Zapis

Facebook HFS
50
2005
50/2005
14. dani hrvatskoga filma
ŠKRTI METRI KRIZNE GODINE
14. dani hrvatskoga filma, 11-16. travnja 2005.
Kada je prigodom zatvaranja 14. dana hrvatskoga filma na pozornici Studentskoga centra Želimir Žilnik, kao gostujući član žirija, govorio o vitalnosti hrvatskoga kratkometražnog filma, u sebi sam se zapitala: O čemu on to govori? Možda želi biti diplomatski pristojan, jer je gost? A možda ono što je vidio uspoređuje s kratkim metrom u svojoj zemlji, koja je po tome sudeći jako loša? Svakako, teško je vjerovati da je među malobrojnim gledateljima otužne završne 'ceremonije' bilo mnogo onih koji su povjerovali takvoj 'arbitraži' rijetko lucidna majstora dokudrame i legende srbijanskoga crnog vala. Jer, prikazanoj kinematografskoj godini, po općem dojmu što ga je ostavila, a osobito uvidom u pojedine kategorije, teško je naći ravnu u petnaestogodišnjoj povijesti 'samostalne' Hrvatske. Čak ni onih ratnih godina kada kinematografije (kraćega metra) nije ni bilo, pa se pokrivala proizvodima s Prisavlja, kada je čak i mala dvorana MM centra danima zjapila prazna očekujući publiku, a dobivajući tek pokojega nadobudna kritičara, kratki metar nije bio toliko zapušten i kaotičan. Stvar su, dok im matičnim 'mentoriranjem' nije bitno ograničen nastup na festivalu, redovito spašavali i studenti Akademije dramskih umjetnosti. Danas bi se, međutim, netko trebao sjetiti da spriječi upadljivu amaterizaciju Dana, koja je ove godine dosegnula neželjene razmjere. No, da li bi se festival tada uopće mogao održati? Četrnaestim danima krenulo je klimavo na nekoliko razina. I inače kasniji termin održavanja dodatno je pomaknula Papina smrt. Prije toga dogodio se i nepotreban verbalni okršaj na relaciji Hrvoje Hribar – Goran Dević, kada je prvi (šef direkcije) javno doveo u pitanje odluke drugog (selektora za dokumentarni film) i umiješao mu se u posao. Da festivalu nije poremećen timing, vjerojatno bi iz tog skandala izvukao neku korist i privukao publiku, koja se mogla ugrijati i poticajnim retrospektivnim pretprogramom, ali se za sedam dana odgode prilično 'ohladila'. No, najveća se nevolja događala davno prije, kada je zaštekalo financiranje kratkoga metra iz državne kasice. Tek što su se počeli navikavati na činjenicu da se i za financiranje kratkoga filma mogu obratiti javnim fondovima, autori i producenti naletjeli su ponovno na bedem. Projekti, doduše, jesu formalno odobreni na papiru, ali nisu i pravodobno financijski poduprti, pa zato ni realizirani. Čini se da je najveća žrtva ipak bio kratki igrani film, sa škrtom profesionalnom minutažom. Animacija ga slijedi blijedom i neinspirativnom produkcijom, u kojoj su kreativni uzleti ekscesni. Dokumentarni film drži se nešto bolje: uvijek mu ostaje utjeha televizije i relativno dostupne tehnologije potrebne za izlazak na teren. A eksperimentatore, koji su desetljećima (do 2000) radili bez ikakve potpore, ionako ništa ne može iznenaditi, pa ni zastoj u financiranju. Na kraju, selektor produkcijskih 'stabilnijih', ali često osporavanih kategorija, glazbeni videospot i namjenski film, sukladno njihovu statusu 'primijenjenih' vrsta, potrudio se da ostanu nenametljive, izabravši u program tek nekoliko uspješnijih primjeraka. Žilnik je, dakle, svoj sud o kvaliteti godišnje hrvatske produkcije mogao temeljiti samo na procjeni pojedinih segmenata, a ne i njezine cjeline. Taj pozitivni uzorak mogao bi biti dokumentarac, premda je imao i mnogo boljih sezona. Globalni trend učinio je svoje, a kako je jednako privlačan i veteranima i novacima, dokumentarac se ujedno i metodološki i tematski razgranao. Podijelio je i dva žirija (službeni festivalski i kritičarski za Oktavijana). Prvi je (očekivano) bio skloniji 'angažiranom' pismu Dane Budisavljević u Sve 5!¸ koja je svoj lik i temu izvukla s društvene margine. Portretom Lidije Šunjerga, koja je iselivši iz Kaštela u Nizozemsku prošla kroz 'industriju seksa', u njezinu povratničkom zavičajnom i obiteljskom ambijentu, autorica je nastojala detabuizirati govor o prostituciji i svjedočiti o njezinim posljedicama. Drugi žiri bio je (začudo!) skloniji konceptualnom izazovu, osobito onom Antonija G. Lauera (Tomislava Gotovca) u César Franck – Wolf Vostell, te promatračkim porivima Saše Bana u Parku. U oba slučaja posrijedi je dokumentarističko 'čišćenje' i/ili redukcija. Neusporedivo fotogenični Gotovac izvodi ga ulogom zagrebačkoga 'higijeničara', ljuštenjem naslaga plakata sa stupova gradske rasvjete u kontinuiranoj noćnoj šetnji 'pupkom' metropole, dok ga neumorno prati prepoznatljivo 'riblje oko' Željka Radivoja. U drugom dijelu grada akademac Ban iz raznih 'prizemnih' prikrajaka promatra svakodnevicu parka, ritmizirajući je prebacivanjem pozornosti na različite prizore; nalazeći u smirenoj 'običnosti' i opuštenosti njegovih uživalaca pokoju neobičnost i napetost. Redukcija je spretno oblikovala i Maratonca Petra Krelje. Portretirajući hvarskoga trkača na duge staze 'u akciji', a gotovo ignorirajući društvenu sredinu u kojoj su takve zanimacije ravne ridikulstvu, iskusni se dokumentarist gotovo približio eksperimentalnom registru. Šteta je što se u filmu previše priča, no to je u ovom slučaju bio očigledni ustupak programskim potrebama televizije. A zbog dosljedna utjecanja govoru slika i zvukova zatečenih na sajmištu u Bukovici, Purgatorij Zdravka Mustaća teško će do malih ekrana, tim više što se u njegovoj iscrpnoj ponudi sajamskih 'atrakcija' zaostalih u ovom dijelu Europe osjeća namjera potkopavanja ljudske trgovine životi(nja)ma i općenito odnosa prema njima. Da publika dodjeljuje nagrade, od svih dokumentaraca posve sigurno najbolje bi prošao Dražen Žarković, koji u neobjašnjivo zakinutu filmu Od jutra do mraka režira dokumentarni portret, i opet Tomislava Gotovca. Ovaj put, sve performanse u kojima se Gotovac pojavljuje domišljato i duhovito izrežirao je sam redatelj, postavljajući zagrebačkoga performera na njegovu omiljenu pozornicu – Trg bana Jelačića. Ležeći u metalnom krevetu na mjestu koje je obilježilo njegovu artističku misiju, Gotovac provocira prolaznike, ulazi u dijalog s njima, a oni svojim reakcijama dodatno svjedoče o snažnoj vezi umjetnika s ambijentom, ali i o (vlastitu) mentalitetu koji on desetljećima razgolićuje performansima na zagrebačkim ulicama. Žarković je humorno poentirao njegovu komunikaciju sa središnjim gradskim trgom, koji mu je poslužio kao spavaonica, blagovaonica i dnevni boravak, izmamivši dosta smijeha. Hrvatski se dokumentarac posljednjih godina općenito urbanizirao, a zahvaljujući mladim autorima postao je otvoreniji i angažiraniji. Iz radionice kuće Fade in, koja se bitno orijentirala prema problemima i kulturi mladih te svojedobno pokrenula serijal mozaičnih i dinamičnih dokumentarnih emisija, i ove godine dolaze zanimljive pričice. Osobito su dirljive short cut-ispovijedi mladića i djevojaka koji su odrasli bez očeva, u filmu Nebojše Slijepčevića Bez tate te Kući od pijeska Nikole Ivande i Hrvoja Mabića, sa svjedočanstvima mladih koji su kao napuštena djeca udomljeni i odrasli u nadomjesnim obiteljima. Dokumentarni živac nedvojbeno posjeduje i Ivona Juka, studentica ADU s dvama filmovima u konkurenciji. Tematski je provokativniji Plavi pony, film koji se upušta u problem vukovarskoga suživota nakon rata. Prepuštajući dvostruku ulogu pripovjedačice i intervjuistice izbjegloj vukovarskoj profesorici (i vozačici ponyja) koja se vraća u grad radi proslave godišnjice mature, autorica istražuje kako je tko od njezinih znanaca podnio rat i kako danas razmišlja o suživotu. Drugi film mlade autorice, Dobro došao kući, brate, odveć parazitira na životu proširene romske obitelji koja proslavlja povratak 'brata' iz zatvora. Jukin 'mentor' Nenad Puhovski i sam je sudjelovao na Danima filmom Lora – svjedočanstva, koji je ipak vredniji kao svjedočanstvo o patnjama srpskih civila u splitskoj Lori nego kao autorski film. A Davor Konjikušić, koji je u Izbrisanima otvorio 'crnu kutiju' slovenske politike prema slovenskim imigrantima, našao se na Danima vjerojatno zbog teme, jer riječ je o rijetko neurednu i neosmišljenu dokumentarcu. Susret s brojem naslova dobro zastupljenim eksperimentalnim filmom bio je 'tegoban', naporan, a cijeloj produkciji napravljena je protuusluga. Čak devetnaest naslova nenarativnoga filmskog 'teksta' prikazano je u jednom dahu, bez ikakve stanke. Program je, doduše, vrvio poznatim imenima, od videoartista Milana Bukovca (s autorskim 'potpurijem' Mind Games) i Dana Okija, preko animatorice Nicole Hewitt (strukturalno variranje pokusa za grupni Valcer) i dokumentarista Čučića (koji studira geometriju kretanja tramvaja u Arabesci), do Lukasa Nole, svojevrsna 'uljeza' u ovoj kategoriji, ali s dosta ambiciozno produciranim i vizualiziranim, ali posve hermetičnim filmom Krađa. No, prošla godina pamtit će se po Ukidanju jabuke Vlaste Žanić, kiparice koja posljednjih godina niže zanimljive primjerke konceptualnog, autoreferencijalnog videa, i po Ellipsama debitantice Sunčice Fradelić. Oktavijanom nagrađen video Vlaste Žanić, na tragu prošlogodišnje Iluzije, nastavlja tematizaciju ukidanja ili uspostavljanja (ženskog) subjekta povezivanjem nekog 'tvarog' procesa s vlastitim likom. U ovom slučaju, autorica vlastito dokidanje (omata glavu zavojem) u dvostrukoj ekpoziciji efektno pretapa s ljuštenjem (ukidanjem) jabuke. Sunčica Fradelić nagrađena je pak kao najbolja debitantica za rad slikarskog/grafičkog rafinmana i strukturalnoga usmjerenja, sastavljena od isječaka u kojima kamera kontemplativno klizi po biranim detaljima iz svakodnevice (slova na tipkovnici, kapi vode...), dodavajući im svojim 'hodom' spiritualno značenje i univerzalnu 'težinu'. U toj mjeri sofisticiran rad u kategoriji animiranog filma ostvario je samo Goran Trbuljak. Duplex nastaje nizanjem crteža trudnice koja se dokono, ali nalagodno prevrće po ležaju, minimalističkim grafičkim naznakama njezina ambijenta i protjecanja vremena. Vraćajući se 'autorskoj' animaciji u suradnji sa scenaristom i skladateljem Arsenom Dedićem koji pripovijeda vlastiti život, Milan Blažeković pomiješao je nes(p)retno dva posve različita likovna registra: patiniranim i glazbeno poetiziranim vedutama gradova koje su sastavnica Dedićeve biografije skakuću i jezde neozbiljni crtani likovi ljudi i antropomorfiziranih životinja iz stripova za djecu. Prilično iznenađenje izazvala je i odluka o nagradi za režiju crtiću Spoj Darka Bakliže iako film 'presvlačenjem' odjeće na animiranom ženskom liku dopadljivo i zaigrano aludira na žensku opsjednutost 'krpicama'. U usporedbi s ovogodišnjom profesionalnom ponudom, četiri 'neprofesijska' ostvarenja (čak tri iz zaprešićkoga kluba) nemaju se čega stidjeti. O potencijalu i 'važnosti' kratkoga igranog filma najbolje govori matematika. Ona kaže da je na 14. DHF prikazano ukupno 173 minuta kratkoga igranog filma s 'hrvatskim' potpisom. Od te uboge minutaže, više od trećine financirali su susjedi Slovenci, 22 minute bezbudžetno su djelo maloljetnih amatera, 'čak' šest minuta ponudila je Hrvatska televizija, a dvadesetak Akademija dramskih umjetnosti. Ostatak, u trajanju nešto duljem od jednoga školskog sata, nastao je prije slučajno nego voljom javnih i medijskih struktura. Posljedični dojam više je nego sablastan. Najmanje ohrabrujući u ovogodišnjoj 'statistici' ipak je podatak da su polovicu igrane produkcije snimile dosadašnje festivalske laureatkinje i jedan laureat, te da se nitko od njih nije uspio dovinuti do ocjene potrebne za kritičarskog Oktavijana. Dakako, najviše se očekivalo od Snježane Tribuson, ponajprije zbog iskustva, a onda i činjenice da je fikcionalni film njezino trajno usmjerenje, što u drugih autora ipak nije slučaj. Jasna Zastavniković, primjerice, trenirala se ponajviše na glazbenome spotu (svojedobno je nagrađen Stampedo), Vlado Zrnić na meditativnim videozapisima i dokumentarcima (Mirila), dok se Biljana Čakić-Veselič upisala među pobjednike postratnim dokumentarcem 'u prvom licu' (Dečko kojem se žurilo). U kratkoj igranoj formi, Tribusonova je ipak osjetno okrenula smjer, odbacivši zaštitni humorizam u ime naglašenijega prikaza stanja i filma atmosfere koju u njezinoj priči Pod vedrim nebom kreira pojava osamljena i povučena dostavljača peciva (Dražen Kühn). Monotonu svakodnevicu tužnoga Martina jedne noći prekida narkomanka u krizi (Leona Paraminski), u kojoj protagonist pogrešno prepozna prijateljicu i konačnu mogućnost bijega od samoće. Kühnova umorna pojava, noćni ambijenti i fotografija u niskom ključu, motiv čangrizave majke i 'rupe' u komunikaciji dvoje likova stvaraju ozračje tjeskobe i bolećivosti, a ono je ujedno utješna vrijednost filma neuravnotežene naracije i klimava ritma. Jasna Zastavniković iz riznice bizarnosti kojima je sklona izvukla je jednoga zlosretna zeca, ugrožena kućnog ljubimca gradske cure koja ga ne uspijeva obraniti od lonca i pregladnjela oca (Danko Ljuština). Jedna od nekadašnjih mladih nada hrvatskoga filma i ovdje ipak više vjeruje pomaknutostima raznih vrsta nego ikakvoj narativnoj i životnoj logici. Problem naslovne protagonistice Vidovnjakinje Biljane Čakić-Veselič jest to što vidi sve, osim vlastita problema. Srednjometražni film o ženi koja ne shvaća da joj je brak s dolaskom prijateljice zapao u ljubavni trokut ima mnogo više problema: predug je, odveć televizijski i odveć dramski, defokusiran i narativno šlampav za postizanje ikakva konkretnijeg efekta. Na kraju, ni Vladi Zrniću nije se posrećio iskorak iz meditativne eksperimentalne i dokumentarne forme u igrani film. Doduše, predočavajući ekstremnim krupnim planovima (ponovno superiornoga Borisa Poljaka) pomaknuto psihološko stanje (možda ratom?) traumatizirana muškog lika (Milivoj Beader), Kap po kap zadržava eksperimentalni pomak, ali i narativno nevješto i doslovno nudi moguće 'razloge'. I dok Zrnićevu liku za smirenje i zaborav trebaju šprica i igla, kratkom igranom filmu, koji godinama uglavnom vegetira, za oživljenje će trebati mnogo više od injekcije. Što se tiče cjelokupnoga kratkog metra, nadajmo se da ga je zahvatila tek prolazna kriza.

SADRŽAJ

ZAPIS