom svi već i po navici opterećujemo glupostima otjerati u tri stričke pinine... Dear Tom, čitav ti je život bio film i to sve vrste filmova ‘uđuture’, bilo to u prisutnosti kamera ili bez njih. Naše se role u projektoru koji prikazuje život polako vrte prema kraju, prema The Endu. Do tada treba rasporediti preostale snage na što dulje vrijeme. Digitalna tehnologija pruža lude mogućnosti, za male pare. Da nam je toga bilo onda. Svejedno, i onda je trebalo imati tri čiste pa se gologuziti na Trgu Republike – kao i danas pred izbuljenim očima javnosti na cičoj zimi okupati nerođene u obješenim mošnjama (fini izraz za – jajca) u praoniku zbilje. Tom, nisi ti ni lud, ni čudan, kako te pokatkad rišu. Ti si Tom dobar i iskren čovjek kojega namjerno ne shvaćaju jer za svoj sustav beru priličnu lovu. Treba im svašta pa i po nekoliko puta svašta, da bi zapravo iza njihova The Enda ostalo – Ništa. Stoga, dear Tom, očekujem nova ostvarenja pod novim ili starim imenom svejedno. Bilježim se sa štovanjem stari Hripac